Križ života - Blog - Vjeronaučni kutak

Postavi kao početnu stranicu - Dodaj u favorites

PORTAL

KRIŽ ŽIVOTA

Vjeronaučni kutak

BLOG²

Filozofija,teologija

BLOGOVI PRIJATELJI

Filozofija,teologija

Članaka u rubrici: 2

Str. 1 od 1

"Za slobodu nas Krist oslobodi" Gal 5, 1

Uočavajući kako je sloboda svakidašnje pitanje, ali i problem, kako života, tako i svijeta, uviđamo potrebu govora o slobodi u Pavlovom mišljenju i teologiji. Događajem pred Damaskom, Pavao se okreće od starog čovjeka k novom stvorenju, nekoć bijaše rob, a sada postaje slobodan. Naviještajući slobodu koju je sam iskusio opominje vjernike u svojim zajednicama na vjerno opsluživanje istinske slobode. O takvoj slobodi Pavao najviše progovara u Poslanici Galaćanima, koja se zbog svog sadržaja s pravom naziva evanđeljem slobode. Temu slobode Pavao ne obrađuje tako snažno čak ni u poslanici Rim, koja je obujmom četiri puta veća od Gal. Pri tom ne želi staviti naglasak samo na slobodu od grijeha, od robovanja tijelu, već naglašava milost Božjeg spasenja koja dolazi u istinskoj slobodi.
Slobodu za koju nas je «Krist oslobodio» (Gal 5,1) Pavao vidi ne kao političko oslobođenje, nego kao oslobođenje od moći grijeha i smrti, od onih sila koje čovjeku ozbiljno prijete u njegovoj stvorenosti – tjelesnosti. Riječ je o nutarnjoj slobodi koja omogućuje ostvarenje pravoga čovještva pred Bogom. A takvo oslobođenje ima i društvene posljedice ukoliko se kršćanin treba ponašati dostojno oslobođenja (usp. 1 Sol 2,12), odnosno očitovati da je slobodan jer je ljubljen, pa kao takav samo u ljubavi može ispravno živjeti svoju slobodu. Shvaćanjem slobode kao dara ljubavi isključuje se bilo koji oblik individualnog slobodnjaštva u korist zajednice, u korist «brata za kojega je Krist umro» (r. 11).

1. Pojam slobode

Govor o slobodi u sebi, uz pitanje značenja samog pojma, ujedno otvara prostor u kojem se sloboda može i ne mora ostvariti, iako sloboda koja je neostvariva, zapravo nije i ne može biti sloboda. Često se kaže da je sloboda zapravo izbor u kojem čovjek može izabrati činiti dobro ili činiti zlo. Takvim načinom razmišljanja proizišlo bi da je sloboda prostor različitih mogućnosti koje svijet nudi, a veće su od onoga što čovjek bira. Nasuprot tome, Knjiga Postanka izvještava da je Bog slobodno stvarajući svijet u čovjeka udahnuo dah života (Post 2,7). Budući da je svijet stvoren slobodno i da je prvotni svijet bio dobar, tada je i sve u svijetu bilo dobro. S obzirom na to možemo zaključiti da iz slobode proizlazi samo dobro, te je zato nužno da crvena nit ljudskog izražavanja i djelovanja bude sloboda kao trajno usmjerenje. Ali što je u tom slučaju s istočnim grijehom? Istočnim grijehom, oglušujući se na Božje riječi čovjek je postao sklon zlu, odijeljen od dobra, zarobljen u ropstvo i potrebno ga je osloboditi.
Cjelokupna biblijska predaja u sebi nosi pretpostavku čovjekove sposobnosti donošenja slobodne odluke. Većina tekstova upućuje nas na zaključak da se neprestano ističe potreba ljudske slobode, mogućnost slobodna izbora, a u isto vrijeme naglašava i odgovornost prilikom svake donesene odluke. To uočavamo već u izvještaju o prvom grijehu ili Iskonskom grijehu (usp. Post 2-3; 4, 7). U kontekstu biblijskog govora o slobodi druga značajka je u povezanosti s Izraelovim izlaskom iz ropstva, o čemu nas izvještava Knjiga Izlaska. Oslobođenje Izraela, gledajući s novozavjetne perspektive bilo je pralik kršćanskog otkupljenja koje se istinski ostvarilo u osobi Isusa Krista. Mukom, smrti i uskrsnućem on je uspostavio stanje savršene i konačne slobode za sve (Židove i pogane) koji prianjaju uz njega. Upravo je ovdje značajna Pavlova rečenica: «Za tu slobodu Krist vas oslobodi» (Gal 5,1). Pavao ističe da čovjek jednom odbacivši Boga, okrenuvši se zlu i grijehu, vlasti Zakona, i to zakona tijela, više nije sposoban sam sebe osloboditi takvog stanja. Ovdje on pravi granicu između slobode i slobodarstva. Do trenutka Kristova križa ljudi su se ponašali kako su htjeli i željeli, ali križ je svojom snagom posvijestio da se sloboda ne sastoji u tome. Prava sloboda dolazi s križa.

1. 1. Sloboda u grčko-rimskom vremenu

Kako bi pokazao vrijednost vjere u ispravnom odnosu prema Bogu u opravdanju Pavao poseže za svetopisamskim argumentom rimske pravne prakse. Kad Židovima kaže da se spašava po Zakonu, polazeći od Abrahama želi pokazati kako je spasenje moguće samo po vjeri u Božje obećanje.
U prikazu odgovorne slobode Pavao upotrebljava starozavjetnu sliku odnosa ropstva i slobode: od Izaka potječu Židovi i oni su slobodni, od Jišmaela Arapi, oni su robovi. U ovome se ujedno očituje i vrhunac Pavlove poslanice Galaćanima, jer Pavao ovdje želi razmišljati slobodnim i ropskim stanjem.
U poslanicama koje se sa sigurnošću pripisuju Pavlu uviđamo kakvo je bilo shvaćanje slobode u Pavlovo vrijeme. U 1 Kor Pavao piše kako je sloboda dostupna robovima kao i slobodnim ljudima, jer se prema mišljenju tog vremena smatralo da za slobodu nije potrebna promjena društvenog položaja (7,21). Međutim u grčko-rimskom svijetu tog vremena u kojem je sloboda bila temelj dostojanstva, takvo Pavlovo mišljenje i shvaćanje bilo je naizgled paradoksalno. No, na taj način očitovala se odlučnija vrijednost oslobođenja kojeg Krist donosi, a o kojem Pavao piše u Gal 5,1. Za razliku od ideala mudraca, stoika i drugih koji su razmišljanjem i moralnim naporom nastojali steći takvo oslobođenje, ono u kršćanina nije plod napora, znanja, već Isusove smrti, i osobnog susreta s njim koje se prvotno zbiva činom krštenja.

