|
| Članaka u rubrici: 24 |
|
Str. 1 od 3 |
 |
| RAK NE ZNAČI SMRT |
RAK NE ZNAČI SMRT, MOŽEMO GA ZAJEDNO POBIJEDITI, PORUČUJE UDRUGA „ZA NOVI DAN“
Nakon dijagnosticiranja maligne bolesti, kao primjerice karcinoma ili sarkoma, postoji novi dan, mogućnost za oporavak, izliječenje – sve je u stavu. Upravo to poručuje udruga „Za novi dan“, Udruga oboljelih i liječenih od malignih bolesti, njihovih obitelji i prijatelja
Udruga je mlada, postoji od 12. mjeseca 2007. godine. Osnovana je slučajno i iz čisto altruističnih razloga. Mladić moje kolegice s fakulteta razbolio se od sarkoma i tada su krenuli u potragu za informacijama. Našli su se pred zidom. U samoj bolnici nisu dobili nikakve informacije, niti na odjelu liječnika niti po čekaonicama. Na Internetu su ostali zabljesnuti informacijama na engleskom jeziku, a na hrvatskom vrlo šturo. Istražujući, otkrili su blog jednog para koji se bori protiv sarkoma, sastali su se, otkrili da ih muče isti problemi i osnovali su udrugu kako bi pomogli svima koji se nalaze u sličnoj situaciji.
Liječnici imaju premalo vremena da bi se bavili objašnjavanjem bolesti, pa samo daju dijagnozu i upute za potrebne pretrage. To često zvuči jako bezosjećajno, automatizirano i pesimistično. Nakon takvog čega osobe lako padnu u depresiju jer nemaju informacija o tome kako se boriti s time, kome se obratiti, ima li kakvih lijekova, koliko koštaju, jesu li uopće dostupni u Hrvatskoj, a još gori faktor je onaj psihički – osjećaj da si sam, da ti nema pomoći, da ćeš umrijeti za koji mjesec.
Ali, ovdje nije niti može biti kraj! Za posvješćivanje toga i potporu, kako stručnu tako i psihičku, brine se ova novosnovana udruga.
Kolegičin mladić se izvukao, izvuklo se još mnogo njih, pa i neki iz moje obitelji, dakle, kraj tu nije!
Ono što čovjeka najviše „ubija“ jest neznanje. Znam i osobno kako me najviše plašilo kad nisam imala točnu dijagnozu i naputak što dalje, a dijagnozu koju ponudi jedan liječnik ne treba uzimati zdravo za gotovo jer se nerijetko događa da liječnik pogriješi, što je zapravo i normalno jer je samo čovjek, a ljudi griješe. Zato treba potražiti i drugo mišljenje, tzv. „second opinion“.
Događa se da čovjeku hladnokrvno izreknu nekoliko mjeseci života i kažu da boluje od raka III stupnja (npr. moj otac), a da se čovjek super oporavi nakon operacije i terapije te da nakon par godina više nema niti pojma što ga je bilo snašlo nekada, tj. zna za to samo zato što ide redovito na kontrole.
Rak i druge maligne bolesti se hrane našom panikom, depresijom i pesimističnošću, a ubija ih naš optimizam, vjera u bolje sutra i Boga kojemu smo spremni doći i sutra ako treba jer znamo da smrt nije ništa strašno, da nekome dođe prije, nekome kasnije, no nije ništa tragično. Tragično je za one koje ostavljamo jer je uvijek teško pomiriti se s gubitkom drage osobe, no ako razmišljamo kršćanski, da je smrt tek prijelaz i da ćemo se ponovno sresti, onda nas nikakva bolest, pa bio to i rak, ne može slomiti, nego mu možemo prkositi vedrinom, voljom za život, spremnošću da se suočimo sa smrću ako se ne dogodi da ozdravimo.
Sami takav stav „E nećeš ti mene!“ pomaže više nego išta drugo, više nego ikakva radio- ili kemoterapija, odnosno, takve terapije mogu imati više učinka ako imamo takav pozitivan stav.
Ipak, neki su tipovi raka preagresivni i, nažalost, ne mogu se kontrolirati lijekovima, pogotovo ako je bolest otkrivena kasno.
Problemi i kako ih ova Udruga rješava
1. Nedostatak informacija
Dok se nije pojavila ova Udruga, vjerovali ili ne, informacija o bolestima nije bilo na hrvatskom jeziku, nego samo na engleskom, što je većini ljudi problem, još više te ubije u pojam. Predsjednica Udruge, Katarina Katavić, sama je prevela tekstove s engleskog jezika i sa suprugom napravila internetsku stranicu. Na toj su stranici podrobno objašnjene ne samo maligne bolesti, nego i neke druge, primjerice anoreksija.
Udruga je također tiskala brošuru „Mali savjetnik za oboljele od malignih bolesti“ - ČIJA ĆE PROMOCIJA BITI 17.7. OD 18 H NA ZRINJEVCU - a koju će odnijeti na sve onkološke odjele u Hrvatskoj, u sve veće gradove, pa i neke manje. Brošura će se moći pronaći u samoj čekaonici bolnice. Odobrilo ju je Ministarstvo zdravstva i pozitivne su recenzije napisala tri liječnika. Jedan od liječnika, dr. Davorin Herceg, napisao je: „Nastao je od bolesnika za bolesnike što ga naročito čini posebnijim od sličnih dostupnih brošura sličnih autora“. Uz savjete kako se ponašati kod dijagnosticiranja bolesti i primanja terapija, nalaze se i citati oboljelih i njihovih najbližih koji su im pružali potporu, što brošuri daje posebnu dozu senzibiliteta.
2. Lijekovi
Lijekovi često nisu dostupni, a oni su nužni za uspješno liječenje. Zaključci prošlogodišnjeg svjetskog skupa američkih kliničkih onkologa (ASCO) o liječenju raka pokazali su sve veću učinkovitost novih lijekova, i to čak i kod onih vrsta raka od kojih se još donedavno umiralo u samo nekoliko mjeseci. Najpoznatiji svjetski onkolozi, a u Chicagu ih je bilo oko 25.000, iznijeli su podatak da je prije samo 15 godina petogodišnje preživljavanje pacijenata oboljelih od raka bilo 58 posto, a 1997. godine povećano je na 80 posto... Rak posustaje, ali liječenje traži sve više novaca. Nerijetko je nužno davati pacijentima i po tri vrste terapije, što dakako i tri puta više košta.
Ova Udruga je pokrenula registraciju lijeka „Yondelis“, koji služi kao treća terapija za mekotkivne sarkome, dakle ona koja se daje ukoliko ne pomognu prve dvije. Cilj im je staviti taj lijek na popis lijekova jer on u Hrvatskoj stoji oko 10000€, dok vani košta tri puta manje. Taj se lijek u 90% slučajeva pokazao učinkovitim i stoga bi država trebala omogućiti oboljelima da barem pokušaju liječenje tim toliko skupim lijekom jer je većini ljudi nemoguće nabaviti ga i stoga mnogi prodaju sve što imaju kako bi nekako dobili šansu za liječenje. U skladu sa Zakonom o lijekovima, čl. 18., lista lijekova za rijetke bolesti u RH se usklađuje s listom EU i ovaj lijek ne samo da bi trebao biti registriran u RH, već bi njegov trošak trebala snositi država.
Oboljelih od sarkoma u RH je cca 200 ljudi godišnje, no ta je brojka daleko veća ako razmišljate na način da se ovdje radi zapravo o 200 obitelji. Većinu čine DJECA I MLADI, koji se liječe u Klaićevoj bolnici, a oko kojih se posebno brine udruga „Krijesnica“.
Udruga se financira iz članarina i donacija. Još niti jedna veća tvrtka nije postala njihov donator, nego tek manja poduzeća.
Od Vlade ne primaju pomoć jer je uvjet da udruga postoji neko duže vrijeme prije nego krene pomoć.
Zbog nedostatka sredstava su zakinuti za sam prostor u kojem bi se mogli okupiti svi članovi i oboljeli pa se sastaju po privatnim stanovima.
Liječnici i Udruga surađuju i međusobno si pomažu. Registraciju skupih lijekova uvijek pokreću udruge.
U svijetu postoje slične udruge i smjernice kome se obratiti unutar samih medicinskih ustanova, a u Hrvatskoj toga još uvijek nema.
Na zagrebačkom Jarunu se već nekoliko godina, po uzoru na skoro sve zemlje u svijetu, organizira humanitarna akcija „Terry Fox“, maraton u spomen na kanadskog mladića istoga imena koji je bolovao od sarkoma i umro 80-ih godina prošloga stoljeća. Sva prikupljena sredstva se daju za istraživanja karcinoma, sarkoma i ostalih malignih bolesti.
www.zanovidan.hr
MB: 02319063
Žiro račun kod Raiffeisen banke: 2484008-1104500353
IBAN: HR5424840081104500353
Aleja pomoraca 7, HR-10000 Zagreb
kontakt@zanovidan.hr
|
14.7.2008. u 9:56 |
|
| Zaziranje od ženske inteligencije |
Zašto neki muškarci zaziru od inteligentnih i duhovitih žena? Koje kategorije muškaraca se boje takvih žena? Ovisi li to o njihovoj stručnoj spremi, ruralnom ili gradskom području stanovanja ili o nekim drugim čimbenicima?
To je pitanje koje si postavljam još od djetinjstva i kroz život sam došla do mogućih odgovora.
Kao prvo, onih koji zaziru od inteligentnih žena ima unutar svih stručnih sprema i to nije presudan čimbenik budući da mnogo muškaraca, neovisno o stupnju školovanja, živi u sretnim brakovima s pametnim i duhovitim ženama i ne prigovaraju im zbog toga.
Čega se oni zapravo boje, odnosno što im to toliko smeta?
