• Imamo li se pravo bar požaliti na Gospodina, koji se doima neumoljiv, indiferentan na ljudske patnje, ne reagira godinama na naše usrdne molitve?
LJUTNJA I POZITIVNI VANDALIZAM Smijemo li se ponekad ljutiti na Boga?
Srditost je šesti od sedam smrtnih grijeha. Ali i prirodan ljudski osjećaj, za koji je sposoban svaki čovjek, a čovjeka je na svoju sliku stvorio Bog. Tako da su mnoge emotivne rane i traumatični ožiljci počeli zarastati tek nakon prepoznavanja i prihvaćanja vlastite srdžbe prema nekomu ili nečemu.
Obično imamo dojam da je objekt naše ljutnje ljudskim mjerilom pravednosti našu srdžbu izazvao i zaslužio. Pogubno je ljutnu potiskivati. Subjektivni nam osjećaj govori, čak viče u nama, da je opravdana, da nam je netko nanio zlo ničim izazvan, da to nismo zaslužili, da neki životni problem, događaj, tragediju nismo zaslužili. U svojoj velikoj boli pomišljamo čak da nas Bog mrzi, jer zašto bi nas inače takvom kušnjom udario, dok mi padamo pod križem života. Nije grijeh priznati si ljutnju. Emocija je to koja nas priječi da krenemo dalje, ali intenzivna je, a potiskivanje emocija neće zagovarati niti jedan psiholog.
Pritužba Bogu
Ono što se događa ljudima oko nas i nama samima često je neobjašnjivo, Nagli uspjesi bez uloženog prevelikog truda naspram stradavanja hodočasnika u hodočasničkom autobusu koji su čista srca krenuli ususret Mariji. Zašto maleni imaju leukemiju? Zašto postoji potres? Zašto Bog dopušta takve stvari i ne štiti nevine?
Imamo li se pravo bar požaliti na Gospodina, koji se doima neumoljiv, indiferentan na ljudske patnje, ne reagira godinama na naše usrdne molitve? U razdoblju prosvjetiteljstva ljudi su se počeli više oslanjati na sebe i svoje znanje, a o Bogu pišu da je posve nezainteresiran za događaje na Zemlji. Svi mi znamo da nije tako, ali u teškim životnim tragedijama pomišljamo da mi Boga ni ne zanimamo, da On valjda ima pametnijeg posla, kad nam je patnju priuštio, a u pomoć ne priskače brzinom Supermana. Prvi je onda glumac koji je u filmskim verzijama odglumio legendarnog lika, a nakon pada sa konja ostao posve nepokretan, imao razloga “podići tužbu“ protiv Božje nepravde.
Ljutnja na čovjeka i na Boga legitiman je ljudski osjećaj. Bog se ne ljuti na nas kada se mi ljutimo na Njega, On nas razumije i prihvaća kao i uvijek. Naš Bog nije despot i otvoren je za dijalog, čak i pregovaranje. Tko tvrdi suprotno neka objasni zašto moli za ispunjenje svojih želja, zdravlje bližnjih, sretnu obitelj, stalan posao. Molimo Boga i dosađujemo mu čak i trivijalnim prohtjevima, i to je u redu. Kucamo - i otvorit će nam se. Cjenkamo se - dajemo zavjete tipa Ti, Bože, meni ispuni ovu veliku želju, a ja ću onda, na Tvoju slavu, odraditi nešto drugo. Trgovina. Zar zaista mislimo da naš Gospodin Otac ne zna što nama treba i prije nego započnemo moliti krunicu na neku nakanu? Zna On, zna!
Pozitivni vandalizam
Kako se nositi sa srdžbom prema Bogu i prema ljudima, kako je kanalizirati kao osjećaj, a da ne postane destruktivna emocija? Pisac glasovitog romana, koji je nedavno proslavio petnaestu godišnjicu svoga prvog izdanja, “Sve što zaista trebam znati naučio sam još u vrtiću“ Robert Fulghum u jednoj od svojih knjiga poglavlje je posvetio “pozitivnom vandalizmu“.