2. Kontekst Pavlova govora o slobodi u Gal

Već na samom početku poslanice uočava se razlika od njegovih drugih poslanica. Pavao više nema pred sobom jednu konkretnu zajednicu, već više njih koje se nalaze na prostorima Galacije (usp. Gal 1,2). Sličnost s drugim poslanicama je u tome što je i ova nastala zbog prilika u kojima su se našli vjernici unutar zajednice.
Strukturu poslanice Galaćanima možemo promatrati kroz dva vida.
Prvi, klasični, prema kojem se konstrukcija Pavlove poslanice kreće u dva smjera. U prvom dijelu poslanice (1,1-2,21) Pavao posvješćuje Galaćanima da se u temelju njegova apostolstva nalazi Isus Krist. On je za njega Početak i kao takav nalazi se u središtu njegova poslanja i poruke. Iz samog teksta uočava se Pavlova autobiografija koju smatra temeljem daljnjeg govora kojeg upućuje vjernicima u Galaciji. Kasnije, u drugom dijelu (3,1-6,18), Pavao pokazuje da je Isus Krist onaj koji izvršava spasenje, ono se događa po njemu te na taj način povijest dobiva svoj smisao u i po njegovoj osobi.
Drugi vid sastoji se u tome da u strukturi poslanice Gal uočimo razvoj Pavlove misli kroz tri odnosa. Prvo je riječ o odnosu vjere i zakona u kontekstu razrješavanja pitanja o obrezanju i neobrezanju (Gal 3). Ono što Pavao ističe jest vjera, ona je iznad Zakona, pa i Mojsijeva. Kad čovjek vjeruje, tada ne postoji Zakon kojem se on mora podvrgnuti osim onog temeljnog koji se nalazi u njemu, Zakon dobra koje je povezano s darom od Boga u rođenju – slobodom. Zakon kojem su Galaćani prije krštenja bili podložni i vjere koju su prihvatili. Odnos vjera – Zakon, Pavao upotrebljava kao temelj za drugi odnos, Duh – tijelo, kada govori o plodovima Duha i tijela (Gal 5, 16-24). Nit koja povezuje dva prethodna odnosa jest odnos sloboda – ropstvo. Sva tri odnosa su međusobno povezana. S jedne strane nalazi se vjera, Duh i sloboda, a s druge strane, Zakon, tijelo, ropstvo. Već iz ovoga možemo uočiti misao koju Pavao želi posvijestiti Galaćanima, a to je da je sloboda za koju nas je Krist oslobodio, sloboda koja proizlazi iz vjere i djela Duha. Prema tome riječ je o nutarnjoj slobodi, naspram izvanjske.

2. 1. Govor o slobodi unutar odnosa vjera - Zakon

Govor o slobodi u kontekstu poslanice Gal temelji se na govoru o obrezanju o kojem je došlo unutar zajednice u Galaciji. Pavao poziva Galaćane da ne ugađaju «nekima» (usp. Gal 1,7) koji ih pozivaju na obrezanje, iako ga shvaćaju samo u obrednom smislu, samo kao čin. Pavao objašnjava da obrezanje nije samo obredni čin, već se ono treba shvatiti kao cjelokupna podložnost Zakonu, čega ni oni koji ih pozivaju na obrezanje nisu svjesni. Obrezanje znači da oni nemaju drugog izbora osim biti odani Zakonu – što je nemoguće – i da Krist u njima neće imati nikakvu važnost, značenje za njih. Možemo samo pretpostaviti da su krivi učitelji ohrabrivali vjernike u Galaciji da budu obrezani kao prvi korak podložnosti Zakonu. Jedino što je važno jest njihova vlastita vjera i istinska ljubav (usp. Gal 5,1-6).
Pavao opominje Galaćane da zadrže vlastitu slobodu, a ne da je upotrebljavaju kako bi se podvrgnuli grešnoj naravi (tijelu). Objašnjava da je cijeli Zakon sažet u ljubavi jednih prema drugima (usp. Gal 5,13-15).
Potiče Galaćane da se više ne vraćaju robovanju grijehu, zakonu, da ne budu više robovi idola, jer su sada slobodni. Krist nas je potpuno oslobodio. Nisu potrebna djela tijela kako bi se osjećali Kristovi, obrezanje nije potrebno, potrebna je vjera (usp. Gal 5,6). Galaćani su postali slobodni s Kristom, te im nakon što su prihvatili vjeru u Krista, nije potrebno obrezanje, jer onome tko je u Kristu njemu su i obrezanje i neobrezanje jednako vrijedni i nevrijedni. Pavao želi istaknuti da za spasenje nije potreban Zakon, život se gradi na vjeri i povjerenju, a ne na Zakonu. Ukoliko u čovjeku postoji svijest sinovstva, sinovski odnos s Bogom, tada Zakon nije potreban. Iako Zakonu pristupa s negativnom prosudbom, to je zato što on gotovo uvijek razmišlja povijesno spasenjski.

