 
| BLOG2 |
 |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
| Kutak za psihologiju |
|
|
|
|
|
|
|
| Članaka u rubrici: 2 |
|
Str. 1 od 1 |
|
| Određivanje prioriteta |
U osmišljavanju svoga života i kreiranju budućnosti nužno se suočavamo s potrebom stvaranja konkretnog plana. Da bi se plan lakše realizirao, potrebno je razlomiti ga na ciljeve, a njih pak na podciljeve. I tada realizacija biva znatno olakšana i moguća.
Budući da za ciljeve uvijek treba nešto žrtvovati, jer nemamo dovoljno vremena i energije za sve što želimo, druga nužna stvar je određivanje prioriteta.
Prioriteti su osobna stvar i kreiramo ih individualno. Ono što je prioritet jednome, ne mora biti i nekome drugome. Ponekad su nosioci zajedničkih prioriteta generacije (npr. mladi u dobi od 25-30 godina žele riješiti stambeno pitanje), a ponekad zvanja (violinist želi odsvirati solo nastup na koncertu u tome i tome gradu), no nije nužno.
Odrediti prioritete ne čini se težak zadatak. Osobno, mnogo puta do sada našla sam se u situaciji kad sam na nekom seminaru ili grupi (uglavnom koja ima veze s psihologijom) trebala zapisati na papir svoje prioritete. Sjećam se da mi to nikada nije bio problem. Ispisala bih stranicu ili pola nje. Ali... Onda bih se našla pred problemom prevelikog broja prioriteta te, još gore, problemom prioriteta koji vrijede samo na papiru, a u stvarnosti mi lista prioriteta izgleda sasvim drugačije.
Na primjer, uvijek bih zapisala da mi je fakultet na prvome mjestu jer sam znala da trebam diplomirati kako bih stekla zvanje i mogla se zaposliti u struci te nakon toga mogla planirati brak, obitelj i rješavanje stambenog pitanja.
U stvarnosti su mi prioritet bili posao i/ili probe zbora, druženje s prijateljima.
Najgore je kad shvatiš problem, no tapkaš u mjestu i ne znaš se pokrenuti, negiraš mogućnost da odstupiš od nečega što u ovome trenutku ipak nije toliko važno da bi bilo na prvome mjestu.
Kako reći „ne“ prijatelju koji zove na kavu i treba moju pomoć, pitala sam se često i odgovarala da mi ionako treba društvo. To da mi treba društvo činjenica je čovjeka kao socijalne jedinke, no druženje ima svoje vrijeme, a ono ne smije biti prije učenja (ukoliko nije u pitanju smrtni ili sl. hitan slučaj, no svakako ne ljubavni jadi). Kasnije sam znala razmišljati o tome kako moj faks stoji zbog rješavanja tuđih problema – koje čak niti ne uspijem riješiti jer ih rješava osoba sama sa sobom a ja samo slušam i eventualno taj netko posluša moj savjet. I znala sam da pravi prijatelj neće biti tako sebičan da me zove u svako doba i ne razumije ako nemam vremena baš tada, da se može javiti i nekome drugome ako ja tada ne mogu.
Posao – ukoliko niste u situaciji da se morate sami uzdržavati jer roditelja nemate ili oni ne mogu ili ne žele pomoći vam dok studirate, nemojte započinjati raditi. Možete raditi sezonski, no nikako ne svaki dan. Takav tempo može malo tko izdržati, iako neki fakulteti to mogu podnijeti ukoliko se jako dobro organizira vrijeme i mnogo toga žrtvuje.
Aktivnosti kao što su sport, zbor, ples ili slično služe kako bismo se odmorili od učenja, a nikako im svrha nije ta da zbog njih ne učimo taj dan onoliko koliko je potrebno.
Treba imati na umu i činjenicu da vrijeme, općenito, ali sad navodim primjer učenja, treba planirati realno. Ne treba si nametati nemoguće ciljeve. Ukoliko znate da u danu imate toliko i toliko vremena za učenje, ne treba si „navaliti“ duplo ili još više od toga. U vremenu kad nešto planiramo treba predvidjeti i neočekivane obaveze te vrijeme za odmor. Ako to ne predvidimo i napravimo preambiciozan plan te ne uspijemo izvršiti isplanirane obaveze, pojavljuje se osjećaj frustracije koji znade prijeći ili u apatiju ili samožaljenje, osjećaj da smo nesposobni. S realnim će planom zadovoljstvo biti mnogo veće kad uvidimo da smo uspjeli izvršiti ono što smo zamislili. Tada se svakako treba nečime nagraditi. To može biti sitnica u vidu nečega materijalnoga, a može biti i druženje ili čitanje časopisa, gledanje filma.
