Nedjelja, 15. lipnja - Jedanaesta nedjelja kroz godinu
Čitanja:
Izl 19, 2-6a
Kao što orlovi potjeraju svoje mlado iz topline gnijezda kako bi naučilo letjeti, tako Bog i nas pušta da koristimo svoje snage i da se razvijamo do pune zrelosti. A ako se bojimo da ćemo pasti, znamo: Božja će nas krila uhvatiti i nositi.
Rim 5, 6-11
Naše spasenje ne ovisi o našim djelima i zaslugama, nego o tome jesmo li otvoreni za Božji dar pomirenja. Budući da smo kao ljudi pomireni s Bogom, kadri smo pomiriti se s drugim ljudima.
Mt 9, 36 - 19, 8
Na jednoj je strani mnoštvo izmučenih, umornih i obezglavljenih ljudi, koji traže Isusa kako bi im dao počinka, snage, usmjerenja. Na drugoj je strani Isus koji osjeća što im je potrebno, a opet znade koliko je silnog rada potrebno da bi im se izašlo ususret. Stoga šalje svoje učenike, koji su do sada bili samo pratitelji, u aktivni rad s ljudima. Broj dvanaest odgovara dvanaest Izraelovih plemena, od kojih postoje još samo dva i pol, dok se druga nisu vratila iz progonstva iz 722. godine prije Krista. Izborom Dvanaestorice Isus započinje iznova. Učenicima se daje udio u Isusovoj vlasti kako bi donosili spasenje u njegovo ime. Znamenja i čudesa koja čine znak su da je došlo Božje kraljevstvo. I danas je naša zadaća nastaviti ono što je započelo prije dvije tisuće godina. Naše poslanje započinje sa samilošću, s potresenošću zbog rastrganosti i bezglavosti današnjih ljudi.
«Radi i djeluj kao da sve o tebi ovisi - imaj povjerenja u Boga, jer sve isključivo od njega dolazi» (Ignacije Lojolski).
Molitva
Bože, ti poznaješ ljudske nevolje i znadeš što je ljudima potrebno. Pomozi nam da i sami sudjelujemo u dolasku tvojega kraljevstva, tako da budemo aktivni te potičemo druge ljude da se uključe u rad u našim zajednicama. To te molimo po Isusu Kristu, koji je svojom neposrednošću oduševljavao ljude za suradnju. Amen.
ŽIVJETI S BOGOM, NE SE NJIME ZAKLINJATI
Subota, 14. lipnja
Čitanja:
1 Kr 19, 19-21
Elizej nastavlja Ilijino djelo. Trenutak oklijevanja, zagrljaj s roditeljima za rastanak. Od kojih se ja navezanosti ili ovisnosti moram rastati, i na koji se način želim rastati, kako bih bio slobodan za put koji me vodi u Božju budućnost?
Mt 5, 33-37
Isusove riječi o zakletvi ne odnose se toliko na javno-pravno područje, koliko na svakodnevne međuljudske odnose. Kad se na tom polju neprestano pribjegava «svetoj zakletvi», to izgleda kao da netko želi neprestano dokazivati da nije lažac koji druge želi prevariti. U svakodnevnom se životu moramo snalaziti bez zakletve. Nadasve se «nebom» ne smijemo zaklinjati, jer time svojatam samoga Boga kojim nijedan čovjek ne može raspolagati; «niti zemljom» se ne smijemo zaklinjati, jer niti zemlja nije «moja zemlja» i ne mogu s njome činiti što me je volja. Zemlja je Stvoriteljeva. «Niti Jeruzalemom» se ne smijemo zaklinjati - to znači svojom vjerom jer je ona isključivi prostor između nas i Boga. «Niti svojom glavom» ne smiješ se zaklinjati, jer niti samima sobom ne raspolažemo, naš je život Božji dar. Svoju svakodnevnicu moramo oblikovati tako da naše "da" bude pouzdano "da", a naše "ne" jasno "ne". Moramo bježati iz sive zone «možda» te u ophođenju s ljudima biti iskreni i bez maski.