3. Poziv na slobodu (Gal 5,1-12)

Mnogi egzegete smatraju da je riječ eleutheria, «sloboda» u Gal 5,1 osvrt na eleuthera, «žena rođena slobodna» iz alegorije. Kao takva ona bi trebala podsjetiti čitatelje na mogućnost ponovnog zapadanja u ropstvo, iz kojega su Galaćani bili izvedeni. Egzegete smatraju da je također moguće da eleutheria u dativu trebamo razumjeti kao cilj ili svrhu: «Krist nas je oslobodio s ciljem zadobivanja slobode».
U Gal 5,1-12, Pavao se usredotočava na slobodu koja je privilegirano prirođeno pravo svakog kršćanina. H. D. Betz objašnjava da je «sloboda središnji teološki koncept koji sažima kršćansku situaciju prije Boga kao i u svijetu. To je osnovni koncept ispod Pavlova argumenta kroz poslanicu». U ovim retcima Pavao čini osjećajni priziv kršćanima u Galaciji kako bi prepoznali slobodu koju imaju živeći u Božjoj milosti. T. L. Johnson smatra da je ovo «jedno od najsnažnijih dijelova cijele poslanice, koji odgovara jeziku Pavlova početnog udara u Gal 1,6-9.»
Dok je u prethodnim poglavljima Pavao isticao razliku između Zakona i vjere, ropstva i slobode, sada prelazi na konkretnu misao o slobodi. Poziva Galaćane na slobodu za koju ih je Krist oslobodio i pritom ih podsjeća na vjeru u Krista koju su potvrdili krštenjem. «On jednostavno želi da se Galaćani ne vraćaju ponovno pod jaram ropstva, već da se čvrsto drže u slobodi (usp. Gal 5,1) izvodeći sve iz Krista, nasuprot bilo kakvim sažetim dodacima ljudskog djelovanja». Ukoliko se Galaćani podvrgnu činu obrezanja zbog «nekih» tada se ponovno vraćaju u stanje prije milosti koju su primili (usp. Gal 5,2-4) u tom slučaju je Kristova smrt bila uzaludna, jer ih on nije pozvao na obdržavanje Zakona tijela, izvanjskog čina, već nutarnjeg. U nastavku ističe da «u Kristu Isusu ništa ne vrijedi ni obrezanje ni neobrezanje, nego – vjera ljubavlju djetvorna» (Gal 5,6). Fizički kriterij obrezanja ili neobrezanja je nevažan kada dolazi do trenutka duhovne pravednosti. Gal 5,7-12 predstavljaju drugi dio poziva na slobodu koji određuje završetak cijele poslanice. Glavni naglasak stavljen je na vjeru u kojoj su Galaćani do sada dobro napredovali, ističe: «dobro ste trčali; tko li vas je samo spriječio da se više ne pokoravate istini» (Gal 5,7). Pavao se ponovno vraća jednoj od pritužbi Galaćanima, te tim retoričkim pitanjem izlaže, ne više misao o onima koji ih pozivaju na obrezanje, već izlaganje sotonskog odbijanja nasuprot svim religioznim odvraćanjima. Napredovali su u milosti koja je izraz Krista, ali su se sada pojavili neki koji ih odvraćaju od poslušnosti Kristu.
Božja volja za čovjeka je njegova sloboda. Beskompromisna, neumoljiva, odlučna sloboda. Upravo za takvu slobodu Krist je umro, uskrsnuo i poslao svoga Duha. Prema tome, ne postoji ništa što on želi više od proslave njegova imena u ljudskoj slobodi.
Za slobodu osloboditi. Pavao želi reći da nas je Krist potpuno oslobodio i trebamo cijeniti taj dar (usp. 5,13) i ne dopustiti da ostanemo bez njega (usp.4,9). Usp. Iv 8,36: «Ako vas dakle Sin oslobodi, zbilja ćete biti slobodni.» Sloboda je oblik sinovstva suprotan ropstvu.

3. 1. Sloboda i ljubav

Konačno, Pavao slobodu ograničava samo jednim pojmom – ljubavlju. «Da vi ste, braćo, na slobodu pozvani! Samo neka ta sloboda ne bude izlikom tijelu, nego – ljubavlju služite jedni drugima.» (Gal 5,13). Služite, douleute, kod Pavla zapravo označava podlogu za eleutheria, slobodu koju uživaju. Cole kaže da je to «dio paradoksa kojim i sam Pavao koga je Isus Krist oslobodio robovanja Židovskom Zakonu, postaje Kristov doulos, rob, radi ljubavi». Kao što se vjera očitovala kroz ljubav, tako se i sloboda treba očitovati kroz ljubav (Gal 5,6). Zato će Pavao kasnije u Gal 5,25 – 6,10 govoriti o primjeni te ljubavi (Gal 6,2) kao i o mogućnosti koja se može dogoditi onima koji ne primjene načelo ljubavi u vlastito življenje i djelovanje.
Ljubav je vrhunska sloboda. Jedino u ljubavi sloboda neće biti poticaj tijelu. Gal 5,13 podsjeća na Gal 5,1, sloboda na koju su Galaćani pozvani jest sloboda kakvom ih je Krist oslobodio. On je za kršćansku slobodu podnio sve, uključujući i smrt na križu, kako bi nas oslobodio. Bio je spreman podnijeti sve patnje, boli, bilo kakve pokušaje obeshrabrivanja kako bi se oni držali čvrsto (usp. Gal 5,1) u njemu samom. Prema Pavlu, upravo je taj čin bio istinsko djelo slobode i cilj božanskog spasenja.
Uz pojam slobode Pavao isključivo veže pojam ljubavi kojeg povezuje s darovima. U ovom kontekstu Pavao piše da se sloboda Duhom darovana sastoji od plodova. «Plod su Duha: ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrota, vjernost, krotkost, uzdržljivost.» (Gal 5,22; usp. 5,22-26). Ali postoje i suprotni plodovi, plodovi zla, grijeha, tijela: «bludnost, nečistoća, raspuštenost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomornost, srdžba, sebičnosti, razdori, strančarenja, zavisti, pijanke, razuzdane gozbe» (Gal 5,19-21). Biti oslobođen od Zakona znači biti oslobođen od onoga što odvraća čovjeka od njegova istinskog poziva.
Govor o ljubavi je od velike važnosti jer je ona prvi i temeljni plod Duha (usp. Gal 5,22). Svi ostali darovi koje ljudi primaju bez ljubavi su ništa. Ljubav je znak osobne zrelosti i konstruktivna je u promicanju pojedinca i crkvene zajednice.
Kada Pavao kaže sav je Zakon ispunjen, peplerotai (Gal 5,14), znači da je on dosegao svoj vrhunac. Takvim govorom ističe da se sadržaj cijelog Zakona može sažeti na riječi iz Lev 19,18, na koje nas podsjeća i Mt 7,12. S druge strane u Mt 22,39.40 riječi iz Lev 19,18 navodi sam Gospodin. Pavao želi pokazati kako je kršćanska ljubav doista «ispunjenje», tj. «izvršenje» Zakona. Ali Zakon u ovom smislu više nije onaj za kojeg su Galaćani nekoć mislili da je vrhovni, nije riječ o Mojsijevom Zakonu. U daljnjem govoru riječ zakon, nomos, upotrijebljen je u širem smislu. Zato Pavao i govori da se ispunjenje zakona nalazi u riječima: «Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga!» (Gal 5,14).