Na primjer, kad žena odgovori duhovito i/ili inteligentno na njihovo podbadanje ili šalu. Nekima zna jako zasmetati što je žena to učinila pa je odmah „poklope“, kažu da nema pojma i neka šuti ili, pak, da nije duhovita. Ponekad zaprijete i da ih provocira, da je bezobrazna i gadne naravi.
To je klasični postupak iz patrijarhalnog odgoja, koji u nekim hrvatskim obiteljima, nevezano za selo/grad, postoji i dan danas i prenaša se - najčešće nesvjesno - kao obrazac ponašanja s koljena na koljeno.
Prema patrijarhalnom odgoju, glava kuće/države/stranke... zna jedini što je najbolje za druge, on je taj koji odlučuje, a drugi imaju samo to izvršavati, nemaju što misliti. Mnogo je lakše nahraniti ego ako je pokraj tebe „mila gejša“, žena koja samo sluša i hvali te, nema vlastito mišljenje, u svemu se slaže s tobom i povlađuje ti. To se drugim riječima naziva manipulacija.
(Filozof F. Nietzsche, isfrustriran zbog neuzvraćene ljubavi, ženinu je ulogu sveo na ulogu odmora ratniku od borbe).
Suprotno tome je žena partner, ona koja oko bitnih stvari ima isto ili slično mišljenje kao i ti (zbog toga i jeste u braku), no ne slažete se oko svega jer je nemoguće s nekim se slagati baš oko svega. Također, svatko je superioran u svojoj struci, pa se tako tvoja žena razumije, na primjer, u kemiju, a ti, recimo, u povijest. I onda ti ne pada na pamet ženi „popovati“ o kemijskim elementima, niti njoj da se dokazuje u povijesti i pobija činjenice koje si naučio na fakultetu. Slično je i s hobijima kojima se netko od vas bavi u slobodno vrijeme pa o njima zna više nego onaj drugi.
Što je sa šalama? Zamisli primjer da tvoja žena priča vic, svi se smiju, duhovita je, a onda i ti ispričaš neki vic i također se svi smiju, no ona je uvrijeđena jer i ti to umiješ, jer se i tvojim šalama smiju, što nije jedino ona duhovita. Bi li ti se to sviđalo? A takvo što rade često neki muškarci svojim ženama. Pitam se otkuda ta ugroženost, zašto ne mogu podnijeti da i njihova žena bude pojmljena u društvu kao inteligentna i duhovita? Zašto bi morala biti u njihovoj sjeni? Osjećaju li se onda sigurniji i jači, važniji? Poznavajući neke takve muškarce, usuđujem se odgovoriti: da. I to smatram egocentričnim i nezrelim ponašanjem. Zar nije prirodnije da si ponosan na svog partnera jer je inteligentan i duhovit, da želiš da i drugi to vide kroz druženje, nego da to skrivaš i potireš, umanjuješ nečije samopouzdanje ili ga, pak, a priori odbaciš kao potencijalnog partnera jer ne možeš podnijeti da će ti se ponekad usprotiviti? Smatram da međusobno usprotivljenje mišljenja nije isto što i svađa te da često zna ispasti i jako duhovito, zabava, ponekad čak poslužiti i kao predigra. Sposobnost raspravljanja i šaljenja ne isključuje nježnost i romantičnost, ne umanjuje ženstvenost i ne znači da je žena svađalica.
Uvjerena sam da će ovaj moj članak vjerojatno neki (oni koji su se prepoznali u kritici) proglasiti feminističkim jer smatraju da čim žena nešto progovori o pravima, odmah je ekstremna, feministica, a ja ne tražim ništa više nego što imaju i oni, što treba imati svaka osoba, i muškoga i ženskoga spola, odrasla osoba i dijete (Konvencija o pravima djeteta) – pravo na mišljenje i izražavanje tog mišljenja, a da pritom ne bude „poklopljena“ jer se drugi gnušaju toga da si im se usprotiviš, da imaš snagu, možda i veću nego oni. Izražavanje mišljenja ne bi trebalo biti međusobno odmjeravanje snaga nego ono što se u civiliziranom društvu naziva DIJALOG. Jesmo li spremni za društvo dijaloga?
|
9.7.2008. u 19:38 |
|
Komentari članka:
9.7.2008. u 21:29 - Svilena - Moje mšljenje je da je odgovor na sva tvoja pitanja i dvojbe vezano za odnos muškarac- žena, odnosno muž - žena je istinska ljubav.
Gdje je prisutna istinska , bezuvjetna ljubav tu je kvalitetan i dijalog, razumijevanje, zajednički ponos. Obostrano uvažavanje, prihvatljiva tolerancija. Jer u ljubavi braka dvoje čine jedno. Ovo nije moje idealizirano gledanje života. Nego, zajednički život dvoje ljudi zasnovan na čvrstim temeljima -stijeni - ljubavi... A , jesmo li spremni za društvo dijaloga? Da, izgrađujmo se,odgajajmo djecu u ljubavi , uvažavanju i ubirat ćemo plodove.
9.7.2008. u 22:43 - zoranos - Ego.
Po prirodi muskarac je lovac, zena je domacica i majka. Da li i ti zelis muskarca koji je recimo “losiji” od tebe u puno toga ili koji je manje cvrst od tebe? Muskarca kojega ces intelektualno nadvisiti? Mislim da si mi jasno rekla sto trazis, a to trazi i vecina zena, dominantnije bice. Zato i argesivni muskarci ili kako ih ti nazivas egocentricnim i nezrelim su popularni medju zenama. Zene traze sigurnost u muskarcu, a takvi kakve ti opisujes im to i daju. Prema tome, vi zene se borite za ravnopravnost no trazite nesto drugo. Takvi muskarci su mozda “svinje” u zeninim ocima, no samo u pocetku. Zene traze alfa muzjake, recimo barem 80%. A sada ti budi iskrena i reci da nisam u pravu. A vjeruj mi, zelim biti u krivu jer ja nisam alfa i zene bjeze od mene kao od kuge :).
10.7.2008. u 8:09 - Sanna - Izvrstan clanak. Bilo bi lijepo o tome debatirati uz kavicu sa vivian no do tada i ja cu napisati što mislim, naravno iz osobnog iskustva. Mislim da je sve stvar odgoja, mentaliteta pojedinca. Zivimo u 21 stoljecu i takvi staromodni muskarci nisu vise populari. Jedna moja prijateljica upravo radi istog shvacanja ne voli "balkance" kako ih ona zove. Ona je svjetska zena i vise se druzi sa englezima i zapadnjacima opcenito Nasi decki, bi se mozda nasli uvrijedjeni no mislim da se i oni polako mjenjaju i prihvačaju te moderne zene koje nisu vise kucanice nego obrazovane i jednako sposobne kao i oni sami,dapače i vise. Ja se ne zamaram takvim tipovima i zalim zene koje imaju "takve staromodne tipove" no to je bio njihov izbor. No da zene trebaju zadrzat svoju zenstvenost,ljupkost,sarm,njeznost to mislim apsolutno a ne pomuskarciti se i onda....misle kako su im ravnopravne. Bogu fala da nas ima svakavih pa nek izabere sto tko voli. Ja sam za pametne,duhovite,pristojne i postene muskarce koji znaju sto zele i takvi su mi uvijek prijatelji a ostale ljubazno izbjegavam. Svako dobro zelim svima u svakom slucaju.
10.7.2008. u 8:53 - vivian - Komentar Zoranosovog komentara: jedno je biti alfa mužjak, a drugo muška svinja. Alfa mužjaka ne treba krasiti nezrelost, umišljenost, egocentričnost - što je najćešće obrambeni mehanizam ukoliko nisi jak pa se zato želkiš takvim prikazati - nego istinska sposobnost koja ne potire druge koji su jednako sposobni, pogotovo ne njegovu dragu ženku
10.7.2008. u 8:57 - vivian - Komentar sanninog komentara: istaknula sma da ne mislim dokazati da su žene bolje, nego da trebaju biti ravnopravne, a govorila sam o izražavanju mišljenja, ne o sposobnostima. To je druga tema i zahtijevala bi poseban članak, ali, ukratko: ne treba svaki muškarac glačati i prati prozore, iako bi trebao to znati u slučaju da mu zatreba, isto tako ne treba svaka žena znati promijeniti žarulju i gumicu na pipi, no dobro je znati jer je glupo čekati cijeli dan da ti dođe muž i promijeni žarulju a ti si to mogla za 3 minute
10.7.2008. u 9:15 - vivian - Komentar Zoranosa: osobno ne želim muškarca od koga ću biti bolja u svemu, ali zahvaljujući svojoj naobrazbi sigurna sma da ću od njega biti boja u nekim stvarima, BAŠ KAO I ON OD MENE. Te da se onda neće on praviti da ja nemam pojma, niti ja da on nema pojma o onome u čemu je suveren. Ne želim "papučara" nego osobu sa stavom i integritetom, zrelu osobu koja zna popustiti kad je u krivu, baš kao što to i ja znadem, te priznati ako ne što ne zna, kao što to i ja činim.
10.7.2008. u 11:03 - zoranos - Definicija alfa muzjaka je dominacija, a ne razvopravnost – ravnopravnost za koju se zene kao bore. Alfa je glavni, on je boss i tu nema ravnopravnosti. OK, stvar osobnog odgoja je kultura razgovora. No alfa moze biti bezobrazan jer je boss, a zene traze bossa. Papucari su nesto drugo, to su slabici koji klece pred zenama da bi imali zenu. To nije ljubav, jer za ljubav se nikoga ne moli. Zene zele natmetanje sa muskarcima pogotovu u intelektualnom planu. No smatram da muskarac kojega intelektualno «pobijede», nadvise vise nije privlacan muskarac toj zeni. Ista stvar je i sa drugim stvarima. Npr. zavodjenje, cim muskarac pokaze da ga je zena osvojila obicno zena tada odlazi jer je «pobijedila». Pobjeda znaci dominaciju, a zene kao sto rekoh to ne traze. Ljubav je moguca jedino ako se zena zaljubila prije, znaci da je muskarac «pobijedio».