Molitva
Bože, ti si beskonačno dalek i beskonačno dubok, a opet si nam silno blizak. Pomozi nam da tvoju sveprisutnost ne doživljavamo kao prijetnju, nego kao oslobođenje te nas ojačaj kako bi ta tvoja prisutnost bila mjerilo za uređenje našega života. To te molimo po Isusu Kristu, koji nam je jasno poručio kako se ne smijemo «zaklinjati Bogom», nego moramo s Bogom živjeti. Amen.
Etiopija se spominje već u Starom zavjetu. Prorok Ezekiel svojom nazočnošću u progonstvu g. 591–570. pr. Krista svojim je sunarodnjacima dizao duh i budio nadu. U proroštvu protiv Egipta on spominje: »Evo me na te i na rijeke tvoje, da pretvorim zemlju egipatsku u pustinju i pustoš od Migdola do Sevana i do granice etiopske« (Ez 29,10). Sevan se nalazio negdje kod današnjeg Assuana. Djela apostolska u 8. glavi pripovijedaju kako je đakon Filip po Božjem nadahnuću pokrstio nekog Etiopljanina, dvoranina, visokog dostojanstvenika kandake, etiopske kraljice, i nadglednika cijele njezine riznice.
Sredinom IV. stoljeća misionarenjem Frumencija iz Tira i Edezija kršćanstvo je u Etiopiji pustilo dublje korijenje. Frumencija je za biskupa postavio sam sv. Atanazije te njegovu biskupiju u Assuanu pripojio aleksandrijskom patrijarhatu. No, kasnije na čelu etiopske Crkve stoji abuna. Kršćanstvo brzo u toj zemlji dobiva status državne vjere. No za vrijeme žučljivih kristoloških rasprava u IV. stoljeću Etiopija se priklanja monofizitizmu i takva ostade sve do danas.
Nakon prodiranja monofizitizma u Etiopiju njezina povijest upada u mrak sve tamo do XIII. stoljeća. Tada kraljevska dinastija poče širiti vijest da potječe čak od Salamona, jer se njemu s kraljicom od Sabe rodio sin Menelik, koji postade ocem etiopske kraljevske dinastije. Prodiranjem islama u sjevernu Afriku Etiopija postaje sve više odijeljena od ostaloga kršćanskoga svijeta.
Etiopski su kraljevi iz straha pred islamskom opasnošću nastojali ipak tražiti veze sa zapadnim kršćanstvom nadajući se na taj način zaštiti. Pape su im slale pisma i misionare, a sve to u želji da bi se monofizitska etiopska Crkva vratila u krilo katoličkoga pravovjerja. Papa Julije III. poslao je u XVI. stoljeću u Etiopiju isusovačke misionare. I tako započinje isusovačko misionarenje u toj dalekoj zemlji. Ono je Družbi dalo i 8 slavnih mučenika, kojima na čelu stoji otac Apolinar de Almeida, naslovni nicejski biskup. Crkva ih je proglasila časnim Božjim slugama, a nadati se da će doći i do njihove beatifikacije.
Apolinar de Almeida rodio se 22. srpnja 1587. u Lisabonu. Stupio je u Družbu Isusovu te jedno vrijeme u Europi predavao Sveto pismo. Godine 1626. imenovan je naslovnim nicejskim biskupom i koadjutorom etiopskoga patrijarha Alfonza Mendeza. Nakon mnogih i dugih peripetija stigao je tek g. 1630. na polje svoga djelovanja. No već g. 1633. svi su misionari s patrijarhom Mendezom bili prognani te otišli u Gou u Indiju. Otac de Almeida s dvojicom drugih otaca uspio se ipak nekako izgubiti i ostati u etiopskoj pokrajini Tigre. Ondje je živio skriven gotovo tri godine izložen neimaštini, gladi, strahu od progonitelja i drugim nevoljama.
Napokon su ga uhvatili, a otpadnički ga je etiopski car Fasiladas predao u ruke krivovjernih monaha. Ti su ga nakon okrutnog tamnovanja od godine dana na jednome otoku rijeke Nila skupa s Jacintom Franceschi i Franciskom Rodriguez predali u ruke razjarene svjetine koja ih je kamenovala. Mučeništvo se zbilo između 10. i 15. lipnja 1638. Biskup de Almeida je poginuo 14. lipnja. Za njihovo proglašenje blaženim otvoren je g. 1902. apostolski proces.
Kako bi lijep bio svijet u kojemu bi svatko imao onoliko koliko mu je potrebno? I kakav je to svijet u kojemu bogati bivaju sve bogatiji, a siromašni sve siromašniji? U čemu ja kao kršćanin, kao kršćanka, mogu pridonijeti da bogatstvo i blagostanje ovoga svijeta budu pravednije podijeljeni?
Iv 3, 7-15
Nikodem je učeni farizej koji u svojemu uređenom religioznom svijetu pronalazi sigurnost. No upravo ga je ta njegova vjera nagnala na posjet i noćni razgovor s Isusom. Sigurni svijet je ujedno uski svijet, svijet uskogrudne pobožnosti, skučenog životnog prostora. Isus je dobar slušatelj i u Nikodemovim pitanjima osjeća čežnju za nećim većim. Otvara mu novu perspektivu: Ako želiš da tvoj život uspije, moraš se "nanovo roditi". Nanovo se roditi, kako je to moguće? To je otajstvo, ono se ne može "proizvesti", ono se može usporediti s "vjetrom" koji "puše gdje hoće". To znači da ne možemo živjeti u uvjerenju kako je Bog netko tko nadzire obdržavamo li mi sve zakone i vjerske obrede, nego moramo vjerovati da nas naš Bog želi, da nas drži, da nas ljubi. - Isus podsjeća Nikodema na zmijske ugrize koji su morili Izraelce na putu kroz pustinju, te na njihovo izbavljenje tako što su uzdizali pogled prema mjedenoj zmiji uzdignutoj na štap. Pomoću te povijesne slike Isus tumači vlastitu sudbinu: on će biti uzdignut na križ i uskrsnuti. Ta činjenica poručuje svakome "Nikodemu" na ovome svijetu da se Bog jednom zauvijek pozabavio našim strahovima te da je na sebe preuzeo i onaj krajnji strah, strah od smrti. Jer Isusovo je uskrsnuće začetak i našega uskrsnuća. - Krštenje je pouzdani znak našega novoga rođenja. Ono nas povezuje s nebom, uzdiže nas iznad granica vlastitog razuma, po njemu smijemo imati živu nadu da smo Božja djeca te da, zbog njegove skrbi i ljubavi, posve besplatno smijemo živjeti.
Molitva
Bože, ti si sveprisutan, a ipak te ne možemo dohvatiti. Pomozi nam da se upustimo u avanturu tvoje prisutnosti kako bi nas mogao uvijek iznova iznenaditi. To te molimo po Isusu Kristu, koji je Nikodemu govorio o "nebeskome". Amen.
Od kralja koji se zapleo u političke računice i u začarani krug žudnje za moći ne može se očekivati da će skrbiti o milosrđu i pravednosti. Stoga će sam Bog poslati Spasitelja koji će ispuniti nade siromaha.
Heb 10, 4-10
Već proroci kritiziraju bogoslužne žrtve koje su postale zamjenom za solidarno djelovanje. Reagiramo li u Isusovo ime svaki put kad ljudi bivaju žrtvovani?
Lk 1, 26-38
Marija, siromašna i jednostavna žena iz zabačene provincije, spada među najutjecajnije ljude u svojemu narodu. Jer baš je nju Bog učinio naprosto «milosti punom». Ona sama sebe doživljava kao službenicu koja - kao što to kaže u hvalospjevu «Veliča» - svoje blaženstvo pripisuje jedino i isključivo Božjoj milosti. No ona nije samo bezvoljna alatka u rukama božanske milosti. Ona sluša Božju riječ i vjeruje da će se ta Božja riječ ispuniti - premda objektivno ništa ne govori tome u prilog. Tako je Spasitelj mogao doći na svijet. Stoga je Marija «najuzvišeniji slučaj otkupljenja koje dolazi i koje je stiglo» (Karl Rahner). Ona nije samo Majka Gospodinova, nego i primjer i uzor kako Božjim mogućnostima i Božjoj snazi treba vjerovati više nego obećanjima ovoga svijeta.
Molitva
Bože ljubavi, put prema tebi jest put prema ljudima, prema konkretnome susjedu, prema potrebitome, prema djetetu. Ako se odijelimo od ljudi, nalazimo se na stranputici i tonemo u vlastiti glib. Daj da po primjeru nazaretske Djevice spoznamo što se sve može dogoditi ako tvojim planovima kažemo "da". To te molimo po Isusu Kristu, u kojemu je Božja pravednost postala čovjekom. Amen.
Novi čovjek nije tek spašeni pojedinac, koji nikoga ne treba i koji sam sa sobom izlazi na kraj. Jesmo li uistinu zajednica koja živi u Kristu i čije se zajedništvo ne očituje samo u liturgijskom lomljenju kruha, nego i u svakodnevnom dijeljenju?
1 Pt 1, 3-9
Oni kojima je upućena Prva Petrova poslanica moraju proći kroz kušnju jer su kršćani. Jesmo li spremni, zbog toga što nasljedujemo Isusa Krista, preuzeti na sebe teret marginalizacije i zapostavljanja?
Iv 20, 19-31
Toma želi znati. Je li taj Uskrsli ona ista osoba, kojega su kao čovjeka Rimljani smaknuli na tako sramotan način? Rane su za Tomu «dokaz». Zbog toga je dobio ne baš laskavi nadimak «nevjerni». No njegova želja da se uvjeri kako nije riječ o bilo kakvoj utvari nego o Uskrslome posve opravdana. On želi znati je li to uistinu onaj koji je tijekom svojega zemaljskoga života bio na strani siromašnih i neznatnih, koji je tim ljudima propovijedao Božje kraljevstvo te je zbog toga bio smaknut. Zato Isus pomaže Tomi kod «identifikacije». No ipak ne prešućuje kako u budućnosti neće biti presudna provjera rana. Biti će bitno, u svijetu prepunome boli i smrti, svjedočiti o Bogu koji želi da svi ljudi žive i koji je nadvladao moć smrti.
Molitva
Bože, ti si Bog živih a ne mrtvih. Ono što se u našim očima čini mrtvim, ti preobražavaš u novi život. Pomozi nam da prepoznajemo životnost svega što postoji te da ništa na ovome svijetu ne proglašavamo mrtvim. To te molimo po Isusu Kristu, koji nas je naučio gledati svijet novim očima. Amen.
Pitanje o imenu nije sporedno, jer tko naviješta neko drugo ime osim imena Boga Osloboditelja, mora prema Starome Zavjetu umrijeti (Pnz 13, 1-5). Djelujemo li u ime Isusa Krista i njegovoga Boga koji je oslobodio Izraela iz njegovoga ropstva?
Iv 21, 1-14
Čini se da je sve kao prije, gotovo sve. Ribolov je ponovo životno središte za učenike, jer što bi drugo u tim okolnostima mogli i činiti! S jedne je strane vrijeme provedeno s Isusom posve promijenilo tijek njihovoga života, no s druge se strane čini kao da je to bila tek jedna epizoda. A sad ovo! Uskrsli se ukazuje, a učenici ga, kao u na putu u Emaus, najprije ne prepoznaju. Tijekom toga susreta djeluju neobično suzdržani i preplašeni (čak ako i uzmemo u obzir Petrov impulzivni skok u vodu). Ophođenje s Uskrslim za njih još uvijek nije rutinska stvar i prožeto je nesigurnošću. Isus preuzima inicijativu. No doći će vrijeme kad se učenici više neće doživljavati kao obični mali ribari, nego će uzimati riječ te će neustrašivo pripovijedati o Isusovom životu, smrti i uskrsnuću. Tada će oni dijeliti kruh s drugima, kao što ga je Isus s njima dijelio.
Molitva
Bože vjernosti, ponekad smo radosni kad se možemo vratiti u rutinu i u svakidašnjicu, u sigurnost normale i navike. Ojačaj nas u tim vremenima mira i uobičajenosti, kako bismo ponovno bili sposobni suočiti se s neobičnim i neuobičajenim. To te molimo po Isusu Kristu, koji nas u danome trenutku izvlači iz lađe uhodane sigurnosti. Amen.
