Čitam danas u jednim novinama da će snimati današnji Thompsonov koncert u Virovitici. Pomislila sam: „Hvala Bogu, konačno će vidjeti kako se Thompson ponaša na koncertu i pustit će ga na miru!“, no zasmetalo me to što ga toliko blate, neprestano izvlače na vidjelo kako je pjevao nedolične pjesme, a pjevao ih je davno i odavno se ispričao za to. Nakon toga nijednom to nije pjevao u javnosti. Recite mi, zar se na našim svadbama i tulumima ne zapjeva „Evo zore, evo dana“, „Spustila se gusta magla“ i „Ustaški bećarac“? A ne pjeva se to iz mržnje nego kao zafrkancija i nitko ne proglašava svatove ustašama i fašistima.
O njemu loše govore osobe koje ne znaju kako se on ponaša na koncertima. Ja sam bila na maksimirskom koncertu prošle godine i OD THOMPSONA NISAM DOŽIVJELA NIKAKVO POTICANJE FAŠIZMA, NEKRŠĆANSKO PONAŠANJE KOJE BI ZAGOVARALO NEČIJI PROGON, SMRT, MUČENJE ILI SL., NITI IZRUGIVANJE IČIJE VJERE, NACIJE I SL.“
Postoje delikventi koji dolaze na koncerte, no oni isto tako dolaze i na heavy metal i rock koncerte te na utakmice. Na utakmicama se stalno navija: „U boj, u boj za narod svoj“ i nitko se ne ljuti, a kad neki to viču na njegovom koncertu, onda se na njih u medijima baca kamenje. Zapovijeda li im Thompson da to čine? Ne! Oni su takvi. I meni je smetalo kad su neki delikventi vikali „Tko ne skače pravoslavac je“ i „Ubij Srbina“, no to su vikali pijani, prije koncerta. Thompson nije policajac koji nadzire koncert i prati što se događa prije i poslije njegovog nastupa. Zašto je u crnom? A osuđuje li itko ostale osobe koje nastupaju u crnome? Ne, njih se ne sumnjiči za ustaštvo, a Thompsona koji je započeo pjevati prije 20 godina kao roker i nosio uvijek crno sumnjiče i to im je adut za ustaštvo. Ako je netko ustaša samo zbog crnine, onda su svi rokeri, metalci, pankeri, pogrebnici, ožalošćeni i većina filozofa ustaše.
Mladi koji uzvikuju neprimjerene riječi su revoltirani. Ali još više viču kad netko govori „nemoj“. Čak i oni koji nisu delikventi, iz prkosa što se stalno osuđuje Thompsona i jer se njih automatski poprijeko gleda i osuđuje kad spomenu da idu na Thompsonov koncert, uzvikivat će ustaške parole iako u dubini srca znaju da to nije kršćanski, da je jedno domoljublje a drugo zločin i mučenje ikoga u ime ikakve ideologije.
To je općepoznata stvar, da što više braniš, mladi sve više prkose. Vjerujem da delikventi koji namjerno dolaze na koncert gdje će se napiti i izvikivati neukusne parole zapravo ne vole i ne poštuju Thompsona budući da time kaljaju njegov ugled i stvaraju mu goleme nevolje, no čudim se javnosti koja svu publiku izjednačava s gomilom delikvenata koje očito roditelji niti društvo ne može kontrolirati niti izvan koncerata, u stvarnome životu. Zašto bi to onda Thompson mogao i uopće trebao činiti?
Masovna psihologija? Ovdje je nema jer nema fuhrera koji bi diktirao takve parole pa da ih oni kao papagaji ponavljaju. Thompson ne sije mržnju, ne govori npr. o zločincima i nekom narodu koji nas je nekada bio napao. On govori pozitivno – želi da budemo zahvalni Bogu na tome što smo izvukli živu glavu, da poštujemo pokojne i preživjele branitelje (što je i sam), da volimo domovinu i Boga. Ne govori da otimamo nekome nešto što je tuđe, nego da čuvamo, volimo i poštujemo svoje. Pa sve to možete pronaći i u čitankama iz hrvatskog jezika za OŠ. Dužnost škole je da djecu uči ljubavi prema domovini i Bogu (nakon sloma komunizma koji je Boga negirao). Ako to čini škola i plaćamo je za to, zašto bismo kod Thompsona osuđivali takvo što? Preslušajte njegove albume i nećete pronaći nijednu negativnu pjesmu, govor mržnje i sl. Doduše, ima onu „Zapalit ću krajinu do Knina“, no ta je pjesma iz doba rata, tada smo svi pjevali takve pjesme i pri tome mislili na oslobođenje Hrvatske a ne na ubijanje ikoga.
Dosta Hrvata voli domoljubne pjesme. Pratila sam koliko često se na nekim radiopostajama i u TV emisijama s glazbom po želji naručuje npr. pjesma „Rane devedesete“, o mladiću koji polazi u rat, pjesme „Prljavog kazališta“ su na 1 ili 2 albuma posvećene ratu, pjesme „Zlatnih dukata“, Đuke Čajića („Hrvatine“ – nitko pjesmu nije nazvao ustaškom, a Thompsonove su mila majka naspram te)...
Ima i Hrvata koji ne vole Hrvatsku i svejedno im je zove li se njihova domovina Hrvatska, Jugoslavija, Engleska ili SAD sve dok im je trbuh pun. Ne pričam napamet, takvi atavizmi komunizma žive i u mome susjedstvu, ima ih nažalost i u mojoj rodbini, a srećem ih često u tramvaju, busu i vlaku kako se žale jedni drugima kako im je bilo lijepo za vrijeme Juge, da šta će im ova lopovska Hrvatska i sl. E takvima je Thompson trn u oku i kao kritika takvih nezahvalnika je upućena njegova pjesma „Neka ni'ko ne dira u moj mali dio svemira“.
Mislim da je bilo dosta napadanja Thompsona i vrlo je lako dokazati da su svi napadi neutemeljeni, samo ako prisustvujete jednom njegovom koncertu i pratite što zaista govori i pjeva.
Političari i mediji permanentno predbacuju biskupima, a posebno kardinalu Bozaniću, da se miješa u politiku i smatraju da Crkvi nije dozvoljeno govoriti o politici. A što je politika? Javna stvar (res public). Ako je politika javna stvar, sastavni dio svih pojava u društvu (jer se na kraju sve svodi na politiku), ona kroji sudbinu društva, zašto bi onda netko trebao biti isključen iz nje, da mu bude zabranjeno komentirati, izraziti svoje mišljenje, pogotovo kad se ta ista politika miješa u Crkvu i društvo općenito?
Ako je zadaća Crkve brinuti se za duše, a duše su sastavni dio društva (jer društvo čine osobe, a ne puka trupla), čemu onda zabrana?
Crkve se ne tiče ulazak Hrvatske u EU? Nije to samo ući pa nikakve promjene. Te promjene utječu na čovjeka i Crkvu zanima kako će se to odraziti na njega, hoće li mu koristiti ili štetiti. Oni koji govore da se Crkva ne smije miješati u politiku zapravo su autoritarne ličnosti, patrijarhalno društvo u kojemu nema demokracije. Ako je bitno kako se osjeća manjina, je li diskriminirana, koliko li je onda važnije da niti većina ne bude diskriminirana, a bit će ako se udovolji manjini u svemu, pa i onome neprirodnome?
Vuk sit i koza cijela, najdiplomatičnije je rješenje, no može li se ono baš uvijek iznaći?
Na Mariji Bistrici je većina Bozanićeve propovijedi na blagdan Velike Gospe bila vezana za život i osobu Alojzija Stepinca budući da se ove godine navršava deset godina od njegovog proglašenja blaženim u Mariji Bistrici. Čudno (ili ne?) da to većina medija (izuzev nekih novina) nije komentirala, a kamoli spomenula.
17.8.2008. u 15:11 - zoranos - Diskutabilno.
Svatko smije komentirati sve. Meni osobno nije drago kada svecenik pocne o politici. Neka to radi samo Bozanic i to ne u svoje ime nego neka to bude sluzbeno stajaliste crkve. Ovako kada svaki svecenik prica svoje nije dobro. Politika dijeli ljude, na zalost dijeli i vjera. Svecenici su ljudi, pa tako svojim gledanjem politike mogu ljude okrenuti od crkve. Ljevicaru se nece svidjeti svecenik desnicar i obrnuto naravno. Da li je politika vrijedna toga da se unosi nemir u kucu mira? Nije i zato van sa politikom iz crkve. Uvijek ce biti netko tko na politiku gleda drugacije od svecenika, drugacije svakome izaziva negativu energiju, reakciju ...... Ja osobno u crkvu dolazim da bi se zblizio sa Bogom. Ne sa Sanaderom ili Milanovicem. Ne trazim nigdje i od nikoga komentare politike, a pogotove ne od svecenika jer ja imam uci i oci i sam cu zakljuciti tko je blize mojim nekim stajalistima.