To je sve moje misljenje, no na temelju vlastitih iskustava. Zene se nadmecu sa muskarcima i ako pobijede ti muskarci im vise nisu interesantni. Mozda jedino kao prijatelji naravno, sto sam jako puno puta dozivio kada sam bio pobijedjen :).
Ponavljam to je moje misljenje na temelju mog zivotnog iskustva po tom planu.
Sto se tice prijateljstva, moze i drugacije. Za prijateljstvo je bitno nesto drugo, npr. I ta kultura, zrelost .... ali za prijateljstvo samo.
10.7.2008. u 12:27 - vivian - Onda takve alfa mužjaka traže slabe žene, one koje nemaju svoje ja i samopoštovanja takve žalim.
10.7.2008. u 14:17 - Kvadry - intrigantna razmišljanja, no što uistinu očekujemo jedni od drugih...zar rat, da bi alfa bio jači od bete...u međuodnosu dvoje zaljubljenih trebala bi postojati ljubav, a ne vjerujem da ona odlučuje o tome tko jači taj ne pegla i ne pere prozore...koliko od vas ima zapravo iskustvo zajedničkog života...recimo; zaposlena supruga, muž nezaposlen...on je alfa i neće kuhat, otić po spizu, posaugat tepih, ne, da bi održao privid moći i alfa dominacije, lijepo će pripalit cigar duvana, bacit kladionicu ženinim novcima i čekat malu da mu skuva štogod jer je man gladan...riječ kompromis u braku nije tek uzgred rečena, ona postoji...prvi mjeseci braka mogu proć u muško-ženskom pripetavanju, no onda razum pobijedi - u trenutku kad prestajemo jedni drugima biti sluge, te počmemo pomagati međusobno, postajemo ono što po zakonskoj definiciji i jesmo; partneri, bračni partneri u kojima alfa nema važnost...igra se timski, tim mora pobijediti u socijalno-egzistencijalnom aspektu, da bi ljubav egzistirala u punom smislu...borba i potčinjavanje - sado-mazo psihotortura je izboj frustracija, osobnih, nesigurnost... papučar - zar muškarac ne klekne kad prosi za ruku, zar je toliko savršen da ne griješi i ne moli za oprost... međusobno razumijevanje, podijela obveza nije poniznost već plod ratia...kad je čovjek gladan u vezi, ne postoji alfa već logika...raditi i stvarati za dvoje i ne nabijati drugome tu činjenicu...sve ostalo je sebičnost i bulling da bi sezatomila vlastita slabost...žena i muškarac imaju pravo izbora, a biramo tko nam odgovara, pa tako i uloge u vezi, no život nam piše scenarijo...kompromisom do zasluženog pljeska, jer kad se zastor spusti, ako nitko ne zaplače za nama, što ti vrijedi biti alfa bez proživljene ljubavi, bez da si dao sebe za partnera...
10.7.2008. u 14:40 - vivian - Kvadry, konačno jedno muško normalno razmišljanje, netko tko shvaća da ne govorim o ratu alfe i bete nego o dijalogu, ugodnom suživotu koji je u kvalitetnoj vezi moguć. Bravo!
10.7.2008. u 22:33 - donryu - Prvo, moram priznati da biras dosta dobre teme za blog. S druge pak strane pak u njima postavljas pitanja na koja je gotovo nemoguce dat odgovor. Ja smatram da je nema razlika izmedju zenskih i muskih sto se inteligencije tice- ima nas svakakvih. Osim toga, jasno je da ce svaki muskarac od zene ocekivati nesto drugo. Isto kao sto ce i svaka zena imati svoje kriterije (koje je nama muskima ponekad nemoguce razumjeti). A trik je vjerojatno upravo naci tu dobitnu kombinaciju. Isto tako smatram da ce decko koji trazi curu koja mu je inferiorna (po obrazovanju, intelektu ili psihickoj snazi) vjerojatno izbjegavati sve zene koje ne spadaju u tu kategoriju i okruziti se upravo onima koje mu odgovaraju. Tak bi valjda moralo funkcionirati. Opet, problem s ljudima je u tome, da cesto iznenade. Ponekad netko za koga smatras da ga predobro poznajes godinama jednostavno bljesne i iznenadi te (ugodno ili neugodno) u nekom sasvim drugacijem svjetlu. A po mojem iskustvu tako obicno nastaju trzavice. Koliko god mi cijenili neki tip osobe, mislim da je pogresno zene i opcenito ljude dijeliti na glupe i pametne. Jer sto ce ti glupa ili pametna zena/muz/partner ukoliko se ne mozes osloniti na nju? Ili ukoliko nije dobra osoba? Cemu netko tko te slusa ali te ne nadopunjava i zapravo se ne osjecas dobro uz tu osobu? To je pak opet kategoriziranje ljudi po drugim kriterijima (dobar, pokvaren, vjeran, odan, nevjeran, nepouzdana). Ja sam osobno trazio partnericu koja ce biti duhovita iznad svega. Nije ispalo dobro. Moj prijatelj je trazio curu koja bi se zanimala za posao koji radi i osnovala tvrtku snjim. Isto nije ispalo najsretnije. Zato je tesko tocno reci sto nekome stvarno odgovara a sto ne. Ponekad i najzatucaniji sovinist iz zadnje selendre moze beskrajno zavoljeti inteligentnu i samostalnu zenu. Ponekad. Jer ljubav ,navodno, nema granica.
11.7.2008. u 7:31 - tomek - Bravo Svilena!!! Potpuno se slažem sa Svilenom kad kaže:' Gdje je prisutna istinska , bezuvjetna ljubav tu je kvalitetan i dijalog, razumijevanje, zajednički ponos. Obostrano uvažavanje, prihvatljiva tolerancija. Jer u ljubavi braka dvoje čine jedno. Ovo nije moje idealizirano gledanje života. Nego, zajednički život dvoje ljudi zasnovan na čvrstim temeljima -stijeni - ljubavi... A , jesmo li spremni za društvo dijaloga? Da, izgrađujmo se,odgajajmo djecu u ljubavi , uvažavanju i ubirat ćemo plodove.'
Ako svaki od supružnika stavi onoga drugoga ispred sebe , te ako je njihov brak sazdan na čvrstoj stijeni Isusu Kristu, odnosno ako im je Bog na prvome mjestu, onda je itekako moguće složiti se oko svega , jer onda više ne živim sebi nego živim za Boga , a kome je Bog na prvome mjestu tomu je i čovjek , jer kroz čovjeka gleda Boga.
11.7.2008. u 23:50 - nara - jako zanimljivo....ja mislim da ako je u odnosu muškarac žena ljubav lajt motiv onda tu nema prepucavanja, ponižavanja,bojazni da će neko ispasti manje pametan od drugog, niti je to bitno.A muškarci koji zaziru od inteligentnih i duhovitih žena nemaju problem sa ženama nego sa samim sobom.
..i to nema veze sa odnosom žena-muškarac.
To su iskompleksirana bića koji se sigurno boje i drugih muškaraca. A sad muškarac alfa ili papučar, žena svađalica ili maza,to je stvar ukusa. Po meni ni alfa ne znači isklučivo da je muškarac dominanatan nad ženom,a žena pokorna, a papučar isto tako može omalovažavati ženu.
13.7.2008. u 14:03 - Mielikki - Misilim da su neki krivo shvatili pojmove alfa muzjak i papucar. mislim da se i u pogledu shvacanja tih rijeci razlikujemo (musko-zensko).
naime kad zena/djevojka kaze da zeli i da joj se svida dominantnost u muskarcu, onda ne misli dominantnost u svakom pogledu. komplicirano je to. mislimo to u smislu da musko poduzme prvi korak u prilazenju djevojci, u poduzimanju nekih koraka koji vezu vode na neki visi nivo, pa na kraju i poduzimanje prvog koraka po pitanju braka i obitelji. (i mi smo pod utjecajem tradicije i bajki koje govore o tome kako princ na bijelom konju dolazi po princezu, uzima ju za ruku i poljubi, i .....) :) to su intimne stvari i situacije u kojima se volimo osjecati zenstveno i zasticeno i ne znam, zensko.
ne volimo dominantnost recimo u razgovoru (tu progovara nasa emancipacija i opcenito evolucija po pitanju obrazovanja). tu se volimo osjecati ravnopravnima, jer to i zasluzujemo. inace dobijemo osjecaj da nas smatraju glupima i neznalicama.
btw. ovo isto govorim iz vlastitih iskustava. naravno da nas ima svakakvih i svatko nade svoj poklopac (bilo u ljubavi ili prijateljstvu).
ovdje ste poceli govoriti cak o braku i o ljubavnim vezama (gdje je potrebna dominacija bas u onim podrucjima koje sam vec rekla), ali mislim da u prijateljstvu ne bi smjelo biti dominacije. ali to opet poteze vec izlizanu temu musko-zenskih prijateljstava. :)
13.7.2008. u 15:54 - vivian - Mielikki je sve rekla o alfa i papučarima. Učite od nje.
14.7.2008. u 9:51 - vivian - Komentar Nare - to što je napisala je istina, no činjenica jest da takvim iskompleksiranim muškarcima je mnogo lakše svoje frustracije iskaljivati na ženi, pogotovo ako je ona odgajana da sluša muža kao nekakvog "svog gospodara" i time pune svoj ego, nego na muškarcu koji ga može i namlatiti |
| Subotnja priča |
Subota predvečer. Sjedim u svojoj sobi nakon što sam obavila sve što sam zamislila tog dana. Pospremila sam kuću, napisala sam članak za novine, pročitala 60 stranica knjige koja je prije dvije godine dobila Pulitzerovu nagradu – „Obitelj March“ spisateljice Geraldine Brooks. Zamijesila sam tijesto za lepinje koje će biti za večeru i sad sjedim u svojoj sobi i smišljam novi tekst za svoj blog.