3. 2. Istinska sloboda

Uočavajući Pavlov govor o slobodi u kontekstu Poslanice Gal uviđamo da je novost kršćanske slobode u tome da je čovjek slobodan izvanjski, ali i iznutra. Slobodom se ograničava vlastita sloboda stavljajući se na raspolaganje drugom. To je misao koju Pavao ističe, to je sloboda za koju nas je Krist oslobodio (Gal 5,1).
Prema tome, središnja tema Poslanice Galaćanima je ta da je kršćanin novo stvorenje, obilježen sinovskom slobodom koja ne dopušta ponovno zapadanje pod Zakon. Sloboda je omogućena Kristovim uskrsnućem i darivanjem Duha, kako bi se čovjek obraćao.
Kad ja mogu i hoću birati dobro tad sam ja slobodan. Lekcija s križa, lekcija slobode je da je kršćanin slobodan. Isus na križu nema svoje izvanjske slobode, ali on je slobodan, iznutra. Sloboda se tiče slobodnog unutarnjeg stanja koje je povezano s oproštenjem. Onaj koji bira zlo nije slobodan. Zlo koje ja biram krade mi slobodu, tad postanem robom grijeha. Krist je fizički zarobljen na križu, ali potpuno slobodan iznutra. Zato je prava bit slobode u tome da ja mogu htjeti dobro. Sloboda je tamo gdje ja mogu htjeti činiti dobro. Ljudi koji nisu slobodni najviše se opiru činiti dobro. Tako i Galaćani, iako su u krštenju postali dionici Božje milosti, budući da se nalaze u mogućnosti izbora: obrezanje ili neobrezanje. S obzirom na to oni nisu slobodni, jer slobodan čovjek bira dobro, gleda Krista i njegov križ.
Vidjeli smo da Pavao ne niječe Zakon, on je dobar, ali nije dostatan za spasenje. Zato i ističe potrebu vjere kao one po kojoj se spasenje događa. Uzvjerujući Galaćani su postali istinski slobodni. U slobodi odlučiti se za slobodu duha, poštujući i vršeći Zakon, ali ne smatrajući ga jedinim, postaju uistinu Kristovi. Birajući dobro, birajući Krista postaju slobodni i to je sloboda za koju ih je Krist oslobodio. No, oni koji se ipak žele podvrgnuti Zakonu koje prema onim «nekima» predstavlja izvanjski znak ostaju u ropstvu, sinovi ropkinje, robovi grijeha. A Kristov primjer na križu je potpuno suprotan tome. Zato Pavao Poslanicu Galaćanima završava ističući važnost križa Kristova. Jer je prema njemu jedino sredstvo spasenja Kristov Križ i samo oni koji vjeruju u Krista istiniti su «Izrael Božji».
Zakon Kristov (Gal 6,2) jest zakon Duha života (Rim 8,2). On je unutarnji zakon, nadahnuo je i život samoga Krista. Podvrgnuti se Kristovom Zakonu znači suobličiti se Kristu po njegovu Duhu.
Pavao konačno posljednji put naznačuje Galaćanima temeljnu razliku od njegovih protivnika. Oni s jedne strane predstavljaju stari svijet, sinove ropkinje, koji svu svoju sigurnost vide u pripadanju vršenjem tjelesnih djela, na taj način odijeljeni od Boga. Nasuprot njima Pavao naglašava važnost koja dolazi snagom Kristova križa u kojem je sva sigurnost i oslobođenje (6,14). Tjelesno u susretu s duhovnim uzmiče, nestaje i u tom prostoru zaživljuje Bog. Kada jednom postanu «novo stvorenje» u Kristu, više neće postojati «razlikovanje između obrezanja i neobrezanja, nego sve i u svima Krist» (Kol 3,11; usp. Gal 5,6).

Zaključak

Vidjeli smo da Pavao kad govori o slobodi ne misli samo na ono što sam pojam označava, već o njemu razmišlja dublje i sa različite strane od one uobičajene. Njegovo vlastito iskustvo zarobljenosti u susretu s Kristom pred Damaskom dovelo ga je do poimanja slobode kroz prizmu susreta i iskustva Isusa kroz vjeru i pouzdanje. Život se može živjeti prema Zakonu, ali takav život je prazan život. Zakon nije onaj koji može zadovoljiti unutrašnje težnje vjernika, pa tako ni Galaćana. Zato im Pavao naglašava i razjašnjava da Zakon nije dovoljan, jer ograničava i često puta poziva na nešto protivno samom čovjeku. Život se sastoji u slobodi kao vršenju dobra, što je glavna odrednica slobode. Zakon koji odbacuje vjeru i smatra da je spasenje moguće samo po njemu samom protivi se slobodi za koju je Krist dao svoj život. Samo sloboda kakvu je Krist iskusio, dakle, nutarnja sloboda jest istinska sloboda, sloboda koja oslobađa. Takva sloboda je sloboda za koju nas je Krist oslobodio.

Ivana Pešo, u "Odraz" 2 (2006.)