Za određivanje i, još bitnije, realiziranje, prioriteta ključna je samosvijest i samopoštovanje, odnosno svijest da si sam sebi najvažniji. Jer dok sebe ne izgradiš i ne osiguraš si kvalitetne predispozicije za budućnost, ne možeš niti kvalitetno izgrađivati odnose s drugima, uvijek nešto smeta, postoji stanovita nervoza i krivica jer znaš da ne radiš ono što je za tebe bitno, što je tvoj životni zadatak.
Biti čovjek za druge je moguće, no to ne znači sebe stavljati u drugi plan.
|
29.7.2008. u 8:32 |
|
Komentari članka:
29.7.2008. u 9:00 - Klarica - Slažem se napisanim! Naime, često susrećem ljude (a i sama znam biti takva) koji bi željeli raditi sve i svašta, i to tako da na kraju svaki segment njihova djelovanja trpi i na kraju kad ih pitaš: "Gdje si bio, što si radio, što napravio?", jedini odogovor je: "Nigdje i ništa".
Baš kao i ti, smatram da u danom razdoblju života, čovjek mora imati prioritete (realne) i raditi na njihovu ostvarenju (koliko je to moguće). I općenito, u životu je tako. Ne može se raditi deset poslova istovremeno jer u tom slučaju gube na kvaliteti (takve ljude često percipiramo kao "nestručne", a oni su u biti možda samo neorganizirani ili su si zadali visoke ciljeve i puuuno prioriteta). Važno je prepoznati ono što nam dobro ide i raditi na tomu da upravo u tomu rastemo. U suprotnom, moguće je samo nazadovanje. |
| Trebaš li injekciju samopouzdanja? |
Upravo sam pročitala knjigu Sarah Litvinoff „PLAN SAMOPOUZDANJA, OSNOVNI KORACI VAŠE NOVE OSOBNOSTI“.
Što bi bio uspjeh? Što je potrebno za njega?
Uspjeh je rezultat koji postižu osobe sa samopouzdanjem. Za osobe koje imaju samopouzdanja jedan neuspjeh nije kočnica, nego na njega gledaju kao na nešto normalno, što treba prihvatiti i ići dalje gdje ih čeka uspjeh. Ponekad treba i ponovo započeti borbu s istime, no optimistično, s još većim snagama i vjerom u vlastite mogućnosti. Svjesni su toga da postoje loši periodi, kao i oni dobri. Nesigurne osobe već prvi nedostatak progresa i motivacije vide kao znak da prestanu.
Kako podići razinu samopouzdanja? Treba započeti malim koracima, kao uostalom i u svemu drugome.
Ukoliko imate poteškoća sa započinjanjem, odnosno djelovanjem, trebate promijeniti dosadašnji obrazac ponašanja. Prvo trebate odabrati dovoljno lagan zadatak koji vodi postizanju željenoga cilja. Nakon toga si trebate zadati rok za izvršenje tog zadatka i još jednom provjeriti je li to izvedivo (bitno je da si zadamo nešto realno, a ne na primjer da postanemo miss svijeta ako unaprijed znamo da za takvo što nemamo predispozicije).
Ako zapnete, zapitajte se jeste li odabrali doista dovoljno lagan zadatak.
Za osobu koja ne zna kako bi se pokrenula, bitno je učiniti bilo što da se pomakne. Ako nema snage učiniti nešto konkretno vezano za zadatak, može početi i s nečime što sa zadatkom nema veze, ali što će joj ojačati samopouzdanje. Nešto što dobro radi, nakon čega se osjeća dobro, da je zadovoljna nakon toga sama sobom.
S time je povezano pobuđivanje energetske razine. Kako bi čovjek uspješno radio na nečemu, treba biti uravnotežen, napunjenog spremnika energije. Ravnoteža znači tjelesno, psihičko i duhovno ispunjenje. Svakodnevno treba raditi na toj ravnoteži. Zato je potrebno bavljenje sportom (Mens sana in corpore sano), čitanje edukativnog štiva (koje razvija obje vrste inteligencije, i kognitivnu i emocionalnu), povezanost s Bogom putem molitve, Biblije i sl.
Potrebno je obračunati se s prošlošću, strahovima koji su većinom irealni, neutemeljeni, paranoje. Zapamti, prošlost te ne obilježava, ne određuje da zbog neke traume nećeš biti sretan čovjek. Ukoliko promijeniš svoj odnos prema prošlosti, pokopaš je i kažeš da ideš dalje jer možeš (a možeš sigurno), već si doživio jednu pobjedu.