Bila sam uvjerena da mi se nešto mota po glavi i da ću to lako prenijeti na papir, no kad sam počela razmrsivati klupko uhvatila sam se u laganom košmaru, da zapravo ne znam što sam željela reći, iako nešto imam za reći, o nečemu razmišljam. Ne razmišljam samo o knjizi koju upravo čitam, a koja je tematikom zanimljiva jer govori o odnosima crnaca i bijelaca, američkog sjevera i juga, referira se na legendarnu knjigu „Male žene“ te iz usta muškog pripovjedača predstavlja i svu nemoć ženskog roda u datom vremenu.
Razmišljam i o članku koji sam danas napisala, a koji govori o borbi protiv raka i da je ona moguća, da rak ne mora imati posljednju riječ ukoliko se na vrijeme otkrije. Dosta sam se bila uživjela u taj tekst i izvore koje sam koristila za pisanje; bila sam sretna što sam sama zdrava i moji najbliži, iako se i moja obitelj borila s rakom, ali, na sreću, uspješno.
Razmišljam i o svojoj prijateljici R. koja zrači sretnije nego prije, iako je u konfuziji zbog onoga što joj se događa. Ali sve ide nabolje i veselim se skupa s njome:-)
Druga prijateljica R. je pred porodom i to me jako veseli jer su nakon prvog djeteta čekali 6 godina da se dogodi i očuva nova trudnoća:-)
Razmišljam i o prijateljici B. koja je pred udajom, još samo 3 mjeseca i postat će supruga jako dobrome čovjeku:-)
Druga moja prijateljica B. je sama kao i ja, no na putu je da možda ostvari kvalitetnu vezu s također dobrim dečkom, ako on to na vrijeme shvati i poduzme nešto. Ali prvo treba izaći iz karantene u koju ju je bacila zločesta bakterijica:-(
Prijateljica M. je već skoro udata žena, nedostaje još formalni čin, no vjerujem da će i on doći skoro. Previše je vrta opkopala da bi žetva propala:-)
Prijateljica koju sam na ovome portalu stekla nedavno, i sad mi se čini da je mogu tako nazvati jer već neko vrijeme traje to prijateljstvo, M., je pred diplomom. Napokon će početi više spavati i, nadam se, uslijed sreće koja je obasja kroz dovršenje školovanja, uhvatiti i tračak radosti zvane ljubav:-)
Toliko je vapijućih za ljubavi! Neki od mojih prijatelja su već zaboravili što to znači voljeti, zaljubljen biti, ne biti sam.
Samoća je gospođa koja vješto šije vremena košulju, a konca ima napretek, ponekad se ne zna zaustaviti i ustati sa stolca.
Što bih dala da ponovo osjetim ljubav, ovaj put sretno, bezbrižno, neopterećeno osjećajem smijem li tu osobu voljeti ili mi je to zabranjeno u samome korijenu...
Na toliko sam negativne muške kritike naišla prethodnih dana, a što je najzanimljivije, od osoba koje me vrlo kratko i površno poznaju, no misle da su kompetentni suditi.
Od prigovaranja ženskim diplomama, studiju filozofije (po njima ispada da je djevojka koja studira filozofiju nesposobna za brak i porodicu, prekomplicirano i prekritično biće), pa do poprijekog gledanja ukoliko ne smatraš da se hodanje mladića i djevojaka treba temeljiti na posve aseksualnim načelima koja isključuju bilo kakav dodir, poljubac. Neću reći svaka čast onima koji tako hodaju jer to ne smatram žrtvom nego glupošću, da oprostite – preseravanjem.
Ako je nekom mladiću toliko teško nakon poljupaca nastaviti hodanje, ukoliko nije nakon njega došlo do seksa, onda on nije sposoban za život jer je već tebao naučiti da se ne može dobiti sve u životu, niti odmah. Vjerojatno mu je majka bila ispunjavala svaku želju kad bi došao pred izlog i promatrao igračke. Naivno je ako vjeruje da će mu i djevojka s kojom hoda ispunjavati sve dječačke maštarije:-)
Druga stvar koja me lagano već živcira je preseravanje istih takvih da bi oni hodali preko maramice, ili kako već zamišljaju hodanje bez izravnog dodira ruku, koji govore o tome kako svakome treba dati šansu, a u praksi im nijedna cura nije dovoljno dobra, ni s jednom ne osjećaju „kemiju“, ne žele si čak niti dati šansu da je možda osjete na nekom od sljedećih susreta. Ne znam zašto se samo toliko zanose „kemijom“ kad bi hodali preko maramice:-):-):-)
Zaključak je da je previše fanatika koji samo teoretiziraju, a kad dođe praksa onda ne znaju što bi, ništa im ne valja, ni s kime se ne nalaze dvaput.
Mislim da je bolje biti čovjek od krvi i mesa, odvažan da pokušaš uspostaviti vezu. A vezu nećeš uspostaviti ukoliko osobi ne dadneš šansu da je prijateljski upoznaš i onda procijenite jeste li jedno za drugo ili ćete biti prijatelji ili, pak, samo poznanici.
Vjerujem da se svijet ne sastoji samo od fanatika i pustolova, da postoji i neka normalna sredina s kojom je moguće ostvariti kvalitetan odnos. Čak i poznajem takve, no, nažalost, svi su mi oni samo prijatelji (= fizički/ljubavno neinteresantni).
|
6.7.2008. u 11:58 |
|
Komentari članka:
6.7.2008. u 12:45 - zoranos - Subota na nedjelju, gledam film no ne ide bas. Razne misli su mi u glavi i odlucim se puniti blog. Pisem tmurni text i pokusavam se tjesiti nakon novog neuspjeha na ljubavnom planu. Zapravo sam ima dva propala pokusaja ovaj tjedan.
Eto imali smo slicnu subotu, na zalost :(. Srce je prazno, trazi, ti se trudis, no ne ide. Da li u necem stalno grijesimo ili iz nekog razloga nije vrijeme ....... vrijeme ce pokazati.
Ajde cuvaj mi se Viv. Doci ce i nasih 5 minuta ;).
6.7.2008. u 14:04 - rosa - Konfuzna ali sretna prijateljica R nije mogla ne oglasit se :)..ne zbog spomena mene same u tekstu..više poradi tvog komentara na likove koji žele iskre, ma šta iskre, vatru..ali, sve preko maramice..preseravanje kažeš :) :) :).. a što se tiče kemije, ja također mislim da ukoliko se ona ne pojavi na prvom susretu, vrlo vjerovatno se neće niti pojaviti..možda griješim, ne znam..dati drugu šansu treba, ali to znači da se ipak nešto malo kemije pojavilo ili je sve sama računica..opet ne znam..zaključak je da ja ništa ne znam:)..konfuzna R:)..ajd živa bila i vidimo se..
6.7.2008. u 16:27 - zoranos - Moze R. Ako ti je netko totalno neprivlacan na prvom susretu - gotovo. No ako nisi 100%, treba covjeku dati i drugu sansu ;). |
| Neminovnost života 2 |
Neminovnost života. Odnese ono što ne želiš, živote tebi dragih ljudi. Odnese ljubavi koje nam se čine velikima, vječnima, neprežaljivima. A donese ono što nikad nismo htjeli, ono prema čemu smo možda gajili predrasude. Sreća može biti, i često jest, u onome što smo ranije kategorički odbijali, a sad nas veseli, naš život čini radosnim, ispunjenim, smislenim.
Ne možemo znati gdje nas čeka sreća i s kime. Ljudi smo pa pokušavamo napraviti nešto što bi jedna osoba iz moga života nazvala „računicom“. Ali kad se onaj pravi život dogodi, toga nema više. On ide preko toga, preko svega, samo opaja.
„Bože, neka bude TVOJA volja, a ne moja“, molimo svaki dan, no svejedno želimo SVOJU volju, da se nešto dogodi onako kako smo navikli, kako MI smatramo da je najbolje. A onda se dogodi drugačije, kako nismo očekivali. Možda i kad smo već zatvorili ta vrata i rekli da ne može to nikako. I tada se dogodi da nas nešto preobrazi, toliko uzraduje, pokrene u nama neku živost koja je davnih dana nestala, koja je ugasla dok smo patili za nečim što smo sami birali kao ono pravo. I onda dođe ona, ljubav, kod koje sijevaju munje, čuju se gromovi, podrhtava tlo pred nama, ne možemo vjerovati da nam se to događa ponovo, nadamo se da je ovaj put sretno i zauvijek.
„Kad god te vidim, zvuk posustaje,
jezik muca, tiha vatra šulja mi se kroz udove,
tutnjava iznutra i tama prekrivaju mi uši i oči“
(Sapfa) |
4.7.2008. u 19:38 |
|
| Prijateljstvo za cijeli život |
Pravih prijatelja je malo, ne mogu ti svi biti prijatelji“, bila mi je govorila mama, a i čitala sam i slušala o tome. Nisam vjerovala i govorila sam joj da zaista imam toliko prijatelja, razumijemo se, volimo...
Život uči. Uči nas cijelo vrijeme, samo mi ne želimo uvijek slušati i ponekad je potrebno da se nakupi mnogo dokaza nečemu pa da istom onda povjerujemo i naučimo.
Tako sam i ja uvijek mislila da Bog, budući da od nas traži da sve ljude volimo i svakome pomažemo, želi i da nam svi budu prijatelji. Ali ne vjerujem da Bog od nas to traži jer On od nas nikad ne bi tražio nešto što nismo u stanju izvršiti, ne samo fizički, nego i SRCEM.
