|
 |
| • Richard Dawkins neutemeljeno i bez ikakvih konkretnih argumenata otvoreno bogohuli, a već površno čitanje izvadaka iz knjige ukazuje na to da s kršćanstvom gotovo da nije upoznat. |
|
|
|
ZNANSTVENIK NEZNANSTVENO PLJUNUO NA BOGA:
Kontroverzna knjiga: Iluzija o Bogu
Nedavno je Jutarnji list objavio feljton u pet nastavaka prema knjizi ''Iluzija o Bogu'' Richarda Dawkinsa. Kako se svatko od nas ponekad nađe u nekoj nedoumici ili zabludi u svezi vlastite vjere, naivno sam pomislila da se knjiga bavi rasvjetljavanjem onih zabluda u koje kao vjernici možda češće upadamo, kao kad se primjerice spotičemo o pitanja: ''Zašto baš meni, čime sam to zaslužio?'' i slična, te da možda, kroz autorovo svjedočenje vjere i osobno iskustvo, pruža pomoć u nastojanju da u našoj vjeri budemo temeljiti, vjerujemo ispravno, te mirno i spokojno.
No, uvelike sam se razočarala, a knjiga me čak i rastužila jer neopisivo ružno govori o mom jedinom Bogu i mučno mi je bilo čitati kako netko neutemeljeno i bez ikakvih konkretnih argumenata otvoreno bogohuli, izjavljujući “da mu je kršćanska verzija vjere najpoznatija“, a već površno čitanje izvadaka iz knjige ukazuje na to da s kršćanstvom gotovo da nije upoznat.
I intelektualac može totalno promašiti
Časopis Prospect nedavno je proglasio Richarda Dawkinsa jednim od troje vodećih svjetskih intelektualaca (uz Umberta Eca i Noama Chomskog). On drži da nema znanstvenog dokaza da Bog postoji, ali samo potvrđuje ono što svi mi vjernici znamo, a to je da Boga nitko nikada nije vidio, ali da živo iskustvo vjere može lako osjetiti tko god samo odškrine vrata Gospodinu. Tvrdeći da je vjera iracionalna, Dawkins ne otkriva ništa novo, jer vjera je osjećaj, baš kao i ljubav sama. Činjenice empirijski dokazane uopće nisu područje vjere i vjerovanja. Ipak, Isusa Krista pisac knjige ne priznaje gotovo ni kao povijesnu ličnost, a kamoli Sina Božjega.
O Bogu Staroga zavjeta kaže da je “vjerojatno najneugodniji od svih izmišljenih likova: ljubomoran i ponosan na to, sitničav, nepravedan, opsjednut time da sve nadzire, ništa ne oprašta, osvetoljubiv, krvoločni etnički čistač, ženomrzac, homofob, rasist, djecoubojica, genocidan, donositelj kuge, megaloman, sadomazohist, mušičavi pakosni silnik“, u svom temeljnom nepoznavanju judaizma zaključuje da “je to izvorno bio plemenski kult jednoga krajnje neugodnog Boga, morbidno opsjednutog seksualnim ograničenjima, zadahom sprženog mesa, vlastitom nadmoći nad ostalim suparničkim bogovima i isključivošću svoga izabranog pustinjskog plemena“, da bi na posljetku likovao nad rečenicom sina Winstona Churchilla: “Bože, nije li Bog govno!?“.
Čitajući te užasne objede prolazila me jeza misleći na Isusove rane na križu i na to kako većina svjetskog pučanstva vjeruje u Boga, te čak i ateisti često izjave da “vjeruju kako nešto postoji“, pa se pitam kako je moguće da toliki ljudi ljube i pouzdaju se u milost nekoga koga Dawkins drži toliko naturalistički groznim i odvratnim, te zar zaista smatra da je on u pravu, a većina stanovnika Zemlje u krivu. Kaže da je srećom “otupio na sav taj užas“, te da “nije pravedno napadati tako laganu metu“ kao što je Gospodin.
Apsurdne tvrdnje na račun pape Ivana Pavla II.
Dok smatra da je papa Ivan Pavao II, kojeg su mladi obožavali, vjernici žele da što prije bude proglašen svecem, a ateisti poštuju, bio politeist jer je za života proglašavao svece i blaženike, Dawkins navodi da u svakom marijanskom svetištu obitava druga Gospa, druga božica.
“Psihotičnog delikventa Starog zavjeta“ car Konstantin je od “ekscentričnog kulta“ uzdigao na razinu službene religije i dok je Voltaire izjavljivao da je Bog toliko dobar i koristan da bi ga da ga nema, trebalo izmisliti, dotle ga Dawkins u razdoblju prosvjetiteljstva vidi kao “biće uzvišeno, nezainteresirano za ljudska zbivanja, dostojanstveno odvojeno od naših osobnih misli i nadanja, ne hajući nimalo za naše prljave grijehe ili promrmljana pokajanja.“ Danas “ono što vrijedi za sapunicu, vrijedi za Boga, a rezultat toga je nešto što gotovo dostiže religijsku maniju među današnjim manje obrazovanim slojevima.“
Za Dawkinsa religija izaziva samo patnju i “teško je vjerovati da se zdravlje poboljšava u više manje trajnom stanju morbidne krivnje kojoj su izloženi rimokatolici prosječne ljudske krhkosti, a ispodprosječne inteligencije“. Ne znam je li ikada čuo za sakrament ispovijedi i otkupljenje naših grijeha i krivnje, što je Isus učinio svojim križem. Ali nazivanje vjernika “manje obrazovanim slojevima ispodprosječne inteligencije“ je najblaže rečeno nepristojno za jednog biologa koji sebe smatra znanstvenikom, a pokušava biti i teolog. I, naravno, neutemeljeno i netočno.
Dawkins ili ne pozna ili ne razumije religiju
Nepoznavajući religiju, Dawkins se nije trebao, pod krinkom darwinizma i “beskompromisne obrane teorije evolucije“, prihvaćati pisanja knjige o religijama. To je zavođenje na krivi put jer Crkva teoriju evolucije ne suprotstavlja kreacionizmu kao učenju da Bog sve stvara. Slikovit prikaz iz Biblije o stvaranju “u šest dana“ čak ide u prilog evolucionističkom mišljenju. Zlouporaba teze o prirodnoj selekciji u kojoj, sofistički, jake individualnosti ne trebaju nikakav zakon osim onoga svoje prirode, jer zakon štiti slabe, a prirodno je da jaki vladaju slabima, krajnje je nehumana, a tvrdnja da su prelijepe gotičke katoličke crkve običan kič koji ničemu ne služi, baš nikakvoj uočljivoj svrsi, jer se u njima ne stanuje, gotovo da je smiješna.
Osobno, nikada nisam razumjela na čemu ljudi poput Dawkinsa grade svoj sustav vrijednosti, etike, morala i suosjećanja, razlikuju li uopće dobro od zla, zašto žive i kojim smislom su osmislili svoj život. Budući da ne bih mogla živjeti bez Boga, jer je sve u što vjerujem o ljudima i svijetu oko sebe u mojoj svijesti od najranijeg djetinjstva skrojeno u duhu vjere, a bez vjere bi se urušio moj unutrašnji život, pa ne znam kako bih bez vjere poimala i objašnjavala si stvarnost i u čemu bih nalazila razlog i temelj da postojim i nastojim biti blaga i kada mi je najteže i kada su prema meni zli, ne shvaćam na temelju čega svoje razloge za vlastite sustave vrijednosti nalaze okorjeli ateisti, nego osjećam da su baš oni zaista u iluziji. |