Za primjer ću navesti dva slučaja.
1. Samohrana majka. Poznajem ih više i te se žene različito odnose prema svojoj sudbini. Jedna psuje, vječito druge krivi za sve, kaže za sebe da nema sreće. I to je to.
A druga se miri s time i u svemu pronalazi nešto dobro, razmišlja da tko zna od kakvog zla ju je Bog sačuvao kad je ostala sama s djetetom (npr. možda bi je muž maltretirao).
2. Dijete, danas odrasla djevojka, odrasla u nasilničkoj obitelji. Obje su u djetinjstvu doživjele slično, otac je tukao majku, a jedna je doživjela i pokušaj ubojstva svoje majke od strane oca. Jedna se protiv takve traume borila svim sredstvima, razgovorima s psihologom i čitanjem psiholoških knjiga, molitvom, pojačanim sudjelovanjem u župnim aktivnostima, a druga je činila nešto od toga. Jedna od njih zna da je djetinjstvo nije obilježilo trajno, da ne mora zbog toga nužno postati žrtva ili nasilnik (što je najčešći rezultat kod osoba koje se ne liječe od traume i potiskuju je), druga se prepušta i pije antidepresive od kojih postaje biljka, gubi osobnost i vezu sa svijetom.
Zaključak? Sve je u našoj glavi. Prošlost mijenjati ne možemo, budućnost sigurno predvidjeti ne možemo, ali sadašnjost je naša! I osim nje, naš je odnos prema događajima. Ako nam se i događa nešto loše, ne moramo nužno biti pogođeni. Potrebno je selektirati tuđe komentare koji trebaju imati utjecaja na nas od onih preko kojih jednostavno treba zalijepiti krpicu, na jedno uho čuti, a na drugo neka izađe. Oni koji nam nešto kažu iz zlobe nisu vrijedni da se živciramo, no prijatelje koji nam nešto kažu dobronamjerno, kao konstruktivnu kritiku, trebamo uvažiti i zahvaliti jer nam omogućuju da radimo na sebi, poboljšavamo se.
Danas je novi dan, iskoristi ga za rad na sebi i izgrađivanje dobrih odnosa s ljudima oko sebe!
|
3.5.2008. u 18:04 |
|
Komentari članka:
3.5.2008. u 18:09 - Mielikki - ajmeeeeeeeee. pa kad si stigla toliko napisat :) ajde ajde, procitat cu (iako je duuuuuugooooo na prvi pogled) :P
3.5.2008. u 22:22 - MARKO26 - Draga vionita ovo si super napisala,i to je sve istinito, vjerujem i ja također da je sve u čovjekovoj glavi,samo je teško se oduprijeti od negativnih misli pa stoga čovjek pati sve više i više i sve dublje tone! Ali na svu sreću ima ljudih poput tebe koji zrače sa optimizmom, a ja se nadam da je taj optimizam zarazan, i da će preći na svakog tko pročita ovaj tekst
3.5.2008. u 22:32 - rosa - da, sve je u glavi.. a ja se pitam šta ako netko u glavi nema ništa, samo žicu koja mu pridržava uši da ne padnu??
4.5.2008. u 0:07 - vivian - Draga Roso, znaš da s tobom to nije slučaj. Hvala Bogu, obdario te inteligencijom, imaš potencijale koji samo čekaju da ih oživiš.
Dragi Marko! Tebi je samopouzdanje vrlo potrebno i očekujem da mi napokon pošalješ svoju sliku pa da vidim treba li od tebe nešto učiniti ili ćemo raditi samo na psihi.
5.5.2008. u 18:25 - Sanna - Hvala ti draga vivian što si s nama podjelila djelove svoga čitanja i ove vrlo zanimljive teme....samopouzdanje.
Da mislim da je malo ljudi s sapouzdanjem koje nam je vrlo važno za sve u životu a posebice za uspjeh. I zato uz sve što pišeš na spomenutu temu treba naglasiti i prijatelje koji nam pomažu nekim odlukama života pa tako i za pisanje i javno objavljivanje. A ti si jedna od mojih prijatelja koje su i mene potaknule na kreni...Svako dobro od srca i puno još lijepih tekstova želim tebi i nama.
5.5.2008. u 19:21 - vivian - Hvala Sanna, samo naprijed! |
|
|
| Članaka u rubrici: 2 |
|
Str. 1 od 1 |
|
|
|