Shvatila sam da je jedno voljeti ljude, opraštati im ako te zamole za oprost, pomoći svakome tko te to zatraži ako si u mogućnosti, no nešto sasvim drugo je staviti sve ljude u isti rang i sve ih isto voljeti, te, shodno tome, sa svima provoditi isto vremena i svima pričati sve o sebi ili od svakoga slušati iz dana u dan o njegovom životu.
Da najviše volimo ljude koji su nam slični, s kojima dijelimo sličan pogled na život, s kojima nas povezuju iste moralne i vjerske vrijednosti, koji nas prihvaćaju i mi njih, s kojima nam je jednostavno ugodno, ljudski je i smatram da Bog od nas ne traži da bude drugačije.
Ostalima možemo pomoći, voljeti ih, no na jedan drugačiji način. A to se zove briga za bližnjeg svoga, a ne ljubav u najužem smislu te riječi.
S godinama se smanjio broj mojih prijatelja. Još uvijek sam okružena mnogima, mnogo je brojeva u mome mobitelu, e-mail adresa u kompjuteru, no svjesna sam toga da su mi neki od njih samo poznanici, neki prijatelji koje volim čuti svakih nekoliko mjeseci, neke volim čuti svaki mjesec, neke svaki tjedan, neke svaki dan.
Drugim riječima, nisu mi svi u istome rangu. I to smatram realnim, mislim da drugačije niti ne može biti ako si doista iskren prema sebi i drugima kad govoriš o vašem odnosu.
Često mi se događalo da upoznam neku osobu, postanemo prijateljice, te da automatski tu osobu svrstam u rang najbolje prijateljice jer se super razumijemo, proživljavamo nešto slično. Takva naglo stvorena prijateljstva najčešće bi se već nakon nekoliko mjeseci ili godinu dana degradirala u poznaništvo ili bi istom brzinom kako su nastajala i nestala. I tada sam spoznala da pravom prijateljstvu treba dati vremena, da ne treba odmah položiti sve nade u nekoga, da tu osobu treba dobro upoznati prije negoli joj pokloniš svoje povjerenje. Često se iza naizgled ljubaznih osoba kriju teški neurotici koji nas iznenade svojim reakcijama u kriznim situacijama. Pri tome ne mislim na običnu nervozu i depresiju, kojoj smo više-manje povremeno svi podložni, nego na ružne riječi koje ta osoba počne isipavati, jedno infantilno ponašanje, napade histerije...
Neka od prijateljstava koja danas jako cijenim, isto su nikla naglo, no razvijala su se svojim tempom.
Takva su mi neka prijateljstva koja sam sklopila preko Križa života.
S muškima su ta prijateljstva započela na kavi koja je trebala pokazati je li on onaj pravi za mene, odnosno ja ona prava za njega, no ugodno smo se iznenadili kad smo vidjeli da nam nije nimalo žao zbog toga što se nismo dopali jedno drugome na taj način, što nije bilo kemije (psiho-fizička privlačnost, da ne bude zabune da je kemija bazirana isključivo na fizičkome), nego da možemo lijepo razgovarati, da uživamo u tome i da naši razgovori imaju plodova. A, što je najvažnije, povezuje nas ljubav prema Bogu i svijest čiji smo, tko nas je stvorio, tko nas cijelo vrijeme gleda, kome ćemo se vratiti jednog dana kad nam dođe kraj.
Bilo je, naravno, i onih s kojima se nisam povezala nikako jer smo bili prerazličite osobe.
Posebno su me radovala i ženska prijateljstva koja sam uspostavila preko Križa života.
Baš kao i muški, tako su mi se znale javiti i ženske osobe, djevojke i žene zrelije dobi, s komentarom mog bloga i profila. Ono što mi je davalo vjetar u leđa za pisanje bloga i sklapanje prijateljstava jesu upravo te osobe.
Svakome pravome novinaru trebala bi najveća nagrada biti osmijeh na licu, suza u oku koju briše, osobe koja čita njegove članke.
Kad sam prije 5-6 godina pisala za jedne novine, bila sam sretna što sam mogla pisati o tematici koja me zanima, a najviše me zanimala socijalna tematika, osobe koje su zbog nečega na margini društva, osobe koje zbog nečega pate, za nešto se bore, za nešto su prikraćene. Tako sam, između ostaloga, bila pisala o zlostavljanoj djeci i ženama, raznim udrugama koje pomažu raznim osobama, djeci, mladima, o nepravdama koje uočavam...
Najljepše mi je uvijek bilo kad bih dobila komentar onih o kojima sam pisala. Njihova radost i zadovoljstvo su mi bili putokaz da je ono što radim dobro i osjećala sam se ispunjeno.
Tako je i na ovome blogu. Zahvalna sam svim tim osobama koje me potiču na daljnje pisanje, koje svojim reakcijama pokazuju da moji članci imaju plodova.
Jako je lijep osjećaj kad ti ljudi sami od sebe prilaze, pišu, pronalaze se u mojim člancima. Znadem biti nestrpljiva i od nekih od njih tražiti da poduzmu potrebne promjene u svome životu (one koji i sami žele poduzeti, no nešto ih koči u tome), ali radujem se i malim pomacima koje čine.
Žene koje posjećuju moj blog su, neke otvorene za više tema, neke za manje, neke povučene, neke samouvjerenije i razgovorljivije, dosta ih je jako duhovnih, no sve su redom jako drage osobe.
Dečki su isto takvi, neki više duhovni, neki manje, neki povučeniji, neki otvoreniji. Svima njima, i muškima i ženskima, zajedničko je jedno: traže ljubav. Svatko je na svoj način bio ranjen u životu, svatko još traži svoju sreću. Bez obzira na to bili oni u braku ili još neudati/neoženjeni, udovice - sreću još traže. Neki ljubavnu, neki višu razinu te ljubavne, sreću za svoju obitelj, zajedništvo, duhovnu povezanost članova obitelji. Jer sreći se teži cijeli život.
Ovim člankom sam željela zahvaliti svojim prijateljima, koji su najbolji od najboljih, oni koji su opstali godinama.
Najstarije prijateljstvo je staro 21 godinu, to je s Renatom R., kćeri moje krsne kume Zdenke, koja je od mene starija 3 godine. Nikad se nismo ošto svađale. Bilo je situacija kad se nismo slagale oko svega, no odrasle smo u istome smjeru. Bila je uz mene kad god je trebalo, nije joj bilo teško doći k meni čak niti iz Zaprešića, gdje se udala. Kao sestra mi je.
Drugo prijateljstvo je sa susjedom Barbarom A. koja je od mene mlađa 5 godina. Zbližile smo se prije nekoliko godina. Baš jučer mi je njena mama rekla da sam ja kao član obitelji i to me dirnulo, iako to nisam pokazala. Oko nekih stvari imamo oprečna mišljenja, no ona na kraju ipak dođu na isto. Ukazuje mi na greške koje nekada činim i ja o tome razmišljam, ponekad vidim da nisam bila u pravu oko nečega. Vrlo je ugodno provoditi vrijeme s njome.
Ostala prijateljstva koja su uspjela i sačuvala se, koja su također prava, su s curama s FRAME koje sam upoznala prije 9 godina. To su Božana Ž., Ružica L. i Marija K. Moje drage prijateljice koje mi nisu odmah to postale, nego s vremenom se naše prijateljstvo produbljivalo. U pojedinim fazama svoga života bila sam povezanija s nekom od njih.
Ni s jednom prijateljicom od ovih koje sam navela kao svoje najbolje nikad se nisam posvađala ozbiljnije, da padnu teške riječi i uvrede, da ne pričamo. Rječkanja je uvijek bilo i uvijek će ga biti, no poštovanje je uvijek vladalo i nešto zajedničko što nas objedinjuje, a što je meni jako važno - vjera u Boga, ljude i dobar kršćanski brak.
Shvatila sam da su mi najbolja prijateljstva s osobama koje sam upoznala preko vjere. Sva ona prijateljstva koja sam imala s curama s faksa su prešla u rang poznanika ili prijatelja koje rijetko viđam (no drago mi je vidjeti ih, volim ih) ili s kojima više nemam nikakav odnos.
Osim njih, mnogo je još ljudi koji mi znače u životu i volim ih, razumijemo se, koji su također moji prijatelji (Božica P., Danijela Š., Iva S., Maruša, Emilija B., Nataša P., Kaća, Mladen K., Franjo M., Mario M., Ankica B...)
Zahvaljem i vama s Križa koji ste postali moji prijatelji, a posebno Sanji, Zoranu i Nini koji su mi dokazali svoje prijateljstvo na najljepše načine. Neke od vas još upoznajem i možda ću vas jednog dana ubrojiti među njih, život će pokazati.
Sretna sam zbog toga što smo se pronašli, što imamo priliku zajedno proživjeti ovaj život i rasti u vjeri, ufanju i ljubavi. |
12.6.2008. u 18:01 |
|
Komentari članka:
12.6.2008. u 22:55 - Sanna - HVALA mila na iskrenom i otvorenom pisanju. Prijateljstva su lijepa i vazni trenuci nasega zivota a ako jos tome imamo onu zajendicku nit a to je Krist a ako imamo i talenat neki koji mozemo podariti ili podjeliti s drugima i to je Bogom nam dano....(tvoje ojevanje na Medjugorjuslusala sam na radio valovima necu nikada zaboraviti iako nisam znala tvoj glas osjetila sam te)
Nema te daljine u kojem se ne mozemo povezati za nase prijateljstvo i prijateljstvo u Kristu i za slavlje Njegovo.
18.6.2008. u 15:47 - nara - draga Vionita... čitam tekst na poslu, i gotovo cjeli radni dan mi je trebao da ga pročitam :-) jer me uvjek nešto prekine...ali bila sam uporna,i nije mi žao.Slažem se...prijatelj je jedna posebna kategorija,u koju mogu ući samo posebni ljudi....dok se svi smiju lako je biti prijatelj, ali kad dođu krize i problemi onda se pokaže ko to stvarno je!