Kao i borba za neradnu nedjelju. Nema dogovara sa strankama, trgovanja, nego se to treba rijesiti u crkvi. Neka svecenici usade ljudima suosjecanje sa ljudima koji moraju raditi u nedjelju i time izazovu reakciju kod ljudi i "odviknu" ljude od potrebe za nedjeljnim shoppingom. Kad se to dogodi, nedjelja ce automatski postati neradna. Bez obzira tko je na vlasti i bez ikakvih dogovora. 17.8.2008. u 15:30 - vivian - Zoranose, po tome ispada da uopće ne trebaš slušati propovijed osim kad tumači Bibliju, a da svećenik ne bi trebao govoriti o aktualnim stvarima, smao o onima prije 2000 g. 17.8.2008. u 15:35 - vivian - Dalje, Bozanić je započeo govoriti o politici zato što mediji stalno govore o tome da se Crkva miješa. Zar bi trebao šutjeti? istina je da mediji (neki) žele stvoriti o Crkvi crnu sliku, a zna se po kojem receptu - od prije 50 godina on postoji 17.8.2008. u 16:21 - zoranos - Ali gle Viv, svecenik iznosi svoja stajalista. Ja se tu ne slazem sa tobom, ti ne samnom, pa tako se mnogi mozda ne sloze i sa njim. Ja ne volim kada mi netko govori ovaj je ovo ili ono. To je osobno misljenje i moze se diskuirati negdje ali ne u crkvi. Zasto sve vise ljudi kaze:"Vjerujem, no ne u crkvu?"
Pisao sam vec o tome, crkva je u velikim problemima. Ljudi su u problemima ustvari, a crkva ih ne zna privuci nego ih odbija politikom i nekim drugim stvarima.
Crkva treba odgajati, biti moralni stup i ne trositi energiju i vrijeme na komentiranje ovoga ili onoga.
17.8.2008. u 16:41 - vivian - Kako će odgajati ako joj stalno govore "Kuš!"? Crkva ne govori ništa loše, je li tako? Kad si čuo nešto loše? 17.8.2008. u 16:45 - vivian - Crkva upozorava na moralni relativizam, tema o kojoj je pisala Klarica, a koji nameće politika koja se miješa u sve sfere društva i čovjeka 17.8.2008. u 16:52 - zoranos - Do relativizma ne bi doslo da crkva nije u svadji sa svim i svakim. Crkva ne dira ljude u srce danas. Evo danas je nas Filip Ude osvojio srebro. Komentator je plakao, citam i po forumima da su i neki drugi plakali. Decko je posten, dobar i kada je uspio svima je srce zatitralo. Zasto srce ne titra ljudima na spomen crkve? O tome stalno pricam. Moze Mesic reci da je crkva ovo ili ono, crkva se na to ne bi trebala niti osvrnuti. No ona se stalno osvrce i time stjece sve vise neprijatelja. Crkva sve je sve manje ono sto treba biti, a gore sam napisao sto treba biti. 17.8.2008. u 17:14 - vivian - Ponavljam, ne odgaja se teoretski nego praktično, znači komentirajući ono aktualno, što se događa u društvu, a kako u to sve ulazi politika, onda i Crkva da bi komentirala mora komentirati tu istu politiku. Svećenika ima mnogo dobrih - potraži ih oko sebe ili ću ti ja preporučiti pa ćeš vidjeti da Crkva itekako vrijedi 18.8.2008. u 12:49 - Klarica - Vivian, vrlo zanimljiva i sve aktualnija tema. Slažem se potpunosti s tobom da je sasvim normalno i da nije ništa čudno što Crkva komentira i upozorava na različite pojave u društvu jer je i dio tog društva. Možda ipak neki svećenici (ne mislim tu na stajalište službene Crkve) pretjeraju sa svojim komentarima, ali to onda svakako nije službeno stajalište Crkve, i nerijetko se Crkva ogradi od takvih i sličnih izjava, pa na im ne treba davati takvu važnost i toliko pozornosti. No, to je već druga tema.
Kad je riječ o samom "miješanju Crkve u politiku", prije bih rekla da Crkva upozorava na određene pojave u toj politici, isto onako kao što politika (i mediji) smatraju da imaju pravo napadati Crkvu sa svih mogućih strana (prečesto bez pokrića). Istina, Crkvi se danas zamjera puno toga (licemjerstvo iliti dvoličnost), ali obično na taj način isti ti žele skrenuti pozornost s vlastitiih pogrešaka. Crkva treba upozoravati na negativnosti pa čak i kad ih i sama često čini, jer je institucija podložna isto tako "grijehu" i pogreškama. Ista je stvar s vjernikom koji zbog svećenika prestaje biti Bogu bliz. Meni za moj odnos s Bogom Crkva i svećenik mogu imati i imaju veliku važnost, ali ne i presudnu (to ne znači ako je svećenik grješnik i ja smatram da trebam ići tim putom)! I u tom smislu ne mislim da samo Crkva treba "dirati u osjećaje vjernika", nego se i sam čovjek mora potruditi pronalaziti Boga svaki dan! Problem je što nas pošasti ovoga svijeta vrebaju sa svih strana, a do njih je lakše doći nego do povezanosti s Bogom koji put nije lagan. Za moralni relativizam svakoga od nas nije odgovorna Crkva nego isključivo svaki vjernik sam za sebe (ponavljam, grijeh drugoga ne opravdava moj grijeh). Jer, korijen tog toliko spominjanog relativizma je baš u negiranju svega, pa i grijeha (ima li većeg uspjeha đavla nego postignuti upravo to - negiranje postojanja grijega i relativiziranja istoga). A nikako ne možemo reći da Crkva ne upozorava na grijeh. Baš suprotno!
Stoga mislim da bi političari možda ponekad trebali malo više slušati Crkvu, a malo manje suvremeni Zapad. No, isto tako, Crkva bi samo ponekad trebala slušati više samu sebe nego svijet oko sebe!
Gruzija, to je Hrvatska
Iako je Gruzija svojim snagama u Južnoj Osetiji naredila hitan prekid vatre, a Rusiji ponudila pregovore o okončanju neprijateljstava, oružje na tom području nije utihnulo. Rusija je odbila poziv na pregovore i nastavila sa žestokim zračnim napadima na strateške ciljeve u Gruziji uključujući i međunarodnu zračnu luku kod Tbilisija. Uslijed raketnih napada potopljeno je i nekoliko plovila gruzijske pomorske flote.
"Mi smo proglasili prekid vatre, a Rusija nas i dalje napada. Cijeli dan pokušavamo kontaktirati vodstvo u Moskvi kako bi počeli pregovore o primirju, ali oni se zasad oglušuju", tvrdi gruzijski predsjednik Sakašvili.
Moskva je još prije dva dana dogovor o prekidu vatre uvjetovala povlačenjem gruzijskih postrojbi iz Južne Osetije. Tražila je također da se Gruzija potpisom obveže da neće primijeniti silu protiv Južne Osetije, što je drugi ruski uvjet za okonačenje sukoba.
U ratnim sukobima u Gruziji u protekla tri dana poginulo je nekoliko stotina ljudi, a više od 40.000 protjerano je sa svojih ognjišta.
Napeto oko Gorija
Sky News javlja da se sukobi ponovno intenziviraju budući da se gruzijske snage regrupiraju i pripremaju obranu grada Gorija prema kojem nadire ruska vojska.
Rusija je proširila napade na Gruziju i prvi put je tukla prijestolnicu Tbilisi u nedjelju dok su se gruzijske postrojbe, na zahtjev Rusije, povukle iz odmetnute pokrajine Južne Osetije.
Tajnik gruzijskog vijeća za nacionalnu sigurnost Aleksander Lomaja rekao je da su se gruzijske postrojbe povukle na nove položaje izvan Južne Osetije.
Rusi zauzeli Chinvali
Glasnogovornik gruzijskog Ministarstva unutarnjih poslova Čot Utiačvili rekao je da su ruske snage zauzele glavni grad separatističke pokrajine Južne Osetije Chinvali, dok je tajnik Vijeća za nacionalnu sigurnost Aleksandar Lomaja potvrdio da se gruzijska vojska povukla iz gotovo svih dijelova Južne Osetije, što su potvrdili i svjedoci koji su vidjeli povlačenje vojnika i teške artiljerije.
Utiačvili je za BBC ranije izjavio da povlačenje ne predstavlja vojni poraz, nego nužan korak kako bi se spriječila "humanitarna katastrofa".
Gruzijske snage navodno su se povukle na položaje koje su držale 6. kolovoza kada je sukob počeo, rekao je glasnogovornik Ministarstva unutarnjih poslova. Za BBC je izjavio da je povlačenje nužno zbog velikog broja stradalih u Gruziji i Južnoj Osetiji.
'Chinvali kao Staljingrad'
Agencija RIA Novosti prenijela je izjavu predstavnika južnoosetijskog predsjednika u Rusiji Dmitrija Medojeva da je Chinvali sravnjen sa zemljom. - To je Staljingrad - kazao je on, navodeći da po ulicama razrušenog grada ima mnogo ubijenih gruzijskih vojnika
U noćašnjem priopćenju vlasti Južne Osetije stoji da je spriječen tenkovski napad i da je u južnom predgrađu Chinvalija uništeno 12 gruzijskih tenkova i srušen jedan zrakoplov.
Ruska agencija Interfaks prenosi pak izjavu gruzijskog ministra zdravstva Sandra Kvitašvilija koji je rekao da je u Gruziji poginulo 45 vojnika i 40 civila. Dodatnih 10 tisuća ruskih vojnika spremnih za napad razmješteno je uz granicu, tvrde Gruzijci. Ruski vojni zrakoplovi bombardirali su vojnu zračnu luku u blizini glavnog grada Gruzije Tbilisija, iako nezavisni izvori nisu potvrdili taj napad.