Izvještaj o izlječenju uzetoga jest uskrsni izvještaj. Možemo li unatoč bijedi i nepravdi na ovome svijetu vjerovati da je Božja snaga jača od svih drugih sila koje ranjavaju ljudski život?
Iv 20, 11-18
Augustin ju je prozvao «apostola apostolorum», apostolicom apostola. Taj časni naslov dolikuje Mariji Magdaleni, jer se njoj Uskrsli prvi ukazao. Poruka o uskrsnuću nije bila «ženski trač», kao što su neko vrijeme mislili apostoli. Nakon što ju je izliječio od sedam zloduha, Marija je bila osobito vjerna Isusova učenica. Uvijek je držala njegovu stranu, išla je za njim sve do smrti na križu (kad su se muškarci razbježali od straha) i iskazala je počast njegovome mrtvome tijelu. Kad je Uskrsli susreo tu ženu, izgovaranje njezina imena «Marija» dotaklo je najdublje dijelove njezinoga bića. Odmah joj je jasno tko stoji pred njom. «Kako nas često Isus susreće - u liku brata kojemu je potrebna naša pomoć - a mi ga ne prepoznajemo. Tek kad nas pozove imenom - tako da osjetimo: tražim baš tebe, tebe osobno, onakvoga kakav jesi - tek tada dižemo pogled» (Marianne Dirks).
Molitva
Bože dobrote, ti progovaraš, daješ ljudima da te prepoznaju te ih nakon patnje i smrti zoveš na novi početak. Ojačaj našu sposobnost slušanja, kako bismo mogli čuti svoje ime i zadaću koju stavljaš pred nas. To te molimo po Isusu Kristu, koji ostaje na našoj strani. Amen.
Sveti Montan i Maksima, srijemski mučenici († 304)
Za vrijeme Dioklecijanova progonstva godine 304. sklonio se u Sirmij svećenik Montan sa svojom ženom Maksimom. Tu je bio nepoznat. Međutim, prijavljen kao kršćanin, uhvaćen je zajedno sa svojom Maksimom, Kvadratom, Teodozijem, Emanuelom i 40 drugih, mučen i bačen u Savu.
I to je sve što znamo o tim svetim mučenicima. Budući da su poginuli na našem tlu, dobro je da sačuvamo trajnu uspomenu na njih. Crkva bez tradicije sliči drvetu bez korijena. Istina je da Crkva prima svoje životne sokove od Krista, ali su nam za naš život po vjeri predragocjeni i primjeri onih koji nas pretekoše. Možda o njima ne znamo mnogo, ali i ono malo što znamo dragocjena je poruka i poticaj za nas. Oni nam govore da nismo od jučer, a niti samo za sutra, već da nam je prošlost i duga i slavna, a da nam se budućnost slijeva u vječnost. Ta spoznaja u nama rađa opravdan ponos, a još više svijest o vrijednosti našega kršćanskog života, koji je određen za vječnost.
Obzirom na krizu glede pada broja članova Crkve u zapadnome svijetu, ovaj odlomak iz Djela apostolskih podsjeća na bolja vremena i daje utjehu. Petrov nastup pokazuje kako ljudi djeluju jedni na druge kad istinski vjeruju u Uskrsloga. Petar i apostoli vjeruju u Boga koji je gospodar nad životom i nad smrću. Nastupaju slobodno i bez straha jer su doista uvjereni da su na strani Boga života. Ljudi koji ih slušaju osjećaju da su se Petar i drugi učenici do te mjere poistovjetili s evanđeljem koje naviještaju da ih nijedna sila na ovome svojetu ne može zaustaviti i zastrašiti.
Mt 28, 8-15
Svađamo li se oko praznoga groba ili slijedimo primjer žena koje idu u Galileju te se, u vjeri u uskrsloga, uključuju u izgrađivanje Božjega kraljevstva?
Molitva
Bože, ti si već ovdje, a ipak te još uvijek iščekujemo i tražimo. Pomozi nam da izdržimo tu napetost između "već" i "još ne" te je ugradimo u zauzetost oko dolaska tvojega kraljevstva. To te molimo po Isusu Kristu, koji je poslao žene da budu blagovijesnice njegovoj braći. Amen.
Gabrijela
Marina32
berlin