Ali ja hvala Bogu, imam takve prijatelje, da se ne bojim nikakvih problema,znam da nisam sama!
26.6.2008. u 20:38 - zoranos - A sama si kriva za to. Svojim ponasanjem si privukla puno ljudi i sada nemas mira od tolikih prijatelja. A zao mi je, no drzi se. Jaka si, izdrzat ces ti to :). Ali pazi u buducnosti, jer ako ce broj i dalje rasti, nece biti dobro :-)............. (malo se salim ;)).
Interesantno je to prijateljstvo preko vjere. Nov sam u tome, no bas me privlace takvi ljudi. Valjda osjecas nesto dobro u njima i lakse se sprijateljis. |
| Vježbanje kršćanstva i slično |
Ovih dana učim u knjižnici i, prolazeći pored polica s filozofskim knjigama, naišla sam na knjigu Sorena Kierkegaarda "Vježbanje kršćanstva". Zapela mi je za oko i, znajući da je on bio kršćanski usmjeren filozof, uzela sam je kao predah u učenju. Poglavlje u kojemu se analizira Isusova izjava, poziv, "Dođite k meni svi vi izmoreni i opterećeni" bilo mi je posebno meditativno, kao val spokoja u ovome svijetu ubitačnog životnog tempa, nespokoja i neizvjesnosti. Nisam pročitala dovoljno da bih u ovome članku dala prikaz knjige, no onoliko koliko sam do sada pročitala bilo mi je poticajno da je poželim pročitati cijelu prvom prilikom te da o njoj pišem na blogu želeći vam je preporučiti kao dobro filozofsko-duhovno štivo. Kad već pišem o knjigama, prije tjedan dana mi je bila zapela za oko još jedna, i također sam je malo čitala; radi se o Meisteru Eckhartu koji je u svoje vrijeme (12., 13. st.)bio pogrešno shvaćen i smatran heretikom, no danas ga se smatra mističnim filozofom, te ga se izuzetno cijeni i citira, a njegove analize su mi bile poticajne. |
7.6.2008. u 12:36 |
|
Komentari članka:
8.6.2008. u 6:47 - Sanna - Hvala ti na preporuci, čim stignem do tvoje knjižnice posuđujem je za ljetovanje uz more kad preferiram najviše duhovno štivo... |
| Neminovnost života |
Što čovjek može kontrolirati? Ponekad mi se čini da je odgovor na to pitanje: vrlo malo.
Umiru naši bližnji iz dana u dan. Iako smo kršćani, tugujemo i plačemo jer smo prvenstveno osobe koje su sazdane od emocija i rastanci nam teško padaju. Umiru prijatelji i rodbina, moja i mojih prijatelja. Mnogi od njih su mladi, neki djeca. I sve to u posljednjih nekoliko mjeseci. Toliko je tuge i boli oko mene. Toliko ljudi željnih malo sigurnosti i ljubavi, a nitko to ne daje osim Isusa Krista - ali ne ovdje na zemlji, putujućoj crkvi, dolini suza, nego gore, gdje vrijeme i mjesto ne postoje, samo ljubav.
Umiranje ne možemo kontrolirati, ono je neminovno. Drugo što ne možemo kontrolirati jesu emocije. U koga ćemo se zaljubiti, a u koga nećemo. Može li ljubav biti zadatak, misija? Da si odrediš da ćeš tu i tu osobu zavoljeti jer ona voli tebe. Ne bi li to bila računica? Srce tako ne funkcionira. Što ako se zaljubiš u osobu koja si je zadala zadatak da zavoli neku drugu osobu koja je njega zavoljela?
Otići i ostaviti jer ti to moral nalaže? A srce kuca ludo i pita se "zašto?". |
3.6.2008. u 10:00 |
|
Komentari članka:
3.6.2008. u 22:20 - Sanna - Draga...ljubav sve pobjeđuje,nikad ne gubi nadu niti vjeru jer ........ljubav sve pobjeđuje a molitva čini čuda i a kraju uvijek je sve volja Božja. Kada to prihvatimo lakše ćemo dalje kroz život u kojem ne smijemo porušiti mostove do naših srdašca koja trebaju voljeti sve Njegovom ljubavlju.
4.6.2008. u 8:47 - vivian - Jutros sam shvatila, što je od Boga uspjet će. I sad mi je mnogo lakše. Tako je s prijateljstvima, ljubavlju, svime. Tko je bio pravi prijatelj, ako i ode vratit će se i biti pravi prijatelj. Tko je bio za tebe u životu kao muž/žena, bit će nakon svih prepreka. Vrijeme će pokazati, a Bogu treba sve prepustiti da vodi.
4.6.2008. u 8:51 - vivian - A ako smo pogriješili i željeli nešto što nije od Boga, nestat će samo od sebe kad se maknemo od toga i neće se vratiti. |
| Kad prijatelju treba reci zbogom |
„Prijatelj je tu da ti rasteš i postaneš ono što trebaš biti“, govorila je časna sestra Nela Gašpar koja mi je držala vjeronauk prve dvije godine gimnazije. Govorila je ono mnogo toga mudroga.
Smatram se sretnom jer imam dosta prijatelja. To su kvalitetna prijateljstva koja traju već godinama, a neka i od djetinjstva. Još uvijek stječem prijatelje.
Druženje s više njih dopušta uočavanje razlike i stvaranje definicije što prijatelj jest, a što nije.
Druženje s jednom prijateljicom, koju poznajem već godinama, s početaka FRAME, a koje je unazad godinu dana postalo intenzivnije, potaknulo me na promišljanje nekih prijateljstava. Uočila sam veliku razliku kad se družim s njome i njoj sličnima te kad se družim s jednom drugom prijateljicom.
Jedno prijateljstvo se jednostavno dogodilo budući da smo se obje družile s istom kolegicom s faksa. Otpočetka smo bile različite.
Jednom davno je rekla da sam valjda svjesna toga da ne možemo biti nešto bliske prijateljice. U tome trenutku me to zaboljelo, moja taština je bila u pitanju, smatrala sam da me ne smatra dovoljno dobrom za svoje društvo. Sad shvaćam da je tada bila u pravu.
S vremenom je ona izgubila povezanost s osobom koja joj je dugo bila najbolja prijateljica i tad sam ja postajala sve ključniji faktor u njenom životu, meni se povjeravala. I ja sam se njoj povjeravala, zbližavale smo se. Obje smo imale dosta razumijevanja i suosjećanja za krize kad bi jedna od nas dvije kroz njih prolazila.
Tijekom tog razdoblja dokazala mi je svoje prijateljstvo i ja njoj svoje.
Bila sam sretna što je u stabilnoj vezi s jednim dečkom. Izgledali su kao savršen par, jako lijepo su se slagali. Imali su trzavica, i tad bi me nazvala da razgovaramo, no svi parovi ih imaju, nije to bilo ništa neobično. Prestala je toliko izlaziti, smirila se.
Godinama, uslijed lijepih trenutaka koje smo zajedno proživljavale, događalo se da si s vremena na vrijeme ona uzme za pravo izvrijeđati me i poklopiti slušalicu, što je opravdavala svojim južnjačkim temperamentom, kao da ja ne bih mogla reagirati svojim bosanskim da mi kultura i već određena zrelost ne brane da se suspregnem iz poštovanja prema drugoj osobi.
Opraštala sam u ime prijateljstva, svega dobroga što smo imale, svih kriza koje smo zajedno prošle, i kretala dalje. Ponekad ne bismo razgovarale neko vrijeme, jednom čak i nekoliko mjeseci, no uvijek bismo se pomirile.
Dok se nije dogodilo nešto zaista krupno, preko čega nisam mogla prijeći. Njezin dugogodišnji dečko pronašao je novu curu. Kad mi je ona to rekla, bilo mi ju je žao i željela sam joj biti potpora, no njoj je to bilo u redu sve dokle on i dalje spava i s njome i voli je. Objašnjavala sam joj da to nije moguće, kakva je to ljubav kad dovedeš treću osobu. Dobrovoljno je ušla u oblik „ljubavne“ veze za koju nisam mogla imati razumijevanja i nisam željela znati što čine, bilo je to previše za mene. Ljutila se što je ne pitam kako se osjeća, a meni je sve to bilo gnjusno. Nazivala me konzervativnom, a ja nju preliberalnom i da to nije dobro za nju.
Naravno, sve joj se obilo o glavu, njih dvoje ju je izguralo iz zajedničke veze nakon što su iskoristili to što nema samopoštovanja i liberalna je. Na to je pošizila, posesivno ga gonila iako sam joj bezbroj puta govorila neka ga pusti, možda joj se vrati jednog dana, i na kraju dogurala do posjeta psihijatriji, gdje na sreću nije ostala nego samo dobila lijekove i nekakvu dijagnozu.
Bila sam uz nju kad se vratila odanle, dojurila sam nakon posla, a ona je bila agresivna, izgledala pijano, lupala stolicom, na što sam se rasplakala, bilo me strah. Ona nije primjećivala moje suze, bila je u svome svijetu.
Njezin bivši je molio nas njene prijateljice da budemo uz nju i pazimo je da si nešto ne napravi.
Neko vrijeme sam tako razgovarala s njome na telefon i uvjerila se da nije suicidalna, no sve me to izluđivalo, željela sam se maknuti od osobe koja mi otpočetka nije sjela niti ja njoj, a s kojom sam ipak bila u prijateljskom odnosu i često bliska budući da se s vremenom u toj dugogodišnjoj vezi bila smirila i postala dosta ok.
Kako sam učinila neke velike prekretnice u svome životu, vratila se učenju, prekinula radni odnos zbog toga, te prekinula jedan dugogodišnji emocionalno iscrpljujući odnos, poželjela sam živjeti svoj život, maknuti se od svega negativnoga. To su mi sugerirali i moji roditelji i prijatelji, svi koji su mi željeli dobro.