Proturječni podaci o stradalima
Gruzijski predsjednik Mikhail Saakašvili jučer je zatražio prekid vatre kako bi se zaustavilo, kako je rekao, istrebljenje demokracije u njegovoj zemlji.
Podaci o broju žrtava su nepouzdani jer nema nezavisnih izvora. Prema ruskim procjenama, poginulo je najmanje 2000 ljudi.
Južnu Osetiju je od početka krvavog sukoba napustilo oko 7.400 izbjeglica, kazao je predstavnik UNHCR-a za izbjeglice Ron Redmond, a prenosi Itar-Tas.
Gruzijski predsjednik Saakašvili nazvao je jučer "očitom laži" informacije prema kojima je u Južnoj Osetiji 1.500 mrtvih, rekavši da "mrtvih civila gotovo i nema".
Ruske snage intenzivno bombardirale Gruziju
Inače, Rusija je u nedjelju ujutro nastavila s bombardiranjem klanca Kodorija, jedinog dijela separatističke republike Abhazije koji kontrolira Gruzija, a počela je bombardirati i područje Zugdidija, rekao je Utiačvili.
"Rusija nastavlja s bombardiranjem u klancima na području Kodorija, a sada bombardira i regiju Zugdidija", na zapadu Gruzije, nedaleko od Abhazije, rekao je glasnogovornik.
Gruzijska javna televizija izvijestila je u subotu o nekoliko napada, od kojih je zadnji izveden oko 23.20 sati po mjesnom vremenu.
Gruzijska vlada ranije je objavila da se u klancima Kodorija vodi vojna akcija, optuživši "ruske bojne zrakoplove" da su je "napali". No, prema abhazijskim vlastima, taj zračni napad izvela je abhazijska vojska, a ne ruske snage.
Izvor podataka: http://www.vecernji.hr/newsroom/news/international/3142495/index.do
Dragi moji, ne podsjeća li vas sve ovo na rat u Hrvatskoj, na napad Srbije i goleme JNA? Prežalosno je, a svijet ponovo ne reagira, ponovo dopušta sve to. Želi li još jednu Srebrenicu, Vukovar? Fućka se svijetu.
14.8.2008. u 13:16 - zoranos - Fucka se svima.
EU je planirala prekinuti pregovore o partnerstvu sa Rusijom, no odustali su jer je Rusija najveci izvoznik energenata u Europi. Znaci jedino je moguca javna, usmena osuda kada je neka od velikih sila napravila nesto lose. I to je to.
U Haagu se sudi nasim generalima sa prekomjerno raketiranje Knina i ubijanje civila. Neka, ako su krivi neka im se sudi. U Iraqu, Libanonu i sada u Gruziji se dogadja isto samo u puno vecem obimu - no Haag za to ne znam, odnosno ne zeli znati.
Zivimu u svijetu gdje svi rade zlo, no samo oni najslabiji odgovaraju za svoja nedjela. Zivimu u svijetu interesa, moci i pokvarenosti. No sve je ovo ustvari prolazno, ne? Prema tome sve je ovo samo test. 14.8.2008. u 13:22 - Kvadry - gruzija je šahovsko polje dviju velikih sila....na njoj će se prebijati gospodarske ucjene, a kao važno sjecište putova energenata, igrat će se na remi; vuk sit, ovce na broju - abhazija i osetija u statusu krajine prije oluje, s time da gruzija ima većeg protivnika i kvazi saveznika...
ZAKON BR. 145: RAJ MOŽE ČEKATI, A ŽUJA NE
Ovako glasi nova reklama za Ožujsko pivo. Ne mogu a da se ne upitam tko smišlja takve neduhovite i krajnje priglupe reklame, a da ne spominjem nepoštovanje vjere koja je u Hrvata većinska.
Što žele reći takvom reklamom? Da onaj tko pije Žuju neće u raj, tj. neće dok je pije, no poslije može?
Ne vidim razlog zašto bi Bogu smetalo što ja ili netko drugi pije pivo (osim ako se ne radi o neumjerenosti koja onda uzrokuje vlastitu i/ili tuđu nesreću). Napokon, neko se pivo proizvodi u nekim samostanima.
I tko kaže da raj može čekati? Tko od nas zna kad će biti pozvan da ode s ovoga svijeta? Raj ne čeka zato što smo mi odredili da čeka nego zato što Onaj gore to određuje.
Volim Ožujsko i ponekad imaju zanimljivu reklamu, no bojim se da su reklame sve gore i gore, da osobama koje rade marketing neka tvar ispire mozak pa valjda zato imaju takve čudne i glupe produkte.
Valjda im se neće dogoditi da s takvim reklamama naprave kontraefekt i zgade ljudima Ožujsko pivo pa oni prijeđu piti neko drugo, npr. Karlovačko ili Pan, koji definitivno imaju mnogo bolje i duhovitije reklame.
11.8.2008. u 21:03 - zoranos - Zuja je nase najgore pivo. Pjena puca nakon 5 sekundi, imam osjecaj da ju razvodnjavaju.
Pa cilj je upravo to da se izazove reakcija velike skupine ljudi. To je napravila Severina, to je napravio i Brown sa Da Vinci codom a to sada pokusava i onaj film koji opisuje sexualni zivot majke Tereze. Kada se isprovocira crkva ili neka druga velika ustanova to je reklama.
I benetton je imao imao takve reklame. Ako te smeta jedino pametno je praviti se da nisi vidio. Ako te tko sta pita, nasmij se i reci da nemas komentara. Sve ostalo je samo dobra reklama za tim provokacijama. 14.8.2008. u 13:26 - Kvadry - stručnjaci su upravo pucali na to, vjersku osvještenost u Hrvata, pa provokacijom izazivaju reakciju i pažnju...zna se da je piva dobra hladna...i fakat; ne žuri mi se u raj, to može čekati, no topla žuja - hvala ne :) 14.8.2008. u 20:11 - rosa - ne mislim da se radi o provokaciji ikoga..jednostavno, navedene su dvije dobre stvari, raj i piva.. :) s tim da jedno od to dvoje može čekat, a drugo ne..
RAK NE ZNAČI SMRT
RAK NE ZNAČI SMRT, MOŽEMO GA ZAJEDNO POBIJEDITI, PORUČUJE UDRUGA „ZA NOVI DAN“
Nakon dijagnosticiranja maligne bolesti, kao primjerice karcinoma ili sarkoma, postoji novi dan, mogućnost za oporavak, izliječenje – sve je u stavu. Upravo to poručuje udruga „Za novi dan“, Udruga oboljelih i liječenih od malignih bolesti, njihovih obitelji i prijatelja
Udruga je mlada, postoji od 12. mjeseca 2007. godine. Osnovana je slučajno i iz čisto altruističnih razloga. Mladić moje kolegice s fakulteta razbolio se od sarkoma i tada su krenuli u potragu za informacijama. Našli su se pred zidom. U samoj bolnici nisu dobili nikakve informacije, niti na odjelu liječnika niti po čekaonicama. Na Internetu su ostali zabljesnuti informacijama na engleskom jeziku, a na hrvatskom vrlo šturo. Istražujući, otkrili su blog jednog para koji se bori protiv sarkoma, sastali su se, otkrili da ih muče isti problemi i osnovali su udrugu kako bi pomogli svima koji se nalaze u sličnoj situaciji.
Liječnici imaju premalo vremena da bi se bavili objašnjavanjem bolesti, pa samo daju dijagnozu i upute za potrebne pretrage. To često zvuči jako bezosjećajno, automatizirano i pesimistično. Nakon takvog čega osobe lako padnu u depresiju jer nemaju informacija o tome kako se boriti s time, kome se obratiti, ima li kakvih lijekova, koliko koštaju, jesu li uopće dostupni u Hrvatskoj, a još gori faktor je onaj psihički – osjećaj da si sam, da ti nema pomoći, da ćeš umrijeti za koji mjesec.
Ali, ovdje nije niti može biti kraj! Za posvješćivanje toga i potporu, kako stručnu tako i psihičku, brine se ova novosnovana udruga.
Kolegičin mladić se izvukao, izvuklo se još mnogo njih, pa i neki iz moje obitelji, dakle, kraj tu nije!
Ono što čovjeka najviše „ubija“ jest neznanje. Znam i osobno kako me najviše plašilo kad nisam imala točnu dijagnozu i naputak što dalje, a dijagnozu koju ponudi jedan liječnik ne treba uzimati zdravo za gotovo jer se nerijetko događa da liječnik pogriješi, što je zapravo i normalno jer je samo čovjek, a ljudi griješe. Zato treba potražiti i drugo mišljenje, tzv. „second opinion“.
Događa se da čovjeku hladnokrvno izreknu nekoliko mjeseci života i kažu da boluje od raka III stupnja (npr. moj otac), a da se čovjek super oporavi nakon operacije i terapije te da nakon par godina više nema niti pojma što ga je bilo snašlo nekada, tj. zna za to samo zato što ide redovito na kontrole.