23.8.2007. u 1:12

Objavio: pesoivana

AUGUSTINOVO POIMANJE ZLA S POLAZIŠTA VLASTITOG ŽIVOTA

Uvod

Odakle zlo? Što je uzrok zla? Zašto ono postoji? Sve su to pitanja koja tvore ključni problem zla koji je bio i ostao veliko pitanje i tajna kako u povijesti čovječanstva tako i u povijesti filozofije i teologije. Često se kaže kako poznajemo zlo, no, je li to uistinu tako?
Filozofi su tijekom povijesti pokušavali dokučiti tu veliku tajnu koja muči svakog čovjeka. Ali kao što to i inače u filozofiji biva, bilo je raznih tumačenja. Uz filozofski govor o zlu, neizostavan je i onaj teološki, te je zbog toga nužno govor o zlu staviti u okvir teodiceje koja želi opravdati Boga pred problemom zla. Budući da je teodiceja filozofski govor o Bogu, u ovome izlaganju posebno ćemo se osvrnuti na velikana filozofije i teologije, Aurelija Augustina, na njegov život, a naravno i na njegovo poimanje i tumačenje problema zla s kojim se susreo u svojoj ranoj mladosti. O svemu tome doznajemo iz njegova spisa Ispovijesti kojeg je napisao deset godina nakon svoga obraćenja, te će nam zato Ispovijesti poslužiti kao polazište u tumačenju problema zla, ali i kao djelo koje donosi Augustinov odgovor na problem kojeg ćemo nastojati izložiti.

1. Problem zla

Zlo je problem koji je prisutan u svijetu već od samog čina stvaranja. Problem koji je star koliko i sam svijet, te je kao takav i problem svih dana, kako u povijesti tako i danas. To je pitanje o kojem generacije raspravljaju, svaka na svoj način. Postavljaju se pitanja o podrijetlu zla, o njegovom uzroku. Čovjek neumorno traži odgovor na pitanje «odakle zlo?». Očito je da zlo izaziva pitanja. Ali samo postavljanje pitanja još je misterioznije od samog pitanja. Pitanje podrijetla zla spada u okvir teodiceje koja želi opravdati Boga. A opravdati Boga znači ujedno i dati odgovor na Augustinovo pitanje o podrijetlu zla. Naime, teodiceja kao opravdanje Boga, želi Boga opravdati zbog prisutnosti zla u svijetu, ali i u čovjeku.

1. 1. Narav zla

Čovjeka i stvoreni svijet mogu snaći različiti oblici zla, pa su tako fizička zla razni oblici patnje našega tijela, dok je moralno zlo svaki oblik zloće, grijeha. Imati zlo – biti u zlu, znači da nam nešto nedostaje u fizičkom i moralnom smislu. Smatra se da je zlo negativnost, nedostatak bića, ne-biće, teška i mučna stvarnost, gubitak, lišenost, koje neko biće čini bolesnim, neostvarenim. Zlo je «odsutnost dobra koje je moralo biti». To učenje o zlu kao manjku dobra – malum privatio boni, potječe od neoplatoničara. Njihov nauk je utjecao i na Augustina kojeg je tijekom života mučilo pitanje podrijetla zla, te se on u svom naučavanju oslanja na neoplatonsko učenje i shvaćanje zla, kojeg je nastojao uklopiti u kršćanskoj optici.
Međutim, ako je zlo ne-biće, može li ono biti stvoreno? Stvoriti znači nešto staviti u postojanje, realizirati nešto pozitivno, ali, zlo je negativno, ono je ne-biće. Iz toga proizlazi da da zlo nije stvoreno, ono nije stvorenje, prema tome Bog nije stvorio zlo, ono ne dolazi od njega. No, pitanje «unde malum – odakle zlo?» o kojem razmišlja i sam Augustin i dalje ostaje neriješeno.

1. 2. Mišljenje filozofije

Odgovor na pitanje o podrijetlu zla pokušali su dati i mnogi filozofi, među kojima su najistaknutiji Epikur i Leibniz.
Unatoč tome što u Knjizi Postanka stoji pisano da je Bog bio veoma zadovoljan sa svim što je stvorio, te da je sve što je stvorio bilo dobro (usp. Post 1,31) pitanje o podrijetlu zla ostaje otvoreno. Ako je sve bilo tako dobro da je i sam Bog zadovoljan svim što je stvorio, odakle onda zlo i patnja u svijetu? Zašto nevini trpe i umiru? Je li Bog uistinu dobar ili on samo želi da ga mi shvatimo kao takvog? Čini se da je o tome problemu grčki mislilac Epikur veoma dobro promislio, te na kraju donio vlastiti zaključak kojeg prenosi Laktancije u 4.st. Epikur kaže: «Ili bog hoće odstraniti zlo, ali ne može; ili on to može, ali neće; ili on to niti hoće niti može; ili on hoće to i može to. Ako dakle on to hoće, a ne može, onda je slab – ali to ne odgovara bogu. Ako pak on može, ali neće, onda je on zao – ali to je bogu tuđe. Ako on niti hoće to niti može to, onda je on i zao i slab – dakle nije bog. Ali ako on hoće to i može to, što je jedino boga dostojno – odakle onda zlo i zašto ga on ne udaljuje?» Tom konstatacijom Epikur ističe kako se Bog ni za što ne brine. Boga se okrivljuje zbog nemoralnosti i načina na koji on upravlja svijetom.
S druge strane Leibniz je zlo shvatio kao disonantnu pojavu u stvorenom svijetu, nužni korelat dobra u vidu sveopćeg sklada u svijetu koji je uređen tako da najveća jednostavnost sredstava polučuje najveću raznovrsnost i najveće bogatstvo učinaka. Razlikovao je tri vrste zla: malum metaphysicum, kao ono koje se poistovjećuje s ograničenošću i promjenjivošću svega stvorenoga. Zatim, malum morale, koje proizlazi iz metafizičkoga zato što su stvorenja konačna te im je kao takvima spoznaja ograničena i iz nje proizlaze zablude i zli čini. I posljednje, malum pshysicum, odnosno, zlo koje se događa u svijetu. Naučavanjem koje je bilo teološki usmjereno Leibniz je unio nešto potpuno novo unutar novovjekovnog mišljenja o problemu zla, te je njegovom pojavom novovjekovna filozofija otkrila i tematizirala svrhovitost zla. Dolazi do mišljenja da je i zlo za nešto dobro.
Relativizacijom sva tri prethodno spomenuta zla, Leibniz svijet više nije shvaćao kao ono «veoma dobro» kako Biblija ističe, već kao najbolji mogući svijet, a zlo je uvjet mogućnosti tog optimuma.

