• Nemamo pravo nikoga osuđivati zato što se njegovo mišljenje ne podudara s našim ili je u nečemu različit od nas! Jedino je Bogu poznata njegova nutrina i jedino Bog zna koliko tko postupa po svojoj savjesti.
O ONOME KOJI SE DRUŽIO S GREŠNICIMA Zašto je Krist sablažnjavao farizeje?
10. nedjelja kroz godinu - godina A
U Evanđelju ove nedjelje slušamo provokativno pitanje koje su farizeji postavili Isusovim učenicima, a koje glasi: Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima? Kao da nisu imali hrabrosti postaviti samome Isusu to pitanje koje odzvanja i u našim ušