Što čovjek može kontrolirati? Ponekad mi se čini da je odgovor na to pitanje: vrlo malo.
Umiru naši bližnji iz dana u dan. Iako smo kršćani, tugujemo i plačemo jer smo prvenstveno osobe koje su sazdane od emocija i rastanci nam teško padaju. Umiru prijatelji i rodbina, moja i mojih prijatelja. Mnogi od njih su mladi, neki djeca. I sve to u posljednjih nekoliko mjeseci. Toliko je tuge i boli oko mene. Toliko ljudi željnih malo sigurnosti i ljubavi, a nitko to ne daje osim Isusa Krista - ali ne ovdje na zemlji, putujućoj crkvi, dolini suza, nego gore, gdje vrijeme i mjesto ne postoje, samo ljubav.
Umiranje ne možemo kontrolirati, ono je neminovno. Drugo što ne možemo kontrolirati jesu emocije. U koga ćemo se zaljubiti, a u koga nećemo. Može li ljubav biti zadatak, misija? Da si odrediš da ćeš tu i tu osobu zavoljeti jer ona voli tebe. Ne bi li to bila računica? Srce tako ne funkcionira. Što ako se zaljubiš u osobu koja si je zadala zadatak da zavoli neku drugu osobu koja je njega zavoljela?
Otići i ostaviti jer ti to moral nalaže? A srce kuca ludo i pita se "zašto?".
3.6.2008. u 22:20 - Sanna - Draga...ljubav sve pobjeđuje,nikad ne gubi nadu niti vjeru jer ........ljubav sve pobjeđuje a molitva čini čuda i a kraju uvijek je sve volja Božja. Kada to prihvatimo lakše ćemo dalje kroz život u kojem ne smijemo porušiti mostove do naših srdašca koja trebaju voljeti sve Njegovom ljubavlju. 4.6.2008. u 8:47 - vivian - Jutros sam shvatila, što je od Boga uspjet će. I sad mi je mnogo lakše. Tako je s prijateljstvima, ljubavlju, svime. Tko je bio pravi prijatelj, ako i ode vratit će se i biti pravi prijatelj. Tko je bio za tebe u životu kao muž/žena, bit će nakon svih prepreka. Vrijeme će pokazati, a Bogu treba sve prepustiti da vodi. 4.6.2008. u 8:51 - vivian - A ako smo pogriješili i željeli nešto što nije od Boga, nestat će samo od sebe kad se maknemo od toga i neće se vratiti.
Kad prijatelju treba reci zbogom
„Prijatelj je tu da ti rasteš i postaneš ono što trebaš biti“, govorila je časna sestra Nela Gašpar koja mi je držala vjeronauk prve dvije godine gimnazije. Govorila je ono mnogo toga mudroga.
Smatram se sretnom jer imam dosta prijatelja. To su kvalitetna prijateljstva koja traju već godinama, a neka i od djetinjstva. Još uvijek stječem prijatelje.
Druženje s više njih dopušta uočavanje razlike i stvaranje definicije što prijatelj jest, a što nije.
Druženje s jednom prijateljicom, koju poznajem već godinama, s početaka FRAME, a koje je unazad godinu dana postalo intenzivnije, potaknulo me na promišljanje nekih prijateljstava. Uočila sam veliku razliku kad se družim s njome i njoj sličnima te kad se družim s jednom drugom prijateljicom.
Jedno prijateljstvo se jednostavno dogodilo budući da smo se obje družile s istom kolegicom s faksa. Otpočetka smo bile različite.
Jednom davno je rekla da sam valjda svjesna toga da ne možemo biti nešto bliske prijateljice. U tome trenutku me to zaboljelo, moja taština je bila u pitanju, smatrala sam da me ne smatra dovoljno dobrom za svoje društvo. Sad shvaćam da je tada bila u pravu.
S vremenom je ona izgubila povezanost s osobom koja joj je dugo bila najbolja prijateljica i tad sam ja postajala sve ključniji faktor u njenom životu, meni se povjeravala. I ja sam se njoj povjeravala, zbližavale smo se. Obje smo imale dosta razumijevanja i suosjećanja za krize kad bi jedna od nas dvije kroz njih prolazila.
Tijekom tog razdoblja dokazala mi je svoje prijateljstvo i ja njoj svoje.
Bila sam sretna što je u stabilnoj vezi s jednim dečkom. Izgledali su kao savršen par, jako lijepo su se slagali. Imali su trzavica, i tad bi me nazvala da razgovaramo, no svi parovi ih imaju, nije to bilo ništa neobično. Prestala je toliko izlaziti, smirila se.
Godinama, uslijed lijepih trenutaka koje smo zajedno proživljavale, događalo se da si s vremena na vrijeme ona uzme za pravo izvrijeđati me i poklopiti slušalicu, što je opravdavala svojim južnjačkim temperamentom, kao da ja ne bih mogla reagirati svojim bosanskim da mi kultura i već određena zrelost ne brane da se suspregnem iz poštovanja prema drugoj osobi.
Opraštala sam u ime prijateljstva, svega dobroga što smo imale, svih kriza koje smo zajedno prošle, i kretala dalje. Ponekad ne bismo razgovarale neko vrijeme, jednom čak i nekoliko mjeseci, no uvijek bismo se pomirile.
Dok se nije dogodilo nešto zaista krupno, preko čega nisam mogla prijeći. Njezin dugogodišnji dečko pronašao je novu curu. Kad mi je ona to rekla, bilo mi ju je žao i željela sam joj biti potpora, no njoj je to bilo u redu sve dokle on i dalje spava i s njome i voli je. Objašnjavala sam joj da to nije moguće, kakva je to ljubav kad dovedeš treću osobu. Dobrovoljno je ušla u oblik „ljubavne“ veze za koju nisam mogla imati razumijevanja i nisam željela znati što čine, bilo je to previše za mene. Ljutila se što je ne pitam kako se osjeća, a meni je sve to bilo gnjusno. Nazivala me konzervativnom, a ja nju preliberalnom i da to nije dobro za nju.
Naravno, sve joj se obilo o glavu, njih dvoje ju je izguralo iz zajedničke veze nakon što su iskoristili to što nema samopoštovanja i liberalna je. Na to je pošizila, posesivno ga gonila iako sam joj bezbroj puta govorila neka ga pusti, možda joj se vrati jednog dana, i na kraju dogurala do posjeta psihijatriji, gdje na sreću nije ostala nego samo dobila lijekove i nekakvu dijagnozu.
Bila sam uz nju kad se vratila odanle, dojurila sam nakon posla, a ona je bila agresivna, izgledala pijano, lupala stolicom, na što sam se rasplakala, bilo me strah. Ona nije primjećivala moje suze, bila je u svome svijetu.
Njezin bivši je molio nas njene prijateljice da budemo uz nju i pazimo je da si nešto ne napravi.
Neko vrijeme sam tako razgovarala s njome na telefon i uvjerila se da nije suicidalna, no sve me to izluđivalo, željela sam se maknuti od osobe koja mi otpočetka nije sjela niti ja njoj, a s kojom sam ipak bila u prijateljskom odnosu i često bliska budući da se s vremenom u toj dugogodišnjoj vezi bila smirila i postala dosta ok.
Kako sam učinila neke velike prekretnice u svome životu, vratila se učenju, prekinula radni odnos zbog toga, te prekinula jedan dugogodišnji emocionalno iscrpljujući odnos, poželjela sam živjeti svoj život, maknuti se od svega negativnoga. To su mi sugerirali i moji roditelji i prijatelji, svi koji su mi željeli dobro.
Željela sam distancu od te prijateljice, učiti i više se družiti s osobama koje me uistinu vesele, koje su moji istomišljenici, uz koje rastem a ne venem.
Nije mi to dopustila. Na moje izjave da nemam vremena za duge razgovore, naljutila se i rekla da sam neugodna te spustila slušalicu. Onda je napisala mail isprike. Kao da ima pravo izvikati se i spustiti slušalicu ako se ispriča poslije. Tipična verbalna agresija koju neki trpe cijeli život jer smatraju da je to dio života, da su to možda čak i zaslužili.
Napisala sam joj djelomice kako se osjećam, da sam isfrustirana zbog toga što joj ne mogu pomoći, što me ne sluša, govori monologe...
Prividno je bila zadovoljna, napisala je da se javim kad budem htjela. Međutim, već nakon 6 dana me nazvala, zbog nekakve skripte, no počela me ispitivati o mailu, valjda je očekivala da ću ipak odgovoriti odmah. Kad sam je podsjetila na njenu rečenicu s početka našeg prijateljevanja, da nećemo nikad biti nešto posebno bliske, naljutila se da što to spominjem, da ne misli više tako, a ja sam rekla da mislim, da je prijatelj onaj s kime dijeliš zajedničke životne vrijednosti, s kime ti je ugodno. Ponovo me nazvala neugodnom i spustila mi slušalicu. Nakon toga je stiglo nekoliko njenih jako dugačkih poruka u kojima me vrijeđala kao osobu, prijateljicu i kršćanku. Uz mene je bila prijateljica koja mi je bila velika potpora i rekla mi neka se ne zabrinjavam, da nisam takva kakvom me ova opisuje. Pokušala mi je usaditi osjećaj krivice zbog toga što je ostavljam sad kad i njen dečko, što odlazim a ona je mogla biti uz mene kad mi je trebalo (računica prijateljstva koja nabraja samo sve svoje zasluge, uopće ima potrebu računati i nabijati na nos). Nedovoljno sam dobra kršćanka jer ne dopuštam da me se gazi, da me već godinama otprilike svakih nekoliko mjeseci psihički malteretira kad joj to padne na pamet, kad nije po njenom?
Za razliku od nje, moje su poruke bile kratke i malobrojne, nisam nijednom upotrijebila konstrukciju TI SI nego sam napisala kako se JA osjećam i da ne želim više kontakt, a njene su bile dugačke, brojne i u TI formi.
Prijateljica s crkvenog zbora mi je rekla da biti dobar kršćanin ne znači dopustiti da te gaze kad požele, da imaš pravo maknuti se od osobe s kojom se ne osjećaš ugodno. Opraštati treba uvijek, govori nam Isus, no jedno je oprostiti, a drugo nastaviti se družiti s osobom koja ti ne odgovara. Za sve postoji granica, pa tako i za opraštanje u ime prijateljstva.
Druga prijateljica, koja živi blizu nje, preuzela je odgovornost da joj odnese njene skripte koje je ova zahtijevala odmah i na ruke.
Ta kolegica s posla, koja mi je i inače bila prijateljica, sad se pokazala osobom na koju se itekako može osloniti.
Svi su mi pružili potporu i rekli da ne znaju kako sam samo mogla toliko dugo imati razumijevanja za tako nerazumnu osobu.
Meni ostaje osjećaj tuge jer nisam željela da se netko tako dere na mene, da me toliko blati i nastoji igrati na kartu moje osjećajnosti i kršćanstva.
Kome li sam to godinama bila prijateljica?
Željela sam njezino obraćenje, molila se za njega i činim to još uvijek. Željela sam da nakon pada spozna da je to bio grijeh protiv nje i Boga, da sloboda ne znači uzeti sve što možeš, nego odabrati ono što je dobro za tebe. Shvatila je da to nije bilo dobro za nju, no ne i da je to bio grijeh i da ne bi bilo dobro za nju niti u slučaju da nije bio takav ishod, dakle da su živjeli sretni u tom obliku veze.
Što bi Isus učinio, pitala sam se često. Družio se s grešnicima koji su se pod njegovim utjecajem obraćali. Nažalost, meni nije bilo dano tako utjecati na svoje prijatelje. A Isus je rekao da ide za njime tko hoće i grešnici nisu išli za njime dok se ne bi obratili. Možda je pretenciozno ovo što ću napisati, ali niti ja ne želim da za mnom idu oni koji se ne kaju, ne obraćaju. To je njihov odabir, da i dalje žive u grijehu ili planiraju novi, ništa ne uče iz grešnog iskustva koje ih je dovelo na dno.
I ja sam griješila, no kajala sam se i naučila mnogo toga. Ono što sam si nekada dopuštala i tolerirala, više neću. Imam više unutarnje snage i samopoštovanja da odaberem dečka koji mi zaista odgovara, isto je i s prijateljima.
Hvala Bogu na svim mojim prijateljima uz koje doista rastem i osjećam se ispunjeno, shvaćeno, a i ja njih shvaćam jer nisu moja sušta suprotnost. Oni rastu uz mene, uvažavaju moje mišljenje i imamo slične ciljeve i smisao života, znamo tko nas na kraju čeka, kome ćemo polagati račune o svome životu.
U jednom svome prošlom članku, dok sam se još propitivala što učiniti s odnosom koji me muči i u kojem nisam sretna, napisala sam: „Poštujem da je svatko od nas različit, poseban, ima pravo biti vjernik ili ateist, a opet to nije razlog da ne budemo prijatelji“, ali i da me to strašno zamara i nisam sretna u tome druženju. Sad moram napisati da sam bila naivna, da je bitno da se poštuju iste životne vrijednosti, ono bitno, a razlike mogu biti u sitnicama. Mogu biti prijateljica i s osobom druge vjeroispovijesti ukoliko ta osoba zna da će za svoje postupke odgovarati Bogu (i grijesi su više-manje isti kod svih monoteističnih religija), te ako ta osoba ne sili na prijateljstvo i ne vrijeđa ukoliko se želiš udaljiti ili posve maknuti. Infatilno je vrijeđati osobu koja se ne želi družiti s tobom, biti ti prijatelj, cura/dečko ili sl.
Zašto bismo morali prihvatiti svakoga kakav jest? Ne moramo i ne možemo. I tada se imamo pravo maknuti, družiti s kime hoćemo i možemo.
„Prijatelje biramo sami, rodbinu stječemo“., kaže izreka koju često ponavljaju moji prijatelji. Treba znati odabrati, a ako učiniš lošu procjenu treba reći STOP manipulantima, znati izaći iz lošeg odnosa. To se odnosi i na prijateljstvo i na ljubav.
23.5.2008. u 10:22 - Nadalina - Hi vivian,
članak je skroz ok. Vidi se da te to sve skupa dugo mučilo. Lijepo je da si sve sama uspjela riješiti i izvući veliku životnu pouku. zaista se kroz tekst vidi da si VELIKI čovjek.
Totalno si drugačija od nje i stvarno uz nju ne možeš "letjeti" a to onda nisi ti. Tebi trebaju samo ljudi koji su čista pozitiva.....ne samo tebi nego svakome tako gradi i stvara na istini i kvaliteti svoj život.
Ne shvaćam te ljude kojima je lakše rušiti nego graditi prijateljstvo. Zašto je uvijek lakše rušiti!?
Iz tvog članka nisam uspjela vidjeti da se ona trudila graditi/dizati/liječiti vaše prijateljstvo nego je samo tražila svoje sebične potrebe. Za prijateljstvo kao i za ljubav je potrebno dvoje. Znaš kako se kaže: stalno zalijevati kao cvijeće.
Ne treba ti biti žao zbog ničega ..... sad bar možeš normalno "disati".
Čak mislim da je ona možda malo ljubomorna na tebe i tvoj zdrav način razmišljanja....jer ona ne može doći do toga. Da je prava prijateljica dala bi se poučiti od pravog i iskrenog prijatelja. 25.5.2008. u 13:06 - vivian - Draga Nadalina, ne mislim da ona nije gradila prijateljstvo. Jest, ali na svoj način, koji meni osobno ne odgovara. I zato ne mislim da je ljubomorna jer ona živi onako kako smatra da je pravilno, što se razlikuje od mog života koji i ja smatram pravilnim. Jednostavno smo različite. Nisam dovoljno tolerantna da budem prijatelj onime koji se razlikuju od mene po načinu razmišljanja. Takvima mogu biti poznanik, ukoliko oni to žele i daju mi slobodu da se distanciram. Ako ne daju, onda to završi ovako. Ne smatram se velikim čovjekom jer bi to značilo nešto mnogo savršenije od onoga što ja jesam.
Internet kao rasadnik
Koji su razlozi dolaska na Internet, na stranice koje nude sadržaje poput chata i spajanja?
Na Spajalici ovoga portala navode se četiri razloga koje osobe mogu odabrati: prijateljstvo, radoznalost, dopisivanje i veza.
Najčešće se odabiru ova prva dva, iako je u većini slučajeva stvarni razlog ipak želja da se ostvari veza, iz nekoliko razloga.
Prvi je taj što je najbolji početak veze kroz prijateljstvo (dakle da se osobe prvo upoznaju na prijateljski način), a drugi je taj što takav motiv dolaska na Spajalicu izaziva neugodan osjećaj jer se stječe dojam da tu osobu uopće ne zanima razvijanje odnosa nego odmah hoće ili vezu ili ništa drugo. Čak miriše na nekakvo ludilo. Mnoge moje prijateljice koje dolaze na ovu Spajalicu uglavnom bježe od osoba kojima kao motivacija piše veza upravo zato što te osobe u principu ne znaju normalno pričati nego odmah krenu s romantikom i pozivima.
Virtualni svijet je izvrstan paravan za kojekakve luđake. Toliko je mogućnosti lažnog predstavljanja, a u pozadini je možda manijak, psihički poremećena osoba, neprilagođena osoba...
Kao i još neke cure odavde, imala sam priliku dobiti nekoliko nemoralnih ponuda, što me isprva sablažanjavalo jer to nisam očekivala na vjerskome portalu, a onda sam shvatila da takvi možda baš namjerno dođu ovamo gdje ih se ne očekuje kako bi izazvali sablazan, izrazili svoje nastrane misli koje su negdje drugdje sasvim normalne, „dio spike“.
Osobe koje ne znaju u „normalnom“, tj. nevirtualnom svijetu ostvariti komunikaciju s ljudima, osobito sa suprotnim spolom, ovdje se osjećaju sigurno, zaštićeno. Mogu pisati što god žele, predstaviti se kako god žele, a nitko ne zna govore li istinu ili ne. Mogu se jadati da im je problem izraziti osjećaje, pristupiti drugoj osobi, i mi ih počnemo sažaljevati, želimo im pomoći, no onda spoznamo da neki od njih uopće ne žele promjenu (iako su nam se otpočetka žalili kako se žele promijeniti).
U takvim slučajevima Internet se pokazuje kao rasadnik osoba koje se ne mogu, ne žele ili ne znaju suočiti sa stvarnim svijetom, odnosno ljudima iz stvarnog svijeta
Kategorizacija osoba sa Spajalice
1. Osobe koje će se samo dopisivati i ne žele upoznavanje. Unaprijed su to rekli. Neki promjene mišljenje ako susretnu osobu koja im je simpatična, neki ne.
2. Osobe koje žele upoznavanje, no nedostaje im hrabrosti. Ne daju da im se pomogne iako otpočetka vape za pomoći i možda čak i nagoviještaju da se u njima zbiva promjena.
3. Osobe koje se prijateljski nađu s osobama koje su im bile simpatične.
4. Osobe koje srljaju iz kave u kavu panično tražeći isključivo ljubav te tako tjeraju sve od sebe.
Treba biti svjestan činjenice da živimo u svijetu gdje je tempo života postao izuzetno brz (pogotovo u većim gradovima), gdje je mogućnosti za upoznavanje nama sličnih i slobodnih osoba suprotnog spola uživo sve manje i manje, pogotovo kad prijeđeš cca 22. godinu, te je tako Internet postao nekakvo gotovo idealno instant rješenje. Ali poput svakog instanta, i ovaj krije svoje zamke.
S jedne strane nudi upoznavanje toliko osoba, samo se treba odabrati godine, fizičke karakteristike, psihički profil, a s druge strane sve je to možda velika obmana jer potvrdu autentičnosti možemo vidjeti tek kad se sastanemo uživo na kavi. Osoba koja je možda bila strašno zanimljiva i otvorena, na kavi će nas neugodno iznenaditi jer će biti sasvim drugačija. Zašto?
I tu postoje dva odgovora. Netko je na toj kavi pokazao možda svoje pravo lice, a netko je možda samo sramežljiv i da smo mu dali drugu ili treću priliku, iznenadio bi nas.
Internet je također mogućnost za ovisnost. Putem igrica, chata ili sl. Ne valja kad nam virtualni svijet zamijeni onaj pravi.
Sad je lijepo vrijeme, meni osobno najljepši mjesec u godini. Predlažem da prošećete mišiće zakržljale od sjedenja pred kompjuterom, najbolje izlaskom u prirodu. Oni manje hrabri neka učine prvi korak u komunikaciji uživo i izađu na neku finu prijateljsku kavu s osobom s kojom su prethodno ostvarili ugodnu komunikaciju, osjećat će se bolje. Jedna kava neće ubiti, neka vam bude moto.
14.5.2008. u 21:07 - MARKO26 - Da uistinu ima svakojakih profila ljudi ovdje,i slažem se sa tobom da ima i kojekakvih manijaka koji pokušavaju uništiti ovaj predivan portal. A zatim moram se osvrnuti i na tvoje viđenje kategorizacije osoba na spajalici, mislim da ima ovdje i iskrenih ljudi koji zaista vape za nekom vrstom pomoći,samo možda nemaju dovoljno hrabrosti da krenu naprijed sa upoznavanjem,jer su toliko puta u životu naišli na nerazumjevanje i neshvaćane. Možda bi trebala biti malo strpljivija ponekad.I kao što sa pročitao negdje ovdje ne nekom od blogova"Što god je lijepo i ugodno ne postiže se na brzinu" 15.5.2008. u 20:19 - Sanna - Izvrsna tema. sve dobro rečeno. Meni osobno se sviđa upoznavanje ljudi istih ili bar sličnih glediša i tema koje su nam zajedničke jer u svojoj sredini radnoj ,privatnoj,susjednoj i obiteljskoj baš i ne mogu o tim temama razgovarati jer je prevladao materijalizam i ta žurba o kojoj pišeš. I na kraju tvoj prijedlog da se izađe na proljetno sunce je najbolji. Ostaviti se računala i napasti zvane ovisnost. Neka te blagoslovi dragi Bog 16.5.2008. u 9:25 - vivian - Dragi Marko, da bi se mijenjalo sebe treba se maknuti iz svog vidokruga, dozvoliti drugima da ti daju savjet, pomognu. Naravno, ne svima, samo odabranima, ali neke treba odabrati.
ŠTO KAD PRIJATELJ SRLJA U PROPAST?
Željela bih pisati o problemu koji muči mene osobno, a vjerujem i još bar neke koji će ovo čitati. Riječ je o osobama koje se igrom slučaja nalaze u našem životu, koje su nam možda prijatelji, možda tek poznanici, susjedi, no povjeravaju nam svoje probleme i na neki način se osjećamo odgovornima za njih. Oni nam povjere svoje probleme, formalno zamole za dijalog, savjet, no ne žele ga čuti. I onda promatramo kako propadaju, završavaju na psihijatriji, piju antidepresive, plaćaju skupe psihijatre da bi im rekli više-manje isto što i mi još davnih dana.
Osobno me strašno zamaraju takve osobe, koje su jako različite od mene, dijelimo različite stavove o moralu, vjeri, životu općenito, a ja im ne mogu pomoći jer oni to ne žele.
Poštujem da je svatko od nas različit, poseban, ima pravo biti vjernik ili ateist, a opet to nije razlog da ne budemo prijatelji.
No što ako ta osoba propada? Što ako uporno živi u tami, čak i doslovno jer drži rolete spuštenima i sobu neurednom do bola, i onda plače jer želi promjenu, no ne pristaje na promjenu, nikad ne bi priznala da joj dajem dobar savjet i da nešto promijeni?
U najboljoj namjeri poklonila sam jednoj takvoj osobi, mojoj prijateljici, knjigu Tomislava Ivančića „Divno je što postojiš“, knjigu savršenu da tvome životu dadne smisao, potakne želju za životom u tebi, no ona je ne čita, drži je u gomili nereda negdje na vitrini, podu ili tko zna gdje.
Osjećam se strašno isfrustrirano i jedino što mogu učiniti da sačuvam vlastiti mir i pozitivnost jest da se maknem.
Nemam strpljenja, snage niti volje činiti išta više jer je uzalud, preostaje mi jedino molitva, da Bog učini čudo, ja ne mogu više.
Ovo je sad bio članak isfrustrirane blogerice.
Galerija članka:
Opis: Duše Sveti prosvijetli nas i naše prijatelje!
6.5.2008. u 14:10 - rosa - možeš moliti za nju.. ne možeš spasiti nekoga tko to ne želi.. možda je upravo to tapkanje u mraku njegov osbni put koji mora proći.. to je ona ciljana skupina o kojoj sam ti govorila:) 6.5.2008. u 14:29 - zoranos - Viv, posto sam i ja jedan od tih iz tvog teksta, mogu reci nesto vise o svemu tome.
Ti si jaka osoba, cvrsta bar se takvom prikazujes. Ljudi kojima je potrebna neka pomoc ili samo utjeha traze bas takve osobe. Recimo da traze drugu majku.
Ti si osoba koja ima veliko srce i prihvatila si tu ulogu, no sa vremenom si shvatila da to i nije bas tako jednostavno. Ljudi koji imaju probleme su ljudi koji se bore sami protiv sebe. Ti ljudi ne slusaju nikoga. Najveca pomoc je samo biti sa njima i davati im podrsku. Ljudski um je strasno kompliciran i lako se izgubiti. To je kao nekakav labirint kojim lutas i trazis rjesenje, izlaz. Strasno je zamorno i kao sto rekoh, nama treba netko kao ti da nas pogurne kada posustanemo, da nas usmjeri kada zalutamo. Na kraju krajeva i Bog to radi. Neces nista dobiti sa neba, sam moras doci do rjesenja.
Zato draga Viv, samo budi strpljiva i ne ocekuj cuda. Samim time sto zelis pomoci vec si pomogla. Bog sve vidi i biti ces nagradjena zbog toga jednom.
Hvala ti sto si me pogurala u Medjugorje, da tebe nije bilo tko zna kada bi isao. Bez obzira sta se tamo dogodi, meni to puno znaci.
6.5.2008. u 20:22 - vivian - Hvala Zoranose! Ali ja se osjećam loše jer više ne mogu biti podrška nekome tko ne čini ništa, što me skoro sve kod te osobe živcira. 6.5.2008. u 20:48 - zoranos - Rekao sam ti, podrska je pomoc. Neka zna da ti sa njom. Jedino to i mozes, ostalo je na njoj. Jednom ce joj se nesto prelomiti u glavi, treba vremena. Strpljenja Viv, trebas joj ;).
Zašto sam napisala "Dnevnik jedne šesnaestogodišnjakinje"?
Pitali su me neki o gore navedenom tekstu i primijetili da nekako odudara od ostalih tekstova pa sam odlučila pojasniti.
Istina je da taj tekst odudara, da je tematikom dosta svjetovan, i ne samo to, on je pisan iz perspektive šesnaestogodišnje djevojke. Nakon što ga pročitate, možete biti sretni što je razdoblje adolescencije iz vas, što vas više ne muče takvi i takvi problemi i više niste opterećeni time što će drugi misliti o vama ako učinite nešto ili, pak, ako to ne učinite. Iz te perspektive mogu biti jasnija sva ova događanja danas o kojima piše po novinama i gleda se na televiziji. Jasna je i uloga Interneta; očito je formativna za karakter adolescenta. Pogledajte samo kakav je utjecaj u priči imao lik "Milo dijete" kojega Ketty upoznaje na forumu i njegove savjete sluša s punim povjerenjem. Egocentrizam priječi dublji uvid u stvarnost. Prisutan je zagrebački sleng i žargon svojstven mlađoj populaciji.
Ima li poantu? Ako je između redaka pročitate, pronašli ste je.
26.4.2008. u 12:29 - zoranos - Vjerujte samo pravim prijateljima i muskarci su kukavice :)?
Inace lijepo napisano, duhovito, dobra prica. Izmisli neki zaplet, pa pokusaj napisati roman. Bit ce citatelja.
Sreća koja doista plamti u srcu
O, koliko je vas koji čeznete za ljubavlju, prazni ste u jednom svome dijelu!
Koliko je čežnji u vašim srcima, nada, molitava, a da vam netko dadne ono što želite, svejedno ne biste bili sretni, još uvijek bi vam nešto nedostajalo, srce ne bi bilo posve ispunjeno, barem ne zadugo.
Nikada neće biti posve puno, osim kad činite dobra djela i vidite osmijeh na licu ljudi, djece, kojima pomažete!
U tome je sreća, to je najveća Isusova zapovijed, i samo ona donosi sreću koja doista plamti u srcu! Čineći dobro, pokazujemo da smo Isusovi, ljubimo Njega i ujedno i sebe, cjelovita ljubav je na djelu.
Noćas sam se vratila iz Međugorja. Onamo sam pošla s namjerom da se duhovno obnovim, družim sa zborom i napunim baterije, kako se to popularno kaže.
No je li se to doista i dogodilo?
Koliko su naši planovi jedno, a Božji odgovor nešto sasvim drugo, uvjerila sam se još jednom.
Moja vizija ovog hodočašća započinjala je sa sunčanim danom, pravim hercegovačkim. Trebali smo se na dolasku penjati na Križevac.
Od penjanja nije bilo ništa, kiša je padala više od pola dana i bilo je hladno.
Druga moja vizija je bila pansion s tušem ispod kojega nije komplicirano stati i istuširati se.
Tuš kabina nije postojala nego samo dio kupaone koji je odijeljen paravanom, bez ograde, tek pločice i slavina koja je pričvršćena na zid.
Treća moja vizija je bila da ću se prije mise u miru pomoliti u crkvi i pred kipom Kraljice mira ispod crkve te stići popiti kavu.
Ta je vizija bila najviše iznevjerena jer mi se desilo nešto što niti u snu nisam očekivala.
U crkvi je na mene nasrnuo neki očito poremećen muškarac, oteo mi iz ruku fotoaparat, napao me verbalno dovodeći me u svojoj shizofereniji u vezu s poznatim hrvatskim tenisačem koji je nedavno imao aferu i tresnuo je aparat o pod ispred crkve, totalno ga uništivši, prijeteći mi da mi je to za tog tenisača.
Sve me to šokiralo i isprepadalo. Moji su prijatelji odmah potrčali za tim čovjekom, no bilo je prekasno, aparat je bio uništen. Osoba koja je bila u pratnji tog muškarca mi je tutnula u ruku novčanicu koja, što sam shvatila nakon prvotnog šoka, mi nije mogla nadoknaditi štetu budući da aparat vrijedi više nego duplo od te vrijednosti.
Nestali su odmah, a ja sam, na nagovor prijatelja, pozvala zaštitara koji je bio u blizini, a koji je pozvao policiju. Osim što smo prijatelj, koji je išao sa mnom kao svjedok i potpora, i ja imali čast provozati se na zadnjem sjedištu policijskog automobila, policija se kao i obično pokazala neučinkovita. Sastavili su zapisnik (koji bi, usput rečeno, bolje napisalo dijete koje je imalo pismeno) i rekli da će ga krim policija potražiti, no da se ne nadam previše, te ako ga nađu javit će mi pa neka dođem iz Zagreba ponovo k njima, u Čitluk, podnesem još jednu prijavu i onda bi se to moglo riješiti.
Moja prva reakcija na to što mi se dogodilo je bilo veliko „zašto, i to još u crkvi“, no policija mi je već dala objašnjenje da u crkvu dolazi dosta osoba koje nemaju za cilj misu nego krađu i zato treba čuvati stvari.
Zašto mi se to dogodilo, mučilo me i dalje, nisam još niti otplatila fotoaparat, kupila sam ga jer mi je osim za zabavu potreban i za članke koje pišem za novine, a ovaj mi mjesec stiže na račun posljednja plaća budući da sam zbog dovršenja fakulteta ostavila posao koji sam bila radila ka student. Mučilo me to sve dok jedan član moga zbora nije iznio tezu koja mi se čini dosta vjerojatnom. Muškarac koji mi je učinio zlo je očito poremećena osoba koju je njegova majka dovela u Međugorje budući da traži način da ga izliječi. Međugorje ga nije izliječilo jer je prvi uvjet za to da ti se dogodi išta čudesno vjera, otvoreno srce. A u toj mjeri poremećena osoba, bojim se, nije u stanju otvoriti srce, priznati grijehe. Za takvo što je potrebna objektivnost koju posjeduju samo psihički zdrave osobe.
Tko kaže da je Gospa to gledala skrštenih ruku? Možda je njezina zasluga što sam živa i zdrava, što me nije udario ili ubio, što sam oštećena tek materijalno (iako je za mene šteta velika).
Zašto se nešto događa shvatimo tek kasnije. Ja ne znam zašto se to moralo baš meni dogoditi, no prihvaćam to, najgore je prošlo.
U cijeloj toj situaciji pokazalo se tko mi je prijatelj, tko je trčao za napadačem i kasnije mi bio potpora u policiji – moj vjerni prijatelj Franjo (Još jednom ti hvala, ako ovo čitaš!).
Ovo hodočašće je bilo znatno drugačije od moje vizije (i vizije ostalih članova zbora). Zbog vremenskih uvjeta nismo uspjeli otići niti na jedno brdo, u nedjelju smo se žurili u drugu župu pjevati misu pa nismo stigli iako je bio sunčan dan.
No nije bilo na kraju bitno jesmo li se penjali na brda, imali lijepo ili ružno vrijeme, jesmo li se mogli tuširati ili smo improvizirali ta 2 dana dok ne dođemo kući pod normalan tuš. Uostalom, domaćini su bili jako dragi ljudi, ponekad je to bitnije od komfora.
Svojom smo pjesmom osvojili srca ljudi koji su došli na misu u Međugorje i Humac, a i ja osobno mogu biti zahvalna Bogu što sam se oslobodila treme i nije mi bio problem pjevati solo pred punom crkvom, od čega su mi se nekad odsijecale noge.
Osim zajedništva i boljeg upoznavanja jedni drugih, nešto smo dobili, a to tek trebamo osvijestiti u svojim srcima. Kao što nam je na polasku na put rekao fra Ljubo Kurtović: „Pozdravite Gospu i nemojte je ostaviti dolje, ponesite je kući!“, tako sad, osim torbe sa stvarima, treba raspakirati i vlastito srce i pronaći Nju – najdragocjeniji dar koji nam Bog šalje po Njezinim ukazanjima u Međugorju.
Dok sam jutros išla u NSK,na putu kraj mene je prošao čovjek za kojega mi se u prvi mah učinilo da iza uha nosi cvijet. I pomislila sam "Gle bezbrižnog čovjeka!". Onda mi je na um palo da to nije cvijet, da nisam dobro vidjela, da je to možda slušni aparatić. I tada više nisam misllila da je on bezbrižan čovjek nego sam ga požalila.
Kad sam kod problema sluha, ima još jedna situacija iz života. Prijatelj s kojime se dopisujem, a kojega sam upoznala na ovome portalu, ima kumu koja je gluha. To je djevojka od kojih 20 godina, draga, ali prije koju godinu je oglušila. Prvo što bi čovjeku došlo kad čuje sve to, jest sažaljenje. No ako vam kažem da je ta osoba puna života, punija nego netko drugi tko nije hendikepiran, da ona za razliku od fizičkog hendikepa nije duševno niti duhovno hendikepirana, nego naprotiv?
Njezin i moj zajednički prijatelj je fizički zdrav, no psiha mu je u krizi, muči ga problem identiteta, nemogućnost ostvarenja ljubavne veze. To muči sve nas povremeno, neke više, neke manje.
I pitanje je sad, je li bolje biti fizički hendikepiran, no biti pun života i ostvarivati se, ili biti zdrav, no svejedno to ne koristiti?
Razmislimo svi mi fizički zdravi o svojim talentima koje možda ne koristimo, koji su zakržljali, o svemu što nismo učinili prekjučer i jučer a što možemo danas. Ne sutra! Danas! Neka nam budu primjer svi fizički hendikepirani koji čine unatoč, usprkos i nasmijani su!
Nema mrgođenja, pokreni se!
„Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad...“
Tako započinje Ujevićeva antologijska pjesma „Svakidašnja jadikovka“, oplakivanje samoće, starosti, nemoći, nasuprot želji za životom, ljubavlju, mladošću... Nešto od toga je prošlo i nikad se više neće vratiti, a nešto je vječno bilo željeno, no nikada se nije bilo ostvarilo.
Svi smo mi ponekad ujevićevski raspoloženi i očajni jer toliko želimo, pogotovo dok smo mladi i osjećamo da je za neke „stvari“ vrijeme sad, da će poslije biti možda kasno, otkucat će nam biološki sat, izdat će nas tijelo, iako će srce i dalje željeti...
Da, govorim o ljubavi i braku, obitelji, djeci koju želimo.
Nije uvijek lako reći Bogu: „Neka bude volja Tvoja, pouzdajem se u Tebe“. Ali nakon ljutnje, očaja i suza uvijek uviđamo da nam druge JEDNOSTAVNO NEMA. Samo je u Bogu naše pouzdanje, u nikome i ničemu drugome. I tu mi se javlja asocijacija na Descartesa koji je jednom davno bio razmišljao o postojanju i dok je „gruntao“ u svojoj fotelji, odjednom mu je sinula jedna jedina istina, prvotna istina, koja postoji neovisno o svemu ostalome, čak i ako ničega drugoga nema, a ta je „Mislim, dakle jesam“. Tako i ja sad kažem. Bez obzira na sve što mi mislili, postoji jedna istina, a to je Bog i Njegov plan. Blago čovjeku koji prihvaća Božji plan jer, ako i pođe po zlu, Bog ipak na kraju sve okreće na dobro onome tko Njega ljubi. Tako bar kaže Sveto Pismo.
Poznajem dosta ljudi, i neki od njih su moji prijatelji i rođaci, koji kao i ja žive život bez druge polovice, a žude za time da budu u vezi, da ljube i budu ljubljeni. Većina njih se moli Bogu za onoga pravoga/onu pravu i u svakoj novoj „prilici“ koju imaju nadaju se da je to ono što čekaju, njihov „ljubavni mesija“. Ali on nikako da dođe i tako dolaze i depresije koje nekada potraju čak do nove „prilike“.
Najteže je kad dođe razdoblje života kad smo posebno ranjivi, kad je pred nama nekakav veliki posao i tada bi nam toliko trebao naš „ljubavni mesija“, kao potpora i ljubav. Ali njega nema i opet je sve na nama, jedina snaga koju imamo je Bog. I sad se pitam, zašto tako olako kažemo da imamo samo Boga? Zašto tu snagu ne prigrlimo s ljubavlju kojom nas On ljubi? Zašto Mu ne uzvratimo kad je to Njegova najveća želja? To nam On sam kaže u devetnici Božanskog milosrđa koju smo imali prilike moliti od Velikog petka pa do prekjučer, kad spominje mlake duše zbog kojih posebno pati, „koje mu najbolnije ranjavaju srce“. To nam po ne znam koji put kaže i Kraljica mira u svojoj najnovijoj poruci, da ne ljubimo dovoljno, da želi da ljubimo Boga više.
Sljedeći put kad budeš u tjeskobi, kad te obuzmu očaj, ljutnja i golema tuga, sjeti se da to što te Bog ljubi i što imaš Njega uza se nije SAMO, nego vrhunac, najviše što ćeš ikada doživjeti od ikoga na zemlji.
Volio ti nekoga, bio voljen od te osobi i bio u braku s njome, isto ćeš kao i onaj koji nije volio i bio voljen završiti pred Bogom i Njegovom ljubavlju kojom te obdarivao za života, no jesi li bio imun na nju jer si previše žudio za onom svjetovnom?
31.3.2008. u 14:52 - zoranos - Jako lijepo napisano. Nemam sta dodati, samo bi pokvario.