1. 3. Opravdanje Boga pred problemom zla

Različito od filozofskog mišljenja katolička teologija ističe da Bog na zlo ne odgovara filozofskim rješenjima, nego se on sam zalaže. Prema to, nije filozofija ta koja može dati odgovor na pitanje odakle zlo, već na to pitanje sam Bog odgovara i to u svojoj objavi. Bog se objavljuje kao dobri Bog, a kao takvoga ga i sam Augustin hvali. Hvali Boga koji je stvorio čovjeka kao slobodna te zaključuje da se Bogu kao takvome ne može pripisati zlo.
Uviđamo da je u svjetlu katoličke teologije najvjerodostojniji odgovor onaj koji razlog postojanja zla prouzročenog ljudskom djelatnošću vidi u čovjekovoj slobodi i Božjoj ljubavi prema čovjeku. Bog ne ljubi čovjeka jer je on dobar, nego je čovjek dobar jer ga Bog ljubi. Razlog stvaranja je da Bog pokaže svoju dobrotu. On je sve stvorio i «sve bijaše dobro». No, čovjek to što je Bog stvorio dobro može i zlorabiti zato što je slobodan. Sloboda je najveći dar koji je Bog darovao čovjeku, mogućnost biranja između dobra i zla, te zbog toga jedino čovjek može slobodno odrediti vlastitu sadašnjost i budućnost. Ukoliko više izabire dobro to je slobodniji. Ukoliko izabire zlo to je neslobodniji. Čovjekov odgovor Bogu mora biti slobodan i iz ljubavi. Očito je da nijedna narav kao narav nije zla. Čovjek kao čovjek nije zlo, on svojim činima čini zlo.

1. 3. 1. Odnos Boga i zla

Kroz povijest razmišljanja o problemu zla često se postavljalo i pitanje kršćanske vjere: postojanje dobroga Boga i opstojnosti zla. Na različite načine pokušavali su se dati odgovori na pitanje zla iz kojeg su proizišla mnoga druga pitanja, poput onih – «Zašto Bog koji se objavio kao dobar dozvoljava zlo i bol? Ako Bog nije stvorio zlo, zašto ga dopušta? Ako je zlo od ljudi zašto ga Bog ne spriječi? Kako istodobno mogu postojati Bog i zlo?». Zašto je to tako? Zato što je Bog toliko svemoguć da čak i najveće zlo može promijeniti ili preobraziti u dobro. Augustin tu misao sažima na sljedeći način: Bog «poštujući slobodu svoga stvorenja, dopušta ga (zlo, op.a.) i tajnovito zna iz njega izvući dobro: budući da je savršeno dobar, svemogući Bog (...) ne bi nikada pustio da u njegovim djelima postoji ikakvo zlo kad ne bi bio dovoljno moćan i dobar da iz samoga zla izvuče dobro.»
S jedne strane, čovjekov grijeh protiv Boga jest nešto posve zlo. Iz njega proizlaze sva zla u stvorenju koja su sada povijesno-spasenjski kvalificirana: ili su grijeh ili su kazna za grijeh. S druge strane, zla koja se ne mogu na taj način kvalificirati, poput prirodnih katastrofa, moraju se u kontekstu kršćanskog isticanja načelne dobrote Božjeg stvorenja metafizički integrirati kao privatio boni.

1. 3. 2. Odnos grijeha i zla

Kada je riječ o zlu i grijehu neizbježan je i teodicejski govor, zato što su i grijeh i zlo nešto što ne bi trebalo biti, ali jest! Grijeh nalazi svoj temelj u Iskonskome grijehu ili Pragrijehu koji je nastao iz slobodne volje praroditelja. Stvarajući čovjeka Bog stvara i mogućnost da se dogodi zlo, no, On ne želi zlo. Grijeh u sebi pretpostavlja ograničenost ljudske slobode, on se čini slobodnom voljom. Unatoč tome, ne odnosi se samo na pojedinca, već naprotiv, on se odnosi i na ljude koji ga okružuju. Iz toga proizlazi da grijeh nije individualna zbiljnost, već ona koja se odnosi na zbilju u cjelini.
Razmišljajući o grijehu i zlu postavljamo pitanje: Tko bolje vidi grijeh, onaj tko griješi ili onaj tko ne griješi? Ili pak, tko bolje vidi zlo, onaj tko čini zlo ili onaj tko ga ne čini? Ali, postoji samo jedna osoba koja ne griješi, a to je Isus, te zbog toga On najbolje vidi i grijeh i zlo. Postavimo li njega na jednu stranu kao onoga koji poznaje te dvije zbiljnosti, ostaju nam ljudi, a ljudi koji su u grijehu i koji čine zlo, ne poznaju zlo. Iskustvo zla i grijeha može spoznati samo onaj čovjek koji se za učinjeno zlo kaje. U tom kontekstu je i Augustin došao do vlastite spoznaje grijeha o kojoj piše nakon obraćenja u Ispovijestima gdje ističe da je grijeh stanje koje je posljedica grešnog čina i tlo odakle niču daljnja zla djela. Stanje grijeha, po svojoj biti jest posljedica i kazna za grešni čin.
Kad se netko nalazi u stanju grijeha, on u sebi osjeća nemir koji dolazi od Boga, ali i mir koji dolazi od Zloga. Taj nemir koji dolazi od Boga ima svoju svrhu, Bog ga daje kako bi nas izbavio iz grijeha. Spoznavši to Augustin kaže: «nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi». Ali ne ostaje samo na tome, već nastoji prodrijeti u samu bit grijeha. Budući da je ustrajao u tome, može zaključiti: «Dobra u meni tvoje su djelo i tvoj dar, a zla u meni moji su grijesi i tvoji sudovi.»