Rak i druge maligne bolesti se hrane našom panikom, depresijom i pesimističnošću, a ubija ih naš optimizam, vjera u bolje sutra i Boga kojemu smo spremni doći i sutra ako treba jer znamo da smrt nije ništa strašno, da nekome dođe prije, nekome kasnije, no nije ništa tragično. Tragično je za one koje ostavljamo jer je uvijek teško pomiriti se s gubitkom drage osobe, no ako razmišljamo kršćanski, da je smrt tek prijelaz i da ćemo se ponovno sresti, onda nas nikakva bolest, pa bio to i rak, ne može slomiti, nego mu možemo prkositi vedrinom, voljom za život, spremnošću da se suočimo sa smrću ako se ne dogodi da ozdravimo.
Sami takav stav „E nećeš ti mene!“ pomaže više nego išta drugo, više nego ikakva radio- ili kemoterapija, odnosno, takve terapije mogu imati više učinka ako imamo takav pozitivan stav.
Ipak, neki su tipovi raka preagresivni i, nažalost, ne mogu se kontrolirati lijekovima, pogotovo ako je bolest otkrivena kasno.
Problemi i kako ih ova Udruga rješava
1. Nedostatak informacija
Dok se nije pojavila ova Udruga, vjerovali ili ne, informacija o bolestima nije bilo na hrvatskom jeziku, nego samo na engleskom, što je većini ljudi problem, još više te ubije u pojam. Predsjednica Udruge, Katarina Katavić, sama je prevela tekstove s engleskog jezika i sa suprugom napravila internetsku stranicu. Na toj su stranici podrobno objašnjene ne samo maligne bolesti, nego i neke druge, primjerice anoreksija.
Udruga je također tiskala brošuru „Mali savjetnik za oboljele od malignih bolesti“ - ČIJA ĆE PROMOCIJA BITI 17.7. OD 18 H NA ZRINJEVCU - a koju će odnijeti na sve onkološke odjele u Hrvatskoj, u sve veće gradove, pa i neke manje. Brošura će se moći pronaći u samoj čekaonici bolnice. Odobrilo ju je Ministarstvo zdravstva i pozitivne su recenzije napisala tri liječnika. Jedan od liječnika, dr. Davorin Herceg, napisao je: „Nastao je od bolesnika za bolesnike što ga naročito čini posebnijim od sličnih dostupnih brošura sličnih autora“. Uz savjete kako se ponašati kod dijagnosticiranja bolesti i primanja terapija, nalaze se i citati oboljelih i njihovih najbližih koji su im pružali potporu, što brošuri daje posebnu dozu senzibiliteta.
2. Lijekovi
Lijekovi često nisu dostupni, a oni su nužni za uspješno liječenje. Zaključci prošlogodišnjeg svjetskog skupa američkih kliničkih onkologa (ASCO) o liječenju raka pokazali su sve veću učinkovitost novih lijekova, i to čak i kod onih vrsta raka od kojih se još donedavno umiralo u samo nekoliko mjeseci. Najpoznatiji svjetski onkolozi, a u Chicagu ih je bilo oko 25.000, iznijeli su podatak da je prije samo 15 godina petogodišnje preživljavanje pacijenata oboljelih od raka bilo 58 posto, a 1997. godine povećano je na 80 posto... Rak posustaje, ali liječenje traži sve više novaca. Nerijetko je nužno davati pacijentima i po tri vrste terapije, što dakako i tri puta više košta.
Ova Udruga je pokrenula registraciju lijeka „Yondelis“, koji služi kao treća terapija za mekotkivne sarkome, dakle ona koja se daje ukoliko ne pomognu prve dvije. Cilj im je staviti taj lijek na popis lijekova jer on u Hrvatskoj stoji oko 10000€, dok vani košta tri puta manje. Taj se lijek u 90% slučajeva pokazao učinkovitim i stoga bi država trebala omogućiti oboljelima da barem pokušaju liječenje tim toliko skupim lijekom jer je većini ljudi nemoguće nabaviti ga i stoga mnogi prodaju sve što imaju kako bi nekako dobili šansu za liječenje. U skladu sa Zakonom o lijekovima, čl. 18., lista lijekova za rijetke bolesti u RH se usklađuje s listom EU i ovaj lijek ne samo da bi trebao biti registriran u RH, već bi njegov trošak trebala snositi država.
Oboljelih od sarkoma u RH je cca 200 ljudi godišnje, no ta je brojka daleko veća ako razmišljate na način da se ovdje radi zapravo o 200 obitelji. Većinu čine DJECA I MLADI, koji se liječe u Klaićevoj bolnici, a oko kojih se posebno brine udruga „Krijesnica“.
Udruga se financira iz članarina i donacija. Još niti jedna veća tvrtka nije postala njihov donator, nego tek manja poduzeća.
Od Vlade ne primaju pomoć jer je uvjet da udruga postoji neko duže vrijeme prije nego krene pomoć.
Zbog nedostatka sredstava su zakinuti za sam prostor u kojem bi se mogli okupiti svi članovi i oboljeli pa se sastaju po privatnim stanovima.
Liječnici i Udruga surađuju i međusobno si pomažu. Registraciju skupih lijekova uvijek pokreću udruge.
U svijetu postoje slične udruge i smjernice kome se obratiti unutar samih medicinskih ustanova, a u Hrvatskoj toga još uvijek nema.
Na zagrebačkom Jarunu se već nekoliko godina, po uzoru na skoro sve zemlje u svijetu, organizira humanitarna akcija „Terry Fox“, maraton u spomen na kanadskog mladića istoga imena koji je bolovao od sarkoma i umro 80-ih godina prošloga stoljeća. Sva prikupljena sredstva se daju za istraživanja karcinoma, sarkoma i ostalih malignih bolesti.
www.zanovidan.hr
MB: 02319063
Žiro račun kod Raiffeisen banke: 2484008-1104500353
IBAN: HR5424840081104500353
Aleja pomoraca 7, HR-10000 Zagreb
kontakt@zanovidan.hr
Zašto neki muškarci zaziru od inteligentnih i duhovitih žena? Koje kategorije muškaraca se boje takvih žena? Ovisi li to o njihovoj stručnoj spremi, ruralnom ili gradskom području stanovanja ili o nekim drugim čimbenicima?
To je pitanje koje si postavljam još od djetinjstva i kroz život sam došla do mogućih odgovora.
Kao prvo, onih koji zaziru od inteligentnih žena ima unutar svih stručnih sprema i to nije presudan čimbenik budući da mnogo muškaraca, neovisno o stupnju školovanja, živi u sretnim brakovima s pametnim i duhovitim ženama i ne prigovaraju im zbog toga.
Čega se oni zapravo boje, odnosno što im to toliko smeta?
Na primjer, kad žena odgovori duhovito i/ili inteligentno na njihovo podbadanje ili šalu. Nekima zna jako zasmetati što je žena to učinila pa je odmah „poklope“, kažu da nema pojma i neka šuti ili, pak, da nije duhovita. Ponekad zaprijete i da ih provocira, da je bezobrazna i gadne naravi.
To je klasični postupak iz patrijarhalnog odgoja, koji u nekim hrvatskim obiteljima, nevezano za selo/grad, postoji i dan danas i prenaša se - najčešće nesvjesno - kao obrazac ponašanja s koljena na koljeno.
Prema patrijarhalnom odgoju, glava kuće/države/stranke... zna jedini što je najbolje za druge, on je taj koji odlučuje, a drugi imaju samo to izvršavati, nemaju što misliti. Mnogo je lakše nahraniti ego ako je pokraj tebe „mila gejša“, žena koja samo sluša i hvali te, nema vlastito mišljenje, u svemu se slaže s tobom i povlađuje ti. To se drugim riječima naziva manipulacija.
(Filozof F. Nietzsche, isfrustriran zbog neuzvraćene ljubavi, ženinu je ulogu sveo na ulogu odmora ratniku od borbe).
Suprotno tome je žena partner, ona koja oko bitnih stvari ima isto ili slično mišljenje kao i ti (zbog toga i jeste u braku), no ne slažete se oko svega jer je nemoguće s nekim se slagati baš oko svega. Također, svatko je superioran u svojoj struci, pa se tako tvoja žena razumije, na primjer, u kemiju, a ti, recimo, u povijest. I onda ti ne pada na pamet ženi „popovati“ o kemijskim elementima, niti njoj da se dokazuje u povijesti i pobija činjenice koje si naučio na fakultetu. Slično je i s hobijima kojima se netko od vas bavi u slobodno vrijeme pa o njima zna više nego onaj drugi.
Što je sa šalama? Zamisli primjer da tvoja žena priča vic, svi se smiju, duhovita je, a onda i ti ispričaš neki vic i također se svi smiju, no ona je uvrijeđena jer i ti to umiješ, jer se i tvojim šalama smiju, što nije jedino ona duhovita. Bi li ti se to sviđalo? A takvo što rade često neki muškarci svojim ženama. Pitam se otkuda ta ugroženost, zašto ne mogu podnijeti da i njihova žena bude pojmljena u društvu kao inteligentna i duhovita? Zašto bi morala biti u njihovoj sjeni? Osjećaju li se onda sigurniji i jači, važniji? Poznavajući neke takve muškarce, usuđujem se odgovoriti: da. I to smatram egocentričnim i nezrelim ponašanjem. Zar nije prirodnije da si ponosan na svog partnera jer je inteligentan i duhovit, da želiš da i drugi to vide kroz druženje, nego da to skrivaš i potireš, umanjuješ nečije samopouzdanje ili ga, pak, a priori odbaciš kao potencijalnog partnera jer ne možeš podnijeti da će ti se ponekad usprotiviti? Smatram da međusobno usprotivljenje mišljenja nije isto što i svađa te da često zna ispasti i jako duhovito, zabava, ponekad čak poslužiti i kao predigra. Sposobnost raspravljanja i šaljenja ne isključuje nježnost i romantičnost, ne umanjuje ženstvenost i ne znači da je žena svađalica.