Kada je zaista jako bijesan kupi u sjemenarnici lukovice šafrana (može i narcise, tulipani…). Onda prohoda svojim kvartom i zapikuje lukovice toga cvijeća gdje god mu padne na pamet. Diskretno ih zapikne usred savršeno uređenih ružičnjaka u parku, pored pješačkog prijelaza uz semafor ili pored znaka Stop. Prolaznici zaokupljeni samo samim sobom i svojim brigama sigurno se ni ne obaziru na njega dok on “vandalizira“. Nakon posađenih lukovica na sva moguća i nemoguća mjesta, gdje god se našlo malo zemlje, eto ti nakon par dana prelijepe katastrofe - cvijeće niče bez plana posvuda, uništena je simetrična koncepcija glasovitog parkovskog ružičnjaka, a Fulghum samo zadovoljno trlja ruke!
Pozitivni vandalizam na zagrebačkoj Trešnjevci. (foto: Karla Kuzle)
Kod zagrebačkog trešnjevačkog placa netko je izradio veliki grafit na Brailleovom pismu, pismu prihvaćenom kao internacionalnom pismu za slijepe. Dobra je to poruka za nas koji “vidimo“, jer sada smo mi hendikepirani i ne znamo pročitati što piše, a tako nas zanima poruka. A sa slijepima se, naravno, ne družimo, to nam je kao ispod časti, niti se ikad zamaramo njihovim problemima kojih u svakodnevnom životu ima toliko da ih ne možemo niti pretpostaviti. I koga da sada pitamo što piše na grafitu u koji je uložen ogroman trud da se gumbići nalijepe na zid? Taj grafit zaslužio je peticu iz “pozitivnog vandalizma“.
Muzej prekinutih veza
Kao i projekt "Muzej prekinutih veza", projekt autora Olinke Vištice i Dražena Grubišića iz Zagreba, umjetnički koncept zasnovan na ideji očuvanja predmeta koji svjedoče o minulim ljubavnim vezama. Nakon iznimnog uspjeha prvog postava Muzeja, predstavljenog unutar 40. Zagrebačkog salona primijenjene umjetnosti i dizajna u Gliptoteci HAZU 2006. godine, te izuzetne medijske popraćenosti u međunarodnim razmjerima (150 svjetskih televizija uključujući CNN, NBC, BBC, RAI, stotinjak dnevnih i tjednih novina, tisuće web portala od Kolumbije do Japana) fundus Muzeja putuje svijetom i neprestano se nadopunjava, čak i virtualnim putem. Prema zamisli autora interaktivni muzej predstavlja predmete (fotografije, pisma, poruke, poklone, dnevnike, komade odjeće i sl.) koje svi koji to žele mogu pokloniti ili posuditi, a koji ih podsjećaju na njihove prekinute veze.
Na web stranici (www.brokenships.com) možete naći upute kako ljubavne sms-ove i e-mail poruke pohraniti za buduće generacije, a ne ih brisati uz potoke suza, kao i kako artefakte koji vas podsjećaju na bivšu ljubav ne zatrpavati u garažu ili poslati u kontejner za smeće da ih nikad više ne vidite, jer ih netko drugi možda želi vidjeti. Tako će vaše uspomene biti na sigurnom, a ipak vas neće iz dana u dan svojim prisutnošću podsjećati na bolan prekid.
Moja ideja
Moja ideja “pozitivnog vandalizma“ bazira se na uvjerenju da ljudsko praznovjerje smatra kako pronađeni novčić na cesti znači sreću. Ukoliko utučeni ili uplakani sjedite kod kuće, bespomoćni da si ikako pomognete, pomozite drugima da se osjećaju bolje i ujedno napravite nevjerojatan nered tako što ćete novčanicu od 10 kuna razmijeniti u lipe i prošetati kao Ivica i Marica svojim kvartom ostavljajući metalni trag iza sebe. Onda se vratite istim putem za par sati i bit ćete svjesni koliko se ljudi sagnulo da podigne novčić. Možda kroz tu aktivnost neki “sretnik“ poželi i upoznati svog “dobročinitelja“, to jest vas…
Crkva Praksa osuđivanja bivših svećenika Klimamo glavom razmišljajući o posljedicama za njegovu obitelj, užu i dalju. Neki mudro zaključuju - ma znali smo da nije za popa. Drugi pokušavaju doznati o kojoj se to ženi radi...
Crkva Seksualnost: Tema koja se zaobilazi Nemali broj vjernika udaljava se od Katoličke crkve zbog neslaganja s onim što ona proklamira, a većina ostalih uopće se ne pridržava onoga što o ljudskoj seksualnosti Crkva naučava…
Sanna
samuela
jasminka