1. 3. 3. Patnja i zlo

Čovjek u svojoj svakodnevnici otkriva kako je patnja sastavni dio njegova života. Stoga je angažirao sve svoje snage u borbi protiv zla, protiv fizičke i moralne boli. Ljudski napori, makar i s mnogim nedostatcima, nude svoje odgovore na problem patnje i zla.
Grčka kultura je na patnju i zlo gledala poprilično pesimistički, a posebno kada je bilo riječi o smrti. Pitali su se zašto uopće živjeti kad ionako sve završava patnjom. Takvim razmišljanjem došli su do kružnog shvaćanja povijesti i vremena, te su tako pronašli smisao nestajanja u prizmi ponovnog povratka u nastajanje. U tom pogledu kod njih je i patnja dobila svoj smisao. Prihvatili su je kao sastavni dio života i smatrali da je najdjelotvorniji lijek protiv patnje, upravo njeno shvaćanje.
Erich Zenger, različito od grka, ističe kako patnja nije teoretski problem koji je potrebno shvatiti, ona nikada ne može biti shvaćena. Uostalom, ništa i ne pomaže shvatiti patnju. Patnja je okolnost koja se može izdržati samo pomoću ljudske, vjerničke prakse. Čovjek koji se nalazi u iskustvu patnje osjeća da se ona protivi njegovim ljudskim težnjama, osjeća da nije slobodan te da tu istu patnju mora prevladati, da se s njom treba boriti, a ne prepustiti. U stanju patnje koju čovjek nastoji prevladati također se pojavljuje i prebacivanje odgovornosti. Ovdje je riječ o okrivljavanju drugoga, a ne sebe.
Postoje dvije vrste patnje. Patnja koju mi ljudi sami sebi nanosimo ili ja sam sebi, ja drugima, drugi meni. To je ona patnja koja proizlazi iz čovjekove slobodne volje koju mu je Bog darovao i za koju je sam čovjek odgovoran. Kada bi Bog spriječio takvu vrstu patnje time bi oduzeo darovani dar, a isto bi se dogodilo i s mogućnošću stvarne ljubavi. Međutim, Bog nije takav, On kad nešto daruje, tada je to darovao. Druga vrsta patnje je ona koja proizlazi iz naravi stvorenja, odnosno, iz prvog grijeha kojeg je čovjek počinio. Taj grijeh u sebi nosi negativnosti koje uzrokuju tu vrstu patnje.
Prevladati patnju nije lako i s tim će se složiti svaki čovjek. No, je li ju vrijedno prevladati, to ovisi o njemu samome, o njegovom razmišljanju i shvaćanju vrijednosti. Čovjek koji se upusti u avanturu prevladavanja patnje zahvaćen je duhom ljubavi i nade koji mu je od Boga poslan. Prevladavanjem patnje na toj razini čovjek uviđa da ona ima svoj smisao, da nije slučajna, jer slučajnosti ne postoje. No, kako bi se dosegnuo taj stupanj, za njega je ipak potrebna odluka zrelog čovjeka i odvažnost za postizanje krajnjeg cilja. «Bog dopušta patnju i zlo jer je mogućnost za to zlo i patnju nužno naličje slobode stvorenja i osobne ljubavi. Bog sam ulazi u svijet patnje da bi u čovjeku i po čovjeku ljubavlju promijenio patnju, da bi je otklonio, sada djelomice a jednom i u cijelosti.».

2. Problem zla kod Augustina

Augustin je također jedan od filozofa i teologa koji su pokušavali pronaći odgovor na pitanje problema zla, tj. podrijetla i uzroka zla. Njegov pristup toj problematici uvelike se razlikovao od mnogih drugih filozofskih tumačenja koja su bila prije i poslije njega. Dok je veliki dio filozofa podrijetlo zla pokušavao riješiti na dualistički način ili pak tako da su zlo pripisivali Bogu, Augustin je u razrješavanju te problematike krenuo s drugog polazišta – od samoga sebe i vlastitih grijeha. Priznaje da se dao zavesti, te da je na isti način i zavodio krivim tumačenjima i to ne samo što se tiče tumačenja problema zla, već i samog shvaćanja Biblije. U susretu s Ambrozijem u Milanu Augustin dolazi do spoznaje i uvida u sva pitanja koja su ga mučila, te je tako došao i do samog rješenja problema zla o kojemu piše u Ispovijestima.