Uvjerena sam da će ovaj moj članak vjerojatno neki (oni koji su se prepoznali u kritici) proglasiti feminističkim jer smatraju da čim žena nešto progovori o pravima, odmah je ekstremna, feministica, a ja ne tražim ništa više nego što imaju i oni, što treba imati svaka osoba, i muškoga i ženskoga spola, odrasla osoba i dijete (Konvencija o pravima djeteta) – pravo na mišljenje i izražavanje tog mišljenja, a da pritom ne bude „poklopljena“ jer se drugi gnušaju toga da si im se usprotiviš, da imaš snagu, možda i veću nego oni. Izražavanje mišljenja ne bi trebalo biti međusobno odmjeravanje snaga nego ono što se u civiliziranom društvu naziva DIJALOG. Jesmo li spremni za društvo dijaloga?
9.7.2008. u 21:29 - Svilena - Moje mšljenje je da je odgovor na sva tvoja pitanja i dvojbe vezano za odnos muškarac- žena, odnosno muž - žena je istinska ljubav.
Gdje je prisutna istinska , bezuvjetna ljubav tu je kvalitetan i dijalog, razumijevanje, zajednički ponos. Obostrano uvažavanje, prihvatljiva tolerancija. Jer u ljubavi braka dvoje čine jedno. Ovo nije moje idealizirano gledanje života. Nego, zajednički život dvoje ljudi zasnovan na čvrstim temeljima -stijeni - ljubavi... A , jesmo li spremni za društvo dijaloga? Da, izgrađujmo se,odgajajmo djecu u ljubavi , uvažavanju i ubirat ćemo plodove. 9.7.2008. u 22:43 - zoranos - Ego.
Po prirodi muskarac je lovac, zena je domacica i majka. Da li i ti zelis muskarca koji je recimo “losiji” od tebe u puno toga ili koji je manje cvrst od tebe? Muskarca kojega ces intelektualno nadvisiti? Mislim da si mi jasno rekla sto trazis, a to trazi i vecina zena, dominantnije bice. Zato i argesivni muskarci ili kako ih ti nazivas egocentricnim i nezrelim su popularni medju zenama. Zene traze sigurnost u muskarcu, a takvi kakve ti opisujes im to i daju. Prema tome, vi zene se borite za ravnopravnost no trazite nesto drugo. Takvi muskarci su mozda “svinje” u zeninim ocima, no samo u pocetku. Zene traze alfa muzjake, recimo barem 80%. A sada ti budi iskrena i reci da nisam u pravu. A vjeruj mi, zelim biti u krivu jer ja nisam alfa i zene bjeze od mene kao od kuge :).
10.7.2008. u 8:09 - Sanna - Izvrstan clanak. Bilo bi lijepo o tome debatirati uz kavicu sa vivian no do tada i ja cu napisati što mislim, naravno iz osobnog iskustva. Mislim da je sve stvar odgoja, mentaliteta pojedinca. Zivimo u 21 stoljecu i takvi staromodni muskarci nisu vise populari. Jedna moja prijateljica upravo radi istog shvacanja ne voli "balkance" kako ih ona zove. Ona je svjetska zena i vise se druzi sa englezima i zapadnjacima opcenito Nasi decki, bi se mozda nasli uvrijedjeni no mislim da se i oni polako mjenjaju i prihvačaju te moderne zene koje nisu vise kucanice nego obrazovane i jednako sposobne kao i oni sami,dapače i vise. Ja se ne zamaram takvim tipovima i zalim zene koje imaju "takve staromodne tipove" no to je bio njihov izbor. No da zene trebaju zadrzat svoju zenstvenost,ljupkost,sarm,njeznost to mislim apsolutno a ne pomuskarciti se i onda....misle kako su im ravnopravne. Bogu fala da nas ima svakavih pa nek izabere sto tko voli. Ja sam za pametne,duhovite,pristojne i postene muskarce koji znaju sto zele i takvi su mi uvijek prijatelji a ostale ljubazno izbjegavam. Svako dobro zelim svima u svakom slucaju. 10.7.2008. u 8:53 - vivian - Komentar Zoranosovog komentara: jedno je biti alfa mužjak, a drugo muška svinja. Alfa mužjaka ne treba krasiti nezrelost, umišljenost, egocentričnost - što je najćešće obrambeni mehanizam ukoliko nisi jak pa se zato želkiš takvim prikazati - nego istinska sposobnost koja ne potire druge koji su jednako sposobni, pogotovo ne njegovu dragu ženku 10.7.2008. u 8:57 - vivian - Komentar sanninog komentara: istaknula sma da ne mislim dokazati da su žene bolje, nego da trebaju biti ravnopravne, a govorila sam o izražavanju mišljenja, ne o sposobnostima. To je druga tema i zahtijevala bi poseban članak, ali, ukratko: ne treba svaki muškarac glačati i prati prozore, iako bi trebao to znati u slučaju da mu zatreba, isto tako ne treba svaka žena znati promijeniti žarulju i gumicu na pipi, no dobro je znati jer je glupo čekati cijeli dan da ti dođe muž i promijeni žarulju a ti si to mogla za 3 minute 10.7.2008. u 9:15 - vivian - Komentar Zoranosa: osobno ne želim muškarca od koga ću biti bolja u svemu, ali zahvaljujući svojoj naobrazbi sigurna sma da ću od njega biti boja u nekim stvarima, BAŠ KAO I ON OD MENE. Te da se onda neće on praviti da ja nemam pojma, niti ja da on nema pojma o onome u čemu je suveren. Ne želim "papučara" nego osobu sa stavom i integritetom, zrelu osobu koja zna popustiti kad je u krivu, baš kao što to i ja znadem, te priznati ako ne što ne zna, kao što to i ja činim. 10.7.2008. u 11:03 - zoranos - Definicija alfa muzjaka je dominacija, a ne razvopravnost – ravnopravnost za koju se zene kao bore. Alfa je glavni, on je boss i tu nema ravnopravnosti. OK, stvar osobnog odgoja je kultura razgovora. No alfa moze biti bezobrazan jer je boss, a zene traze bossa. Papucari su nesto drugo, to su slabici koji klece pred zenama da bi imali zenu. To nije ljubav, jer za ljubav se nikoga ne moli. Zene zele natmetanje sa muskarcima pogotovu u intelektualnom planu. No smatram da muskarac kojega intelektualno «pobijede», nadvise vise nije privlacan muskarac toj zeni. Ista stvar je i sa drugim stvarima. Npr. zavodjenje, cim muskarac pokaze da ga je zena osvojila obicno zena tada odlazi jer je «pobijedila». Pobjeda znaci dominaciju, a zene kao sto rekoh to ne traze. Ljubav je moguca jedino ako se zena zaljubila prije, znaci da je muskarac «pobijedio». To je sve moje misljenje, no na temelju vlastitih iskustava. Zene se nadmecu sa muskarcima i ako pobijede ti muskarci im vise nisu interesantni. Mozda jedino kao prijatelji naravno, sto sam jako puno puta dozivio kada sam bio pobijedjen :). Ponavljam to je moje misljenje na temelju mog zivotnog iskustva po tom planu. Sto se tice prijateljstva, moze i drugacije. Za prijateljstvo je bitno nesto drugo, npr. I ta kultura, zrelost .... ali za prijateljstvo samo. 10.7.2008. u 12:27 - vivian - Onda takve alfa mužjaka traže slabe žene, one koje nemaju svoje ja i samopoštovanja takve žalim. 10.7.2008. u 14:17 - Kvadry - intrigantna razmišljanja, no što uistinu očekujemo jedni od drugih...zar rat, da bi alfa bio jači od bete...u međuodnosu dvoje zaljubljenih trebala bi postojati ljubav, a ne vjerujem da ona odlučuje o tome tko jači taj ne pegla i ne pere prozore...koliko od vas ima zapravo iskustvo zajedničkog života...recimo; zaposlena supruga, muž nezaposlen...on je alfa i neće kuhat, otić po spizu, posaugat tepih, ne, da bi održao privid moći i alfa dominacije, lijepo će pripalit cigar duvana, bacit kladionicu ženinim novcima i čekat malu da mu skuva štogod jer je man gladan...riječ kompromis u braku nije tek uzgred rečena, ona postoji...prvi mjeseci braka mogu proć u muško-ženskom pripetavanju, no onda razum pobijedi - u trenutku kad prestajemo jedni drugima biti sluge, te počmemo pomagati međusobno, postajemo ono što po zakonskoj definiciji i jesmo; partneri, bračni partneri u kojima alfa nema važnost...igra se timski, tim mora pobijediti u socijalno-egzistencijalnom aspektu, da bi ljubav egzistirala u punom smislu...borba i potčinjavanje - sado-mazo psihotortura je izboj frustracija, osobnih, nesigurnost... papučar - zar muškarac ne klekne kad prosi za ruku, zar je toliko savršen da ne griješi i ne moli za oprost... međusobno razumijevanje, podijela obveza nije poniznost već plod ratia...kad je čovjek gladan u vezi, ne postoji alfa već logika...raditi i stvarati za dvoje i ne nabijati drugome tu činjenicu...sve ostalo je sebičnost i bulling da bi sezatomila vlastita slabost...