Danas sam baš za umrit.
Jučer je bila jednoj mojoj prijateljici misa. Priko propovidi smo svi plakali, iako je prošlo pola godina ta bol je duboko razorila naša srca.
Ljudi moji jako je žalosna duša njezine mame moli te se za nju.
Ja kad ju vidim srce mi se para.
Dalje i ne mogu pisati jer sam duboko povrijeđen.
prije dvije godine, ove stihove duša je moja pisala u velikoj tuzi, a sada ih otkriva vama, ljubljeni čitatelji ovog malog dara za vaš osmjeh.
O, kad bi ljudsko srce progovorilo što ga muči,
kad bi tuga prestala u ovoj oluji duše,
nada bi imala smisla u ovoj noći.
Teško je izjasniti čežnju za kojom srce žudi,
a prolazi vrijeme kao otkucaj srca.
Teško je vidjeti čovjeka sa očima tuge,
Ne pomoći mu ni s utjehom sreće.
Samo mala ptičica, ujutro pjeva,
navještajući dan koji će,
opet proći u izgubljenom vremenu.
O, čovječe,
zar nisi još svjestan da je tvoj život prolaznost,
da si lagani prah što ga vjetar podiže sa zemlje.
atanazije
nobody
Lady