Super. 15.4.2008. u 23:09 - MARKO26 - Nisam mogao a da ne napišem par riječi pohvale,ovo je stvarno prekrasno napisano i opisano,i mislim da bi ti trebalo dati nobelovu nagradu za ovaj tekst,jer tako nešto može napisati samo netko tko uistinu proživljava životne izazove i patnje unutar srca.I jako ti se divim na ovim hrabrim riječima utjehe.I pored sveg ostalog i sam se nalazim u nekoj vrsti depresije upravo zbog nedostatka ljubavi,često se znam zapitati zbog čega nosim tako veliki križ ,što sam Bogu skrivio! Kad pogledam oko sebe i vidim kako netko pronalazi ljubav na tako jednostavan način a isto tako i odbacuje i to ne samo jednom nego bezbroj puta i isto se osjeća poput mene kad mijenjam svaki dan novu košulju. A ja samo molim dragog Boga da mi pruži jednom u životu da i ja iskusim kako je kad te netko voli i kako izgleda kad ti voliš nekog,pa ću u ..miru i spokoju napustiti ovaj ovozemaljski svijet .Puno pozdrava i zahvala ti šaljem zbog ovog preljepo postavljenog teksta,koji će mnogima pomoći da prebrode tugu i samoću! 23.4.2008. u 21:40 - vivian - Kao mladoj autorici mnogo mi znači tvoj komentar, potpora za moje pisanje. Cilj tekstova jest pomoći nekome, pobuditi ljude na razmišljanje i kad dobiješ povratnu informaciju da ti je to uspjelo, sretan si, ispunjen. Hvala dragi Marko! Jednom kad se upoznamo učinit ću nešto s tobom, nećeš se isti vratiti u Gospić.
Isusov poseban detergent
Pojam slobode za Isusa i Barabu razlikuje se sadržajno u samome korijenu pojma, načinu provođenja pojma te njegovome ishodu.
Sloboda za Barabu je dovoljna sama sebi, nisu važne posljedice niti način njezinoga postizanja. U korijenu slobode, po Barabi, nalazi se krv i borba. Neka se žrtvuju tisuće, samo da bude država.
Upitate li današnjeg čovjeka što je sloboda, reći će vam slično. Da se za nju treba izboriti, znati postaviti. To se posebno odnosi na posao. Često puta sam od drugih čula da se treba znati postaviti prema šefu i kolegama jer će te inače svatko iskorištavati i iskaljivati se na tebi. O tome govore svuda, čula sam nedavno i dok sam čekala na tramvajskoj stanici.
Što Isus govori o slobodi? Izrijekom ne govori o njoj, ne daje definiciju same slobode nego ljubavi, opraštanja i ostalih vrijednosti koje su u tijesnoj vezi s njome. Međutim, iz Njegovih postupaka vidljivo je što je za Njega sloboda. Kad je bio u vrtu Getsemani u smrtnoj tjeskobi, rekao je ocu: „Abba! Oče! Tebi je sve moguće! Otkloni čašu ovu od mene! Ali ne što ja hoću, nego što hoćeš ti!“
Za razliku od Barabe, koji je spreman žrtvovati tisuće zbog jedne ideje, države, Isus žrtvuje jednu osobu – sebe samoga – za tisuće i tisuće drugih.
Drugo, na optužbe nije ništa odgovarao.
Što nam to kazuje?
Isus, koji je Bog, odabrao je svjesno hoće li se braniti i, ako hoće, kako će.
Njegova je obrana većim dijelom izostala, šutio je, odgovorio je tek na pokoje pitanje. Zašto? Jer je želio da se ostvari proročanstvo, da uistinu bude osuđen i razapet, da umre kako bi mogao uskrsnuti i pokazati da je Bog.
Juda Iškariot je također želio da Isus pokaže da je Bog, no razlika u mišljenju između njih dvojice je u načinu kako to izvesti i konačnoj posljedici.
Juda je htio da Isus sruši rimske poglavare, njihove tvrđave i silom pokaže svoju moć na zemlji.
A Isus je htio ljubavlju i požrtvovnošću pokoriti sve one koji ne vjeruju, da Njegova ljubav prelomi svu zloću, nevjeru, mnogoboštvo u njima i utre im znatno drugačiji put.
Onaj dio u Njemu koji je Sin Božji je strahovao, bio u tjeskobi, želio je da ga mimoiđe ta gorka čaša, no onaj dio u Trojstvu koji je sam Bog je govorio da on to može, da tako mora biti, da će sve izdržati i biti sretan kad vidi zašto je tako moralo biti, što njegova smrt i uskrsnuće donose svijetu.
Slično je Isus govorio kad je davao usporedbu s rodiljom koja je žalosna u trenutku kad rađa jer doživljava bol, no čim vidi dijete, prođe je žalost i radosna je jer je čovjek došao na zemlju.
I sve govori u prilog tome da se patnja isplati, da bez boli i truda nema ničeg velikog.
Bez velikog truda/boli nema rođenja djece, položenih ispita, velikih poslova...
Bez boli nema niti ljubavi – prvi nam je pokazao Isus Krist. Pastir koji polaže život svoj za ovce došao je da nam utaba put kojim trebamo ići. Unatoč tome što sve to znamo, skloni smo tražiti brza i laka rješenja, biti nestrpljivi, zaspati umjesto da bdijemo.
Pišući o svemu ovome, ja sam prva koja za sebe može reći da je nestrpljiva, da uvijek nekad žuri, kako se ono kaže, „grlom u jagode“. Analize kako bih došla do istine onda kad mi ona nije poznata. A na kraju uvijek vidim da se nije isplatilo biti nestrpljiva, da je trebalo pustiti i istina bi sama izašla na vidjelo, odnosno, vjerojatno ne vidim istinu zato što nije onakva kakvu sam željela. Pa je stoga i svejedno saznam li je odmah ili poslije.
Život je trening sebe kao osobe, poligon za učenje vožnje. Svaki novi dan je prilika za ispravak nečega na sebi, za učenje kako ubuduće.
Sretan je čovjek koji je svjestan toga, koji na pogreške iz prošlosti ne gleda kao na blato koje se skuplja po njemu, nego koji dopušta da Isus skine s njega blato, opere ga svojim posebnim detergentom i odjene ga u novu blistavu haljinu koja će vjerojatno uskoro opet biti zaprljana, no taj je detergent čudesan i ima ga dovoljno.
Mudar je čovjek koji dopušta da uči od drugih, koji dopušta da Bog mijenja njega i njegov život tako što pred njega dovodi osobe koje ga savjetuju i time omugućuju da njegov život krene na bolje ukoliko on odluči poslušati ih.
lykos
iamdrivy
marinianis
jasminka