žena i muškarac imaju pravo izbora, a biramo tko nam odgovara, pa tako i uloge u vezi, no život nam piše scenarijo...kompromisom do zasluženog pljeska, jer kad se zastor spusti, ako nitko ne zaplače za nama, što ti vrijedi biti alfa bez proživljene ljubavi, bez da si dao sebe za partnera... 10.7.2008. u 14:40 - vivian - Kvadry, konačno jedno muško normalno razmišljanje, netko tko shvaća da ne govorim o ratu alfe i bete nego o dijalogu, ugodnom suživotu koji je u kvalitetnoj vezi moguć. Bravo! 10.7.2008. u 22:33 - donryu - Prvo, moram priznati da biras dosta dobre teme za blog. S druge pak strane pak u njima postavljas pitanja na koja je gotovo nemoguce dat odgovor. Ja smatram da je nema razlika izmedju zenskih i muskih sto se inteligencije tice- ima nas svakakvih. Osim toga, jasno je da ce svaki muskarac od zene ocekivati nesto drugo. Isto kao sto ce i svaka zena imati svoje kriterije (koje je nama muskima ponekad nemoguce razumjeti). A trik je vjerojatno upravo naci tu dobitnu kombinaciju. Isto tako smatram da ce decko koji trazi curu koja mu je inferiorna (po obrazovanju, intelektu ili psihickoj snazi) vjerojatno izbjegavati sve zene koje ne spadaju u tu kategoriju i okruziti se upravo onima koje mu odgovaraju. Tak bi valjda moralo funkcionirati. Opet, problem s ljudima je u tome, da cesto iznenade. Ponekad netko za koga smatras da ga predobro poznajes godinama jednostavno bljesne i iznenadi te (ugodno ili neugodno) u nekom sasvim drugacijem svjetlu. A po mojem iskustvu tako obicno nastaju trzavice. Koliko god mi cijenili neki tip osobe, mislim da je pogresno zene i opcenito ljude dijeliti na glupe i pametne. Jer sto ce ti glupa ili pametna zena/muz/partner ukoliko se ne mozes osloniti na nju? Ili ukoliko nije dobra osoba? Cemu netko tko te slusa ali te ne nadopunjava i zapravo se ne osjecas dobro uz tu osobu? To je pak opet kategoriziranje ljudi po drugim kriterijima (dobar, pokvaren, vjeran, odan, nevjeran, nepouzdana). Ja sam osobno trazio partnericu koja ce biti duhovita iznad svega. Nije ispalo dobro. Moj prijatelj je trazio curu koja bi se zanimala za posao koji radi i osnovala tvrtku snjim. Isto nije ispalo najsretnije. Zato je tesko tocno reci sto nekome stvarno odgovara a sto ne. Ponekad i najzatucaniji sovinist iz zadnje selendre moze beskrajno zavoljeti inteligentnu i samostalnu zenu. Ponekad. Jer ljubav ,navodno, nema granica.
11.7.2008. u 7:31 - tomek - Bravo Svilena!!! Potpuno se slažem sa Svilenom kad kaže:' Gdje je prisutna istinska , bezuvjetna ljubav tu je kvalitetan i dijalog, razumijevanje, zajednički ponos. Obostrano uvažavanje, prihvatljiva tolerancija. Jer u ljubavi braka dvoje čine jedno. Ovo nije moje idealizirano gledanje života. Nego, zajednički život dvoje ljudi zasnovan na čvrstim temeljima -stijeni - ljubavi... A , jesmo li spremni za društvo dijaloga? Da, izgrađujmo se,odgajajmo djecu u ljubavi , uvažavanju i ubirat ćemo plodove.'
Ako svaki od supružnika stavi onoga drugoga ispred sebe , te ako je njihov brak sazdan na čvrstoj stijeni Isusu Kristu, odnosno ako im je Bog na prvome mjestu, onda je itekako moguće složiti se oko svega , jer onda više ne živim sebi nego živim za Boga , a kome je Bog na prvome mjestu tomu je i čovjek , jer kroz čovjeka gleda Boga.
11.7.2008. u 23:50 - nara - jako zanimljivo....ja mislim da ako je u odnosu muškarac žena ljubav lajt motiv onda tu nema prepucavanja, ponižavanja,bojazni da će neko ispasti manje pametan od drugog, niti je to bitno.A muškarci koji zaziru od inteligentnih i duhovitih žena nemaju problem sa ženama nego sa samim sobom.
..i to nema veze sa odnosom žena-muškarac.
To su iskompleksirana bića koji se sigurno boje i drugih muškaraca. A sad muškarac alfa ili papučar, žena svađalica ili maza,to je stvar ukusa. Po meni ni alfa ne znači isklučivo da je muškarac dominanatan nad ženom,a žena pokorna, a papučar isto tako može omalovažavati ženu.
13.7.2008. u 14:03 - Mielikki - Misilim da su neki krivo shvatili pojmove alfa muzjak i papucar. mislim da se i u pogledu shvacanja tih rijeci razlikujemo (musko-zensko).
naime kad zena/djevojka kaze da zeli i da joj se svida dominantnost u muskarcu, onda ne misli dominantnost u svakom pogledu. komplicirano je to. mislimo to u smislu da musko poduzme prvi korak u prilazenju djevojci, u poduzimanju nekih koraka koji vezu vode na neki visi nivo, pa na kraju i poduzimanje prvog koraka po pitanju braka i obitelji. (i mi smo pod utjecajem tradicije i bajki koje govore o tome kako princ na bijelom konju dolazi po princezu, uzima ju za ruku i poljubi, i .....) :) to su intimne stvari i situacije u kojima se volimo osjecati zenstveno i zasticeno i ne znam, zensko.
ne volimo dominantnost recimo u razgovoru (tu progovara nasa emancipacija i opcenito evolucija po pitanju obrazovanja). tu se volimo osjecati ravnopravnima, jer to i zasluzujemo. inace dobijemo osjecaj da nas smatraju glupima i neznalicama.
btw. ovo isto govorim iz vlastitih iskustava. naravno da nas ima svakakvih i svatko nade svoj poklopac (bilo u ljubavi ili prijateljstvu).
ovdje ste poceli govoriti cak o braku i o ljubavnim vezama (gdje je potrebna dominacija bas u onim podrucjima koje sam vec rekla), ali mislim da u prijateljstvu ne bi smjelo biti dominacije. ali to opet poteze vec izlizanu temu musko-zenskih prijateljstava. :)
13.7.2008. u 15:54 - vivian - Mielikki je sve rekla o alfa i papučarima. Učite od nje. 14.7.2008. u 9:51 - vivian - Komentar Nare - to što je napisala je istina, no činjenica jest da takvim iskompleksiranim muškarcima je mnogo lakše svoje frustracije iskaljivati na ženi, pogotovo ako je ona odgajana da sluša muža kao nekakvog "svog gospodara" i time pune svoj ego, nego na muškarcu koji ga može i namlatiti
Subotnja priča
Subota predvečer. Sjedim u svojoj sobi nakon što sam obavila sve što sam zamislila tog dana. Pospremila sam kuću, napisala sam članak za novine, pročitala 60 stranica knjige koja je prije dvije godine dobila Pulitzerovu nagradu – „Obitelj March“ spisateljice Geraldine Brooks. Zamijesila sam tijesto za lepinje koje će biti za večeru i sad sjedim u svojoj sobi i smišljam novi tekst za svoj blog.
Bila sam uvjerena da mi se nešto mota po glavi i da ću to lako prenijeti na papir, no kad sam počela razmrsivati klupko uhvatila sam se u laganom košmaru, da zapravo ne znam što sam željela reći, iako nešto imam za reći, o nečemu razmišljam. Ne razmišljam samo o knjizi koju upravo čitam, a koja je tematikom zanimljiva jer govori o odnosima crnaca i bijelaca, američkog sjevera i juga, referira se na legendarnu knjigu „Male žene“ te iz usta muškog pripovjedača predstavlja i svu nemoć ženskog roda u datom vremenu.
Razmišljam i o članku koji sam danas napisala, a koji govori o borbi protiv raka i da je ona moguća, da rak ne mora imati posljednju riječ ukoliko se na vrijeme otkrije. Dosta sam se bila uživjela u taj tekst i izvore koje sam koristila za pisanje; bila sam sretna što sam sama zdrava i moji najbliži, iako se i moja obitelj borila s rakom, ali, na sreću, uspješno.