2. 1. Iskustvo zla

Augustin započinje Ispovijesti sjećanjima na mladenačku dob svoga života. Moglo bi se reći da se on bavi moralnim zlom svoje mladosti. Iznosi grijehe svoje mladosti, grijehe koji su se počeli javljati kada je tek ugledao svjetlo ovoga svijeta. Uviđao je da u nekim trenucima vlastitog života griješi, da čini zlo, ali ipak nije razumio to zlo, nije ga poznavao. Podlijegao je strastima, požudama, grijehu i time je pokušao zadovoljiti svoju duhovnu glad. Bio je poput svake druge mlade osobe koja se tako s jedne strane, zadovoljava pronalaženjem neposredna zadovoljstva uzrokovanog intimnom željom za nečim drugim. U svojim grijesima on je ipak prepoznao Božje upozorenje, uvidio je da radost i zadovoljstvo traži na krivome mjestu i to priznaje. «U tome sam griješio što nisam u njemu, nego u njegovim stvorenjima, u sebi i u drugima, tražio radosti, uzvišenosti, istine, i tako sam upadao u boli, smutnje i zablude.»
Kod takvog Augustinova sjećanja na vlastite grijehe važno je spomenuti i njegovo pripovijedanje o krađi voća s prijateljima, gdje na neki način počinje njegovo analiziranje zla i to analiziranje zla u grijehu. Već tu on nagoviješta daljnje razmišljanje o problemu zla u vlastitom životu, analizira svoje zlo i pokušava dati odgovor na uzrok zla i to tako što kaže: «mojoj zloći nije bilo drugoga uzroka osim zloće».
Postavljao je sam sebi važna pitanja koja se tiču čovjekove egzistencije. Međutim, na njih nije znao odgovore te ih je počeo tražiti na drugim mjestima. U početku se prepustio vlastitim tjelesnim osjetilima, dopustio im da ga ona vode. Kao student govorništva čitao je Ciceronova Hortenzija koji je u njemu pobudio ljubav za mudrošću, ali je u isto vrijeme čitao i Bibliju u kojoj nije bilo Ciceronove ljepote, te se je zbog toga u njoj razočarao. Nije mogao pronaći istinu koju je tražio, te je tražeći nju zapao u manihejce nadajući se da će ondje pronaći toliko željene odgovore. Nakon nekog vremena i njih je prepoznao kao «ljude pijane od oholosti, pretjerano putene i brbljave». Nadao da će mu barem manihejski biskup Faust odgovoriti na pitanja koja su ga mučila, ali ni to se nije dogodilo, upravo suprotno, ne samo da mu Faust nije odgovorio na pitanja, nego je Augustin njega vidio samo kao vrsnog govornika kojem je upravo to jedina odlika koja ga krasi. Naime, Faust je znao vrlo dobro govoriti, ali kad bi ga pitali o nekim važnijim pitanjima, tada nije znao što reći. Iz toga uviđamo kako je maniheizam govorio same laži, iznosio lažnu nauku koje ni sam nije poznavao. To je toliko očito, jer kako će istinu poznavati obični manihejci kad ju ne poznaje njihov biskup.
Usprkos svem svojem uvidu i shvaćanju Augustin se ipak dao zavesti manihejskim naučavanjem o dvama prapočelima – dobru i zlu, te je smatrao da postoji takva supstancija zla koja ima svoju masu. Mislio je da ne griješi sam čovjek, nego da u njemu griješi ta narav. Ali njegova ga je «pobožnost, kakva god bila silila vjerovati da dobri Bog nije stvorio nikakvu zlu narav».
S vremenom je maniheizam u njegovim očima sve više i više gubio svoju prvotnost i tzv. vjerodostojnost, ali Augustin još uvijek nije poznavao pravu istinu o zlu. Još uvijek nije bio katolik, te se i dalje kolebao i nastavio tražiti odgovore na vlastita pitanja iako je očito da ih je već tada naslućivao. Tek u susretu s kršćanskim biskupom Ambrozijem Augustin dolazi do novih spoznaja, ali ovoga puta istinitih. Na temelju Ambrozijevih riječi kako je slobodna volja uzrok da činimo zlo, a Božji sud uzrok što trpimo, Augustin dalje iznosi svoje tumačenje problema zla, odnosno, njegova podrijetla.

2. 2. Augustinovo rješenje problema zla

Kada Augustin govori o zlu tada u prvom redu govori o svome vlastitome zlu. Zlu svoje mladosti. Prije nego što nađe rješenje problematike zla on ima snažno mišljenje. Daje uvid u svoja lutanja, u puteve kojima je hodao. Ponajviše se osvrće na maniheizam i njegovo naučavanje zla kao bića koje opstoji, ali i dobra kao bića koje opstoji. Međutim, u maniheizmu je došlo do sukoba tih dvaju počela. U sedmoj knjizi svojih Ispovijesti Augustin se konačno obračunava sa maniheizmom, a u tome mu je već ranije njegov prijatelj Nebridije otvorio oči.
Augustinu se neprestano nameće problem zla, traži rješenje, ostaje zbunjen kad god se suočava s tajnom podrijetla zla. Slušao je Ambrozija koji je u jednome svome govoru rekao da je slobodna odluka volje uzrok zla, a Božji pravedni sud uzrok trpljenja. Nastojao je shvatiti nauku koju je slušao. Pokušavao je iz dubine izdignuti pogled svoga duha, ali je ponovno zaranjao, i kušajući češće zaranjao opet i opet. Preuzeo je Ambrozijevo tumačenje, te je tako za Augustina zlo postalo dvojako: grijeh i kazna za grijeh.
Čitajući platonske spise Augustin otkriva da zlo nije neka supstancija i samostalno biće, jer misliti «ono što jest» znači misliti ono shvatljivo, jedno, dobro. Taj platonistički utjecaj vidljiv je na Augustinu jer on naposljetku niječe postojanje zla kao bića i na taj način zlo kod njega postaje moralno zlo. Sada je zlo negacija bića, manjak dobra koji ovisi o čovjekovoj slobodnoj volji što znači da maniheizam nije imao pravo. Time se problematika zla s ontološke razine (zlo kao privatio boni) prebacuje na moralnu razinu. Razmrsio se čvor u vezi sa zlom. Fizičko je zlo nešto relativno, dok moralno zlo nije supstancija, odnosno, biće, nego je nastranost volje koja se okrenula od najvišega bića (Boga) prema nižim bićima.

Zaključak

Uviđamo kako se kroz povijest mišljenja filozofi nisu mogli pomiriti sa stvarnošću zla, te su joj se nastojali suprotstaviti. Uočili su da se sa zlom ne smije pomiriti, već je potrebno protiv njega se boriti. Upravo su zato neprestano i nastojali riješiti problematiku zla vezanu uz njegovo podrijetlo i postojanje.
Odgovornost za zlo često se pripisivla Bogu (još uvijek se i pripisuje) kao onome koji je stvorio čovjeka. No, u tom pogledu teodiceja je donijela svoj doprinos. Dokazujući Božje postojanje, njegovu apsolutnu slobodu, moć i neizmjernu ljubav prema stvorenju koje je stvorio, došla je do zaključka kako zlo nije i ne može biti od Boga. Naime, Bog uistinu jest stvorio čovjeka, ali On ga je stvorio kao slobodna, a kad bi Bog oduzeo čovjeku tu slobodu tada bi čovjek bio lišen stvarne ljubavi kojom Bog ljubi čovjeka i onda kada on čini zlo. Prema tome, zlo je ono što proizlazi iz čovjekove slobodne volje, ali nije Bog onaj koji stvara zlo. Zlo leži u čovjekovoj mogućnosti izbora između dobra i zla, svjetla i tame. To je spoznao i sam Augustin kojeg je problem zla obuzimao, te je nakon mnogih lutanja napokon shvatio da zlo nije od Boga, već da ono proizlazi iz čovjekove slobodne volje. Na kraju svega može reći: «dobra u meni tvoje su djelo i tvoj dar, a zla u meni moji su grijesi i tvoji sudovi».

Pešo Ivana, u: Odraz 2 (2006.), Split

28.5.2007. u 12:32

Objavio: pesoivana

Članaka u rubrici: 2

Str. 1 od 1