Željela sam distancu od te prijateljice, učiti i više se družiti s osobama koje me uistinu vesele, koje su moji istomišljenici, uz koje rastem a ne venem.
Nije mi to dopustila. Na moje izjave da nemam vremena za duge razgovore, naljutila se i rekla da sam neugodna te spustila slušalicu. Onda je napisala mail isprike. Kao da ima pravo izvikati se i spustiti slušalicu ako se ispriča poslije. Tipična verbalna agresija koju neki trpe cijeli život jer smatraju da je to dio života, da su to možda čak i zaslužili.
Napisala sam joj djelomice kako se osjećam, da sam isfrustirana zbog toga što joj ne mogu pomoći, što me ne sluša, govori monologe...
Prividno je bila zadovoljna, napisala je da se javim kad budem htjela. Međutim, već nakon 6 dana me nazvala, zbog nekakve skripte, no počela me ispitivati o mailu, valjda je očekivala da ću ipak odgovoriti odmah. Kad sam je podsjetila na njenu rečenicu s početka našeg prijateljevanja, da nećemo nikad biti nešto posebno bliske, naljutila se da što to spominjem, da ne misli više tako, a ja sam rekla da mislim, da je prijatelj onaj s kime dijeliš zajedničke životne vrijednosti, s kime ti je ugodno. Ponovo me nazvala neugodnom i spustila mi slušalicu. Nakon toga je stiglo nekoliko njenih jako dugačkih poruka u kojima me vrijeđala kao osobu, prijateljicu i kršćanku. Uz mene je bila prijateljica koja mi je bila velika potpora i rekla mi neka se ne zabrinjavam, da nisam takva kakvom me ova opisuje. Pokušala mi je usaditi osjećaj krivice zbog toga što je ostavljam sad kad i njen dečko, što odlazim a ona je mogla biti uz mene kad mi je trebalo (računica prijateljstva koja nabraja samo sve svoje zasluge, uopće ima potrebu računati i nabijati na nos). Nedovoljno sam dobra kršćanka jer ne dopuštam da me se gazi, da me već godinama otprilike svakih nekoliko mjeseci psihički malteretira kad joj to padne na pamet, kad nije po njenom?
Za razliku od nje, moje su poruke bile kratke i malobrojne, nisam nijednom upotrijebila konstrukciju TI SI nego sam napisala kako se JA osjećam i da ne želim više kontakt, a njene su bile dugačke, brojne i u TI formi.
Prijateljica s crkvenog zbora mi je rekla da biti dobar kršćanin ne znači dopustiti da te gaze kad požele, da imaš pravo maknuti se od osobe s kojom se ne osjećaš ugodno. Opraštati treba uvijek, govori nam Isus, no jedno je oprostiti, a drugo nastaviti se družiti s osobom koja ti ne odgovara. Za sve postoji granica, pa tako i za opraštanje u ime prijateljstva.
Druga prijateljica, koja živi blizu nje, preuzela je odgovornost da joj odnese njene skripte koje je ova zahtijevala odmah i na ruke.
Ta kolegica s posla, koja mi je i inače bila prijateljica, sad se pokazala osobom na koju se itekako može osloniti.
Svi su mi pružili potporu i rekli da ne znaju kako sam samo mogla toliko dugo imati razumijevanja za tako nerazumnu osobu.
Meni ostaje osjećaj tuge jer nisam željela da se netko tako dere na mene, da me toliko blati i nastoji igrati na kartu moje osjećajnosti i kršćanstva.
Kome li sam to godinama bila prijateljica?
Željela sam njezino obraćenje, molila se za njega i činim to još uvijek. Željela sam da nakon pada spozna da je to bio grijeh protiv nje i Boga, da sloboda ne znači uzeti sve što možeš, nego odabrati ono što je dobro za tebe. Shvatila je da to nije bilo dobro za nju, no ne i da je to bio grijeh i da ne bi bilo dobro za nju niti u slučaju da nije bio takav ishod, dakle da su živjeli sretni u tom obliku veze.
Što bi Isus učinio, pitala sam se često. Družio se s grešnicima koji su se pod njegovim utjecajem obraćali. Nažalost, meni nije bilo dano tako utjecati na svoje prijatelje. A Isus je rekao da ide za njime tko hoće i grešnici nisu išli za njime dok se ne bi obratili. Možda je pretenciozno ovo što ću napisati, ali niti ja ne želim da za mnom idu oni koji se ne kaju, ne obraćaju. To je njihov odabir, da i dalje žive u grijehu ili planiraju novi, ništa ne uče iz grešnog iskustva koje ih je dovelo na dno.
I ja sam griješila, no kajala sam se i naučila mnogo toga. Ono što sam si nekada dopuštala i tolerirala, više neću. Imam više unutarnje snage i samopoštovanja da odaberem dečka koji mi zaista odgovara, isto je i s prijateljima.
Hvala Bogu na svim mojim prijateljima uz koje doista rastem i osjećam se ispunjeno, shvaćeno, a i ja njih shvaćam jer nisu moja sušta suprotnost. Oni rastu uz mene, uvažavaju moje mišljenje i imamo slične ciljeve i smisao života, znamo tko nas na kraju čeka, kome ćemo polagati račune o svome životu.
U jednom svome prošlom članku, dok sam se još propitivala što učiniti s odnosom koji me muči i u kojem nisam sretna, napisala sam: „Poštujem da je svatko od nas različit, poseban, ima pravo biti vjernik ili ateist, a opet to nije razlog da ne budemo prijatelji“, ali i da me to strašno zamara i nisam sretna u tome druženju. Sad moram napisati da sam bila naivna, da je bitno da se poštuju iste životne vrijednosti, ono bitno, a razlike mogu biti u sitnicama. Mogu biti prijateljica i s osobom druge vjeroispovijesti ukoliko ta osoba zna da će za svoje postupke odgovarati Bogu (i grijesi su više-manje isti kod svih monoteističnih religija), te ako ta osoba ne sili na prijateljstvo i ne vrijeđa ukoliko se želiš udaljiti ili posve maknuti. Infatilno je vrijeđati osobu koja se ne želi družiti s tobom, biti ti prijatelj, cura/dečko ili sl.
Zašto bismo morali prihvatiti svakoga kakav jest? Ne moramo i ne možemo. I tada se imamo pravo maknuti, družiti s kime hoćemo i možemo.
„Prijatelje biramo sami, rodbinu stječemo“., kaže izreka koju često ponavljaju moji prijatelji. Treba znati odabrati, a ako učiniš lošu procjenu treba reći STOP manipulantima, znati izaći iz lošeg odnosa. To se odnosi i na prijateljstvo i na ljubav.
|
20.5.2008. u 14:54 |
|
Komentari članka:
23.5.2008. u 10:22 - Nadalina - Hi vivian,
članak je skroz ok. Vidi se da te to sve skupa dugo mučilo. Lijepo je da si sve sama uspjela riješiti i izvući veliku životnu pouku. zaista se kroz tekst vidi da si VELIKI čovjek.
Totalno si drugačija od nje i stvarno uz nju ne možeš "letjeti" a to onda nisi ti. Tebi trebaju samo ljudi koji su čista pozitiva.....ne samo tebi nego svakome tako gradi i stvara na istini i kvaliteti svoj život.
Ne shvaćam te ljude kojima je lakše rušiti nego graditi prijateljstvo. Zašto je uvijek lakše rušiti!?
Iz tvog članka nisam uspjela vidjeti da se ona trudila graditi/dizati/liječiti vaše prijateljstvo nego je samo tražila svoje sebične potrebe. Za prijateljstvo kao i za ljubav je potrebno dvoje. Znaš kako se kaže: stalno zalijevati kao cvijeće.
Ne treba ti biti žao zbog ničega ..... sad bar možeš normalno "disati".
Čak mislim da je ona možda malo ljubomorna na tebe i tvoj zdrav način razmišljanja....jer ona ne može doći do toga. Da je prava prijateljica dala bi se poučiti od pravog i iskrenog prijatelja.
25.5.2008. u 13:06 - vivian - Draga Nadalina, ne mislim da ona nije gradila prijateljstvo. Jest, ali na svoj način, koji meni osobno ne odgovara. I zato ne mislim da je ljubomorna jer ona živi onako kako smatra da je pravilno, što se razlikuje od mog života koji i ja smatram pravilnim. Jednostavno smo različite. Nisam dovoljno tolerantna da budem prijatelj onime koji se razlikuju od mene po načinu razmišljanja. Takvima mogu biti poznanik, ukoliko oni to žele i daju mi slobodu da se distanciram. Ako ne daju, onda to završi ovako. Ne smatram se velikim čovjekom jer bi to značilo nešto mnogo savršenije od onoga što ja jesam. |
| Internet kao rasadnik |
Koji su razlozi dolaska na Internet, na stranice koje nude sadržaje poput chata i spajanja?
Na Spajalici ovoga portala navode se četiri razloga koje osobe mogu odabrati: prijateljstvo, radoznalost, dopisivanje i veza.
Najčešće se odabiru ova prva dva, iako je u većini slučajeva stvarni razlog ipak želja da se ostvari veza, iz nekoliko razloga.
Prvi je taj što je najbolji početak veze kroz prijateljstvo (dakle da se osobe prvo upoznaju na prijateljski način), a drugi je taj što takav motiv dolaska na Spajalicu izaziva neugodan osjećaj jer se stječe dojam da tu osobu uopće ne zanima razvijanje odnosa nego odmah hoće ili vezu ili ništa drugo. Čak miriše na nekakvo ludilo. Mnoge moje prijateljice koje dolaze na ovu Spajalicu uglavnom bježe od osoba kojima kao motivacija piše veza upravo zato što te osobe u principu ne znaju normalno pričati nego odmah krenu s romantikom i pozivima.
Virtualni svijet je izvrstan paravan za kojekakve luđake. Toliko je mogućnosti lažnog predstavljanja, a u pozadini je možda manijak, psihički poremećena osoba, neprilagođena osoba...