Razmišljam i o svojoj prijateljici R. koja zrači sretnije nego prije, iako je u konfuziji zbog onoga što joj se događa. Ali sve ide nabolje i veselim se skupa s njome:-)
Druga prijateljica R. je pred porodom i to me jako veseli jer su nakon prvog djeteta čekali 6 godina da se dogodi i očuva nova trudnoća:-)
Razmišljam i o prijateljici B. koja je pred udajom, još samo 3 mjeseca i postat će supruga jako dobrome čovjeku:-)
Druga moja prijateljica B. je sama kao i ja, no na putu je da možda ostvari kvalitetnu vezu s također dobrim dečkom, ako on to na vrijeme shvati i poduzme nešto. Ali prvo treba izaći iz karantene u koju ju je bacila zločesta bakterijica:-(
Prijateljica M. je već skoro udata žena, nedostaje još formalni čin, no vjerujem da će i on doći skoro. Previše je vrta opkopala da bi žetva propala:-)
Prijateljica koju sam na ovome portalu stekla nedavno, i sad mi se čini da je mogu tako nazvati jer već neko vrijeme traje to prijateljstvo, M., je pred diplomom. Napokon će početi više spavati i, nadam se, uslijed sreće koja je obasja kroz dovršenje školovanja, uhvatiti i tračak radosti zvane ljubav:-)
Toliko je vapijućih za ljubavi! Neki od mojih prijatelja su već zaboravili što to znači voljeti, zaljubljen biti, ne biti sam.
Samoća je gospođa koja vješto šije vremena košulju, a konca ima napretek, ponekad se ne zna zaustaviti i ustati sa stolca.
Što bih dala da ponovo osjetim ljubav, ovaj put sretno, bezbrižno, neopterećeno osjećajem smijem li tu osobu voljeti ili mi je to zabranjeno u samome korijenu...
Na toliko sam negativne muške kritike naišla prethodnih dana, a što je najzanimljivije, od osoba koje me vrlo kratko i površno poznaju, no misle da su kompetentni suditi.
Od prigovaranja ženskim diplomama, studiju filozofije (po njima ispada da je djevojka koja studira filozofiju nesposobna za brak i porodicu, prekomplicirano i prekritično biće), pa do poprijekog gledanja ukoliko ne smatraš da se hodanje mladića i djevojaka treba temeljiti na posve aseksualnim načelima koja isključuju bilo kakav dodir, poljubac. Neću reći svaka čast onima koji tako hodaju jer to ne smatram žrtvom nego glupošću, da oprostite – preseravanjem.
Ako je nekom mladiću toliko teško nakon poljupaca nastaviti hodanje, ukoliko nije nakon njega došlo do seksa, onda on nije sposoban za život jer je već tebao naučiti da se ne može dobiti sve u životu, niti odmah. Vjerojatno mu je majka bila ispunjavala svaku želju kad bi došao pred izlog i promatrao igračke. Naivno je ako vjeruje da će mu i djevojka s kojom hoda ispunjavati sve dječačke maštarije:-)
Druga stvar koja me lagano već živcira je preseravanje istih takvih da bi oni hodali preko maramice, ili kako već zamišljaju hodanje bez izravnog dodira ruku, koji govore o tome kako svakome treba dati šansu, a u praksi im nijedna cura nije dovoljno dobra, ni s jednom ne osjećaju „kemiju“, ne žele si čak niti dati šansu da je možda osjete na nekom od sljedećih susreta. Ne znam zašto se samo toliko zanose „kemijom“ kad bi hodali preko maramice:-):-):-)
Zaključak je da je previše fanatika koji samo teoretiziraju, a kad dođe praksa onda ne znaju što bi, ništa im ne valja, ni s kime se ne nalaze dvaput.
Mislim da je bolje biti čovjek od krvi i mesa, odvažan da pokušaš uspostaviti vezu. A vezu nećeš uspostaviti ukoliko osobi ne dadneš šansu da je prijateljski upoznaš i onda procijenite jeste li jedno za drugo ili ćete biti prijatelji ili, pak, samo poznanici.
Vjerujem da se svijet ne sastoji samo od fanatika i pustolova, da postoji i neka normalna sredina s kojom je moguće ostvariti kvalitetan odnos. Čak i poznajem takve, no, nažalost, svi su mi oni samo prijatelji (= fizički/ljubavno neinteresantni).
6.7.2008. u 12:45 - zoranos - Subota na nedjelju, gledam film no ne ide bas. Razne misli su mi u glavi i odlucim se puniti blog. Pisem tmurni text i pokusavam se tjesiti nakon novog neuspjeha na ljubavnom planu. Zapravo sam ima dva propala pokusaja ovaj tjedan.
Eto imali smo slicnu subotu, na zalost :(. Srce je prazno, trazi, ti se trudis, no ne ide. Da li u necem stalno grijesimo ili iz nekog razloga nije vrijeme ....... vrijeme ce pokazati.
Ajde cuvaj mi se Viv. Doci ce i nasih 5 minuta ;). 6.7.2008. u 14:04 - rosa - Konfuzna ali sretna prijateljica R nije mogla ne oglasit se :)..ne zbog spomena mene same u tekstu..više poradi tvog komentara na likove koji žele iskre, ma šta iskre, vatru..ali, sve preko maramice..preseravanje kažeš :) :) :).. a što se tiče kemije, ja također mislim da ukoliko se ona ne pojavi na prvom susretu, vrlo vjerovatno se neće niti pojaviti..možda griješim, ne znam..dati drugu šansu treba, ali to znači da se ipak nešto malo kemije pojavilo ili je sve sama računica..opet ne znam..zaključak je da ja ništa ne znam:)..konfuzna R:)..ajd živa bila i vidimo se.. 6.7.2008. u 16:27 - zoranos - Moze R. Ako ti je netko totalno neprivlacan na prvom susretu - gotovo. No ako nisi 100%, treba covjeku dati i drugu sansu ;).
Neminovnost života 2
Neminovnost života. Odnese ono što ne želiš, živote tebi dragih ljudi. Odnese ljubavi koje nam se čine velikima, vječnima, neprežaljivima. A donese ono što nikad nismo htjeli, ono prema čemu smo možda gajili predrasude. Sreća može biti, i često jest, u onome što smo ranije kategorički odbijali, a sad nas veseli, naš život čini radosnim, ispunjenim, smislenim.
Ne možemo znati gdje nas čeka sreća i s kime. Ljudi smo pa pokušavamo napraviti nešto što bi jedna osoba iz moga života nazvala „računicom“. Ali kad se onaj pravi život dogodi, toga nema više. On ide preko toga, preko svega, samo opaja.
„Bože, neka bude TVOJA volja, a ne moja“, molimo svaki dan, no svejedno želimo SVOJU volju, da se nešto dogodi onako kako smo navikli, kako MI smatramo da je najbolje. A onda se dogodi drugačije, kako nismo očekivali. Možda i kad smo već zatvorili ta vrata i rekli da ne može to nikako. I tada se dogodi da nas nešto preobrazi, toliko uzraduje, pokrene u nama neku živost koja je davnih dana nestala, koja je ugasla dok smo patili za nečim što smo sami birali kao ono pravo. I onda dođe ona, ljubav, kod koje sijevaju munje, čuju se gromovi, podrhtava tlo pred nama, ne možemo vjerovati da nam se to događa ponovo, nadamo se da je ovaj put sretno i zauvijek.
„Kad god te vidim, zvuk posustaje,
jezik muca, tiha vatra šulja mi se kroz udove,
tutnjava iznutra i tama prekrivaju mi uši i oči“
(Sapfa)
Pravih prijatelja je malo, ne mogu ti svi biti prijatelji“, bila mi je govorila mama, a i čitala sam i slušala o tome. Nisam vjerovala i govorila sam joj da zaista imam toliko prijatelja, razumijemo se, volimo...
Život uči. Uči nas cijelo vrijeme, samo mi ne želimo uvijek slušati i ponekad je potrebno da se nakupi mnogo dokaza nečemu pa da istom onda povjerujemo i naučimo.
Tako sam i ja uvijek mislila da Bog, budući da od nas traži da sve ljude volimo i svakome pomažemo, želi i da nam svi budu prijatelji. Ali ne vjerujem da Bog od nas to traži jer On od nas nikad ne bi tražio nešto što nismo u stanju izvršiti, ne samo fizički, nego i SRCEM.
Shvatila sam da je jedno voljeti ljude, opraštati im ako te zamole za oprost, pomoći svakome tko te to zatraži ako si u mogućnosti, no nešto sasvim drugo je staviti sve ljude u isti rang i sve ih isto voljeti, te, shodno tome, sa svima provoditi isto vremena i svima pričati sve o sebi ili od svakoga slušati iz dana u dan o njegovom životu.
Da najviše volimo ljude koji su nam slični, s kojima dijelimo sličan pogled na život, s kojima nas povezuju iste moralne i vjerske vrijednosti, koji nas prihvaćaju i mi njih, s kojima nam je jednostavno ugodno, ljudski je i smatram da Bog od nas ne traži da bude drugačije.
Ostalima možemo pomoći, voljeti ih, no na jedan drugačiji način. A to se zove briga za bližnjeg svoga, a ne ljubav u najužem smislu te riječi.
S godinama se smanjio broj mojih prijatelja. Još uvijek sam okružena mnogima, mnogo je brojeva u mome mobitelu, e-mail adresa u kompjuteru, no svjesna sam toga da su mi neki od njih samo poznanici, neki prijatelji koje volim čuti svakih nekoliko mjeseci, neke volim čuti svaki mjesec, neke svaki tjedan, neke svaki dan.
Drugim riječima, nisu mi svi u istome rangu. I to smatram realnim, mislim da drugačije niti ne može biti ako si doista iskren prema sebi i drugima kad govoriš o vašem odnosu.
