|
 |
| • Kršćanin, ako je svoju vjeru ispravno shvatio, posvećuje život ljubavi. Može li to onda biti promašen život? |
|
|
|
MOŽE LI ŽIVOT KRŠĆANA BITI PROMAŠEN ŽIVOT?
Što ako Boga nema?
Postojanje Boga razumom nije moguće dokazati, ni opovrgnuti. Mnogi veliki umovi čovječanstva su u Boga vjerovali, ali mnogi nisu. Odbacimo na trenutak sva naša osobna razmišljanja o tome i zapitajmo se: Što ako su ovi drugi bili u pravu? Je li tada život nas vjernika promašen?
Mislim da se često u podsvijesti bojimo da je tako. Zato ni ne želimo potpuno krenuti za Bogom, već se uvijek pomalo držimo ovosvjetske sigurnosti. Na taj način smo se osigurali od toga da kasnije moramo žaliti zbog nekih životnih odluka, kada otkrijemo da možda nisu baš bile racionalne ili opravdane.
Ljubav je bit vjere
No, mora li vjernik koji je cijeli život podredio vjeri i Bogu zaista neizbježno nositi u sebi te strahove? Može li biti pogrešno ono čemu je posvetio život? Je li bespotrebno patio na zemlji ako raj ne postoji? Jesu li sve njegove molitve, mise, sakramenti i dr. tada bili uzaludni? Da bi na to odgovorili moramo vidjeti čemu vjernik uopće posvećuje život.
Za nas kršćane bit vjere je ljubav. Osnovna Isusova zapovijed glasi: ”Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje. Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga” (Mt 12, 30-31). Sv. Ivan dodaje: ”Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama, i ljubav je njegova u nama savršena. Tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti” (1 Iv 4,12.20). Dakle, Boga se najbolje ljubi, ljubeći bližnjega.
Iz toga zaključujemo da kršćanin (ako je svoju vjeru ispravno shvatio) posvećuje život ljubavi. Može li to biti promašen život? Župnik arški sv. Ivan Marija Vianney kaže: ”Ako se, umirući, uvjerim da Boga nema, bit ću zaista pogođen, ali mi neće biti žao što sam život proveo u ljubavi”.
Ateističko shvaćanje postojanja
No, je li ta ljubav zaista toliko potrebna ili se je vrijeme moglo posvetiti bitnijim stvarima? Što o tome kažu ateisti? Da bi na to odgovorili moramo otkriti koji je smisao našeg postojanja ako na njega gledamo nereligiozno. U tome se slaže većina velikih umova čovječanstva čiji utjecaj danas osjećamo. Smisao postojanja je u progresu. Budućnost mora donijeti napredak. U tome su se slagali Comte, Hegel, Spencer, Freud i Marx. Svi su oni smatrali da će u budućnosti nastupiti nekakav trenutak u kojem će biti dosegnuto više ili savršeno stanje, u kojemu će biti pomirena sva proturječja i razriješene sve zadaće ljudske povijesti. I svi su smatrali da je naša zadaća graditi temelje tom trenutku. No nisu se slagali oko toga kako te temelje treba graditi.
Misao o progresu je i danas općeprihvaćena u svijesti ljudi. I danas postoje nesuglasice oko metoda ostvarivanja tog progresa. No, svi se slažu kako ga je nemoguće ostvariti bez - međuljudske ljubavi. Ljubav je u korijenu progresa, ljubav je njegov pokretač. Dakle, i s ateističkog stajališta ljubav nije besmislena, nije gubitak vremena. Dapače, ljubav je nužna za napredak svijeta, što je zajednički cilj cijelog čovječanstva, svih ljudi, bili oni vjernici ili ne.
Dakle, mirne duše možemo potvrditi riječi arškog župnika. I da Boga nema, naš život nije promašen, već dat u najplemenitiju svrhu. I ne samo to. Naime, kršćanstvo nam otkriva da ljubav nije tek puko čovjekoljublje. Ono nam otkriva novu dimenziju ljubavi. Tek na križu ljubav objavljuje svu svoju jačinu i svoju dramu. Ljubav bez žrtve - upravo je to greška u svim teorijskim modelima progresa koji su željeli kraljevstvo nebesko ostvariti na zemlji.
Paradoks nekršćanskog svijeta
Također, za razliku od ovosvjetske ljubavi, kršćanska ljubav (agape) je sposobna nadvladati sve prepreke, razočarenja, trenutne neuspjehe. Ona nije sebična ni strastvena, utemeljena je na iskrenosti i poniznosti, nesebičnosti i predanosti, služenju i uzajamnoj pomoći (usp. 1 Kor 13, 1 sl). Ona ima svoj izvor u Bogu koji je prvi ljubio (1 Iv 4, 19). Ljubav je sama njegova narav, ljubav je sam on (1 Iv 4, 7.16).
Kako se takva ljubav usvaja? Samo preko vjere, molitve, žrtve i sakramentalnog života. Stoga ni jedan aspekt života kršćanina ne može biti izgubljeno vrijeme. Naime, sve u Crkvi ga potiče da nauči istinski ljubiti i da ljubi.
Dakle, i da Boga nema, svijet ne bi mogao opstati bez kršćana. Ni tada kršćani ne bi mogli raditi ništa bolje ili korisnije nego što sada čine. Stoga nemamo razloga za svjesne i podsvjesne strahove. I sam paradoks nekršćanskog svijeta koji ne može bez kršćanske ljubavi sve govori o postojanju Boga. |