Kao i još neke cure odavde, imala sam priliku dobiti nekoliko nemoralnih ponuda, što me isprva sablažanjavalo jer to nisam očekivala na vjerskome portalu, a onda sam shvatila da takvi možda baš namjerno dođu ovamo gdje ih se ne očekuje kako bi izazvali sablazan, izrazili svoje nastrane misli koje su negdje drugdje sasvim normalne, „dio spike“.
Osobe koje ne znaju u „normalnom“, tj. nevirtualnom svijetu ostvariti komunikaciju s ljudima, osobito sa suprotnim spolom, ovdje se osjećaju sigurno, zaštićeno. Mogu pisati što god žele, predstaviti se kako god žele, a nitko ne zna govore li istinu ili ne. Mogu se jadati da im je problem izraziti osjećaje, pristupiti drugoj osobi, i mi ih počnemo sažaljevati, želimo im pomoći, no onda spoznamo da neki od njih uopće ne žele promjenu (iako su nam se otpočetka žalili kako se žele promijeniti).
U takvim slučajevima Internet se pokazuje kao rasadnik osoba koje se ne mogu, ne žele ili ne znaju suočiti sa stvarnim svijetom, odnosno ljudima iz stvarnog svijeta
Kategorizacija osoba sa Spajalice
1. Osobe koje će se samo dopisivati i ne žele upoznavanje. Unaprijed su to rekli. Neki promjene mišljenje ako susretnu osobu koja im je simpatična, neki ne.
2. Osobe koje žele upoznavanje, no nedostaje im hrabrosti. Ne daju da im se pomogne iako otpočetka vape za pomoći i možda čak i nagoviještaju da se u njima zbiva promjena.
3. Osobe koje se prijateljski nađu s osobama koje su im bile simpatične.
4. Osobe koje srljaju iz kave u kavu panično tražeći isključivo ljubav te tako tjeraju sve od sebe.
Treba biti svjestan činjenice da živimo u svijetu gdje je tempo života postao izuzetno brz (pogotovo u većim gradovima), gdje je mogućnosti za upoznavanje nama sličnih i slobodnih osoba suprotnog spola uživo sve manje i manje, pogotovo kad prijeđeš cca 22. godinu, te je tako Internet postao nekakvo gotovo idealno instant rješenje. Ali poput svakog instanta, i ovaj krije svoje zamke.
S jedne strane nudi upoznavanje toliko osoba, samo se treba odabrati godine, fizičke karakteristike, psihički profil, a s druge strane sve je to možda velika obmana jer potvrdu autentičnosti možemo vidjeti tek kad se sastanemo uživo na kavi. Osoba koja je možda bila strašno zanimljiva i otvorena, na kavi će nas neugodno iznenaditi jer će biti sasvim drugačija. Zašto?
I tu postoje dva odgovora. Netko je na toj kavi pokazao možda svoje pravo lice, a netko je možda samo sramežljiv i da smo mu dali drugu ili treću priliku, iznenadio bi nas.
Internet je također mogućnost za ovisnost. Putem igrica, chata ili sl. Ne valja kad nam virtualni svijet zamijeni onaj pravi.
Sad je lijepo vrijeme, meni osobno najljepši mjesec u godini. Predlažem da prošećete mišiće zakržljale od sjedenja pred kompjuterom, najbolje izlaskom u prirodu. Oni manje hrabri neka učine prvi korak u komunikaciji uživo i izađu na neku finu prijateljsku kavu s osobom s kojom su prethodno ostvarili ugodnu komunikaciju, osjećat će se bolje. Jedna kava neće ubiti, neka vam bude moto.
|
14.5.2008. u 13:23 |
|
Komentari članka:
14.5.2008. u 21:07 - MARKO26 - Da uistinu ima svakojakih profila ljudi ovdje,i slažem se sa tobom da ima i kojekakvih manijaka koji pokušavaju uništiti ovaj predivan portal. A zatim moram se osvrnuti i na tvoje viđenje kategorizacije osoba na spajalici, mislim da ima ovdje i iskrenih ljudi koji zaista vape za nekom vrstom pomoći,samo možda nemaju dovoljno hrabrosti da krenu naprijed sa upoznavanjem,jer su toliko puta u životu naišli na nerazumjevanje i neshvaćane. Možda bi trebala biti malo strpljivija ponekad.I kao što sa pročitao negdje ovdje ne nekom od blogova"Što god je lijepo i ugodno ne postiže se na brzinu"
15.5.2008. u 20:19 - Sanna - Izvrsna tema. sve dobro rečeno. Meni osobno se sviđa upoznavanje ljudi istih ili bar sličnih glediša i tema koje su nam zajedničke jer u svojoj sredini radnoj ,privatnoj,susjednoj i obiteljskoj baš i ne mogu o tim temama razgovarati jer je prevladao materijalizam i ta žurba o kojoj pišeš. I na kraju tvoj prijedlog da se izađe na proljetno sunce je najbolji. Ostaviti se računala i napasti zvane ovisnost. Neka te blagoslovi dragi Bog
16.5.2008. u 9:25 - vivian - Dragi Marko, da bi se mijenjalo sebe treba se maknuti iz svog vidokruga, dozvoliti drugima da ti daju savjet, pomognu. Naravno, ne svima, samo odabranima, ali neke treba odabrati. |
| ŠTO KAD PRIJATELJ SRLJA U PROPAST? |
Željela bih pisati o problemu koji muči mene osobno, a vjerujem i još bar neke koji će ovo čitati. Riječ je o osobama koje se igrom slučaja nalaze u našem životu, koje su nam možda prijatelji, možda tek poznanici, susjedi, no povjeravaju nam svoje probleme i na neki način se osjećamo odgovornima za njih. Oni nam povjere svoje probleme, formalno zamole za dijalog, savjet, no ne žele ga čuti. I onda promatramo kako propadaju, završavaju na psihijatriji, piju antidepresive, plaćaju skupe psihijatre da bi im rekli više-manje isto što i mi još davnih dana.
Osobno me strašno zamaraju takve osobe, koje su jako različite od mene, dijelimo različite stavove o moralu, vjeri, životu općenito, a ja im ne mogu pomoći jer oni to ne žele.
Poštujem da je svatko od nas različit, poseban, ima pravo biti vjernik ili ateist, a opet to nije razlog da ne budemo prijatelji.
No što ako ta osoba propada? Što ako uporno živi u tami, čak i doslovno jer drži rolete spuštenima i sobu neurednom do bola, i onda plače jer želi promjenu, no ne pristaje na promjenu, nikad ne bi priznala da joj dajem dobar savjet i da nešto promijeni?
U najboljoj namjeri poklonila sam jednoj takvoj osobi, mojoj prijateljici, knjigu Tomislava Ivančića „Divno je što postojiš“, knjigu savršenu da tvome životu dadne smisao, potakne želju za životom u tebi, no ona je ne čita, drži je u gomili nereda negdje na vitrini, podu ili tko zna gdje.
Osjećam se strašno isfrustrirano i jedino što mogu učiniti da sačuvam vlastiti mir i pozitivnost jest da se maknem.
Nemam strpljenja, snage niti volje činiti išta više jer je uzalud, preostaje mi jedino molitva, da Bog učini čudo, ja ne mogu više.
Ovo je sad bio članak isfrustrirane blogerice.
|
Galerija članka: |
| | | | |
| Opis: Duše Sveti prosvijetli nas i naše prijatelje! |
|
|
|
|
|
|
6.5.2008. u 9:32 |
|
Komentari članka:
6.5.2008. u 14:10 - rosa - možeš moliti za nju.. ne možeš spasiti nekoga tko to ne želi.. možda je upravo to tapkanje u mraku njegov osbni put koji mora proći.. to je ona ciljana skupina o kojoj sam ti govorila:)
6.5.2008. u 14:29 - zoranos - Viv, posto sam i ja jedan od tih iz tvog teksta, mogu reci nesto vise o svemu tome.
Ti si jaka osoba, cvrsta bar se takvom prikazujes. Ljudi kojima je potrebna neka pomoc ili samo utjeha traze bas takve osobe. Recimo da traze drugu majku.
Ti si osoba koja ima veliko srce i prihvatila si tu ulogu, no sa vremenom si shvatila da to i nije bas tako jednostavno. Ljudi koji imaju probleme su ljudi koji se bore sami protiv sebe. Ti ljudi ne slusaju nikoga. Najveca pomoc je samo biti sa njima i davati im podrsku. Ljudski um je strasno kompliciran i lako se izgubiti. To je kao nekakav labirint kojim lutas i trazis rjesenje, izlaz. Strasno je zamorno i kao sto rekoh, nama treba netko kao ti da nas pogurne kada posustanemo, da nas usmjeri kada zalutamo. Na kraju krajeva i Bog to radi. Neces nista dobiti sa neba, sam moras doci do rjesenja.
Zato draga Viv, samo budi strpljiva i ne ocekuj cuda. Samim time sto zelis pomoci vec si pomogla. Bog sve vidi i biti ces nagradjena zbog toga jednom.
Hvala ti sto si me pogurala u Medjugorje, da tebe nije bilo tko zna kada bi isao. Bez obzira sta se tamo dogodi, meni to puno znaci.
6.5.2008. u 20:22 - vivian - Hvala Zoranose! Ali ja se osjećam loše jer više ne mogu biti podrška nekome tko ne čini ništa, što me skoro sve kod te osobe živcira.
6.5.2008. u 20:48 - zoranos - Rekao sam ti, podrska je pomoc. Neka zna da ti sa njom. Jedino to i mozes, ostalo je na njoj. Jednom ce joj se nesto prelomiti u glavi, treba vremena. Strpljenja Viv, trebas joj ;). |
|
|
| Članaka u rubrici: 24 |
|
Str. 1 od 3 |
|
|
|