Često mi se događalo da upoznam neku osobu, postanemo prijateljice, te da automatski tu osobu svrstam u rang najbolje prijateljice jer se super razumijemo, proživljavamo nešto slično. Takva naglo stvorena prijateljstva najčešće bi se već nakon nekoliko mjeseci ili godinu dana degradirala u poznaništvo ili bi istom brzinom kako su nastajala i nestala. I tada sam spoznala da pravom prijateljstvu treba dati vremena, da ne treba odmah položiti sve nade u nekoga, da tu osobu treba dobro upoznati prije negoli joj pokloniš svoje povjerenje. Često se iza naizgled ljubaznih osoba kriju teški neurotici koji nas iznenade svojim reakcijama u kriznim situacijama. Pri tome ne mislim na običnu nervozu i depresiju, kojoj smo više-manje povremeno svi podložni, nego na ružne riječi koje ta osoba počne isipavati, jedno infantilno ponašanje, napade histerije...
Neka od prijateljstava koja danas jako cijenim, isto su nikla naglo, no razvijala su se svojim tempom.
Takva su mi neka prijateljstva koja sam sklopila preko Križa života.
S muškima su ta prijateljstva započela na kavi koja je trebala pokazati je li on onaj pravi za mene, odnosno ja ona prava za njega, no ugodno smo se iznenadili kad smo vidjeli da nam nije nimalo žao zbog toga što se nismo dopali jedno drugome na taj način, što nije bilo kemije (psiho-fizička privlačnost, da ne bude zabune da je kemija bazirana isključivo na fizičkome), nego da možemo lijepo razgovarati, da uživamo u tome i da naši razgovori imaju plodova. A, što je najvažnije, povezuje nas ljubav prema Bogu i svijest čiji smo, tko nas je stvorio, tko nas cijelo vrijeme gleda, kome ćemo se vratiti jednog dana kad nam dođe kraj.
Bilo je, naravno, i onih s kojima se nisam povezala nikako jer smo bili prerazličite osobe.
Posebno su me radovala i ženska prijateljstva koja sam uspostavila preko Križa života.
Baš kao i muški, tako su mi se znale javiti i ženske osobe, djevojke i žene zrelije dobi, s komentarom mog bloga i profila. Ono što mi je davalo vjetar u leđa za pisanje bloga i sklapanje prijateljstava jesu upravo te osobe.
Svakome pravome novinaru trebala bi najveća nagrada biti osmijeh na licu, suza u oku koju briše, osobe koja čita njegove članke.
Kad sam prije 5-6 godina pisala za jedne novine, bila sam sretna što sam mogla pisati o tematici koja me zanima, a najviše me zanimala socijalna tematika, osobe koje su zbog nečega na margini društva, osobe koje zbog nečega pate, za nešto se bore, za nešto su prikraćene. Tako sam, između ostaloga, bila pisala o zlostavljanoj djeci i ženama, raznim udrugama koje pomažu raznim osobama, djeci, mladima, o nepravdama koje uočavam...
Najljepše mi je uvijek bilo kad bih dobila komentar onih o kojima sam pisala. Njihova radost i zadovoljstvo su mi bili putokaz da je ono što radim dobro i osjećala sam se ispunjeno.
Tako je i na ovome blogu. Zahvalna sam svim tim osobama koje me potiču na daljnje pisanje, koje svojim reakcijama pokazuju da moji članci imaju plodova.
Jako je lijep osjećaj kad ti ljudi sami od sebe prilaze, pišu, pronalaze se u mojim člancima. Znadem biti nestrpljiva i od nekih od njih tražiti da poduzmu potrebne promjene u svome životu (one koji i sami žele poduzeti, no nešto ih koči u tome), ali radujem se i malim pomacima koje čine.
Žene koje posjećuju moj blog su, neke otvorene za više tema, neke za manje, neke povučene, neke samouvjerenije i razgovorljivije, dosta ih je jako duhovnih, no sve su redom jako drage osobe.
Dečki su isto takvi, neki više duhovni, neki manje, neki povučeniji, neki otvoreniji. Svima njima, i muškima i ženskima, zajedničko je jedno: traže ljubav. Svatko je na svoj način bio ranjen u životu, svatko još traži svoju sreću. Bez obzira na to bili oni u braku ili još neudati/neoženjeni, udovice - sreću još traže. Neki ljubavnu, neki višu razinu te ljubavne, sreću za svoju obitelj, zajedništvo, duhovnu povezanost članova obitelji. Jer sreći se teži cijeli život.
Ovim člankom sam željela zahvaliti svojim prijateljima, koji su najbolji od najboljih, oni koji su opstali godinama.
Najstarije prijateljstvo je staro 21 godinu, to je s Renatom R., kćeri moje krsne kume Zdenke, koja je od mene starija 3 godine. Nikad se nismo ošto svađale. Bilo je situacija kad se nismo slagale oko svega, no odrasle smo u istome smjeru. Bila je uz mene kad god je trebalo, nije joj bilo teško doći k meni čak niti iz Zaprešića, gdje se udala. Kao sestra mi je.
Drugo prijateljstvo je sa susjedom Barbarom A. koja je od mene mlađa 5 godina. Zbližile smo se prije nekoliko godina. Baš jučer mi je njena mama rekla da sam ja kao član obitelji i to me dirnulo, iako to nisam pokazala. Oko nekih stvari imamo oprečna mišljenja, no ona na kraju ipak dođu na isto. Ukazuje mi na greške koje nekada činim i ja o tome razmišljam, ponekad vidim da nisam bila u pravu oko nečega. Vrlo je ugodno provoditi vrijeme s njome.
Ostala prijateljstva koja su uspjela i sačuvala se, koja su također prava, su s curama s FRAME koje sam upoznala prije 9 godina. To su Božana Ž., Ružica L. i Marija K. Moje drage prijateljice koje mi nisu odmah to postale, nego s vremenom se naše prijateljstvo produbljivalo. U pojedinim fazama svoga života bila sam povezanija s nekom od njih.
Ni s jednom prijateljicom od ovih koje sam navela kao svoje najbolje nikad se nisam posvađala ozbiljnije, da padnu teške riječi i uvrede, da ne pričamo. Rječkanja je uvijek bilo i uvijek će ga biti, no poštovanje je uvijek vladalo i nešto zajedničko što nas objedinjuje, a što je meni jako važno - vjera u Boga, ljude i dobar kršćanski brak.
Shvatila sam da su mi najbolja prijateljstva s osobama koje sam upoznala preko vjere. Sva ona prijateljstva koja sam imala s curama s faksa su prešla u rang poznanika ili prijatelja koje rijetko viđam (no drago mi je vidjeti ih, volim ih) ili s kojima više nemam nikakav odnos.
Osim njih, mnogo je još ljudi koji mi znače u životu i volim ih, razumijemo se, koji su također moji prijatelji (Božica P., Danijela Š., Iva S., Maruša, Emilija B., Nataša P., Kaća, Mladen K., Franjo M., Mario M., Ankica B...)
Zahvaljem i vama s Križa koji ste postali moji prijatelji, a posebno Sanji, Zoranu i Nini koji su mi dokazali svoje prijateljstvo na najljepše načine. Neke od vas još upoznajem i možda ću vas jednog dana ubrojiti među njih, život će pokazati.
Sretna sam zbog toga što smo se pronašli, što imamo priliku zajedno proživjeti ovaj život i rasti u vjeri, ufanju i ljubavi.
12.6.2008. u 22:55 - Sanna - HVALA mila na iskrenom i otvorenom pisanju. Prijateljstva su lijepa i vazni trenuci nasega zivota a ako jos tome imamo onu zajendicku nit a to je Krist a ako imamo i talenat neki koji mozemo podariti ili podjeliti s drugima i to je Bogom nam dano....(tvoje ojevanje na Medjugorjuslusala sam na radio valovima necu nikada zaboraviti iako nisam znala tvoj glas osjetila sam te)
Nema te daljine u kojem se ne mozemo povezati za nase prijateljstvo i prijateljstvo u Kristu i za slavlje Njegovo. 18.6.2008. u 15:47 - nara - draga Vionita... čitam tekst na poslu, i gotovo cjeli radni dan mi je trebao da ga pročitam :-) jer me uvjek nešto prekine...ali bila sam uporna,i nije mi žao.Slažem se...prijatelj je jedna posebna kategorija,u koju mogu ući samo posebni ljudi....dok se svi smiju lako je biti prijatelj, ali kad dođu krize i problemi onda se pokaže ko to stvarno je!
Ali ja hvala Bogu, imam takve prijatelje, da se ne bojim nikakvih problema,znam da nisam sama! 26.6.2008. u 20:38 - zoranos - A sama si kriva za to. Svojim ponasanjem si privukla puno ljudi i sada nemas mira od tolikih prijatelja. A zao mi je, no drzi se. Jaka si, izdrzat ces ti to :). Ali pazi u buducnosti, jer ako ce broj i dalje rasti, nece biti dobro :-)............. (malo se salim ;)).
Interesantno je to prijateljstvo preko vjere. Nov sam u tome, no bas me privlace takvi ljudi. Valjda osjecas nesto dobro u njima i lakse se sprijateljis.
Članaka u rubrici: 29
Str. 1 od 3
Adresa ovog bloga je: www.kriz-zivota.com/blog/vionitin_pogled_na_svijet
Margoret
atanazije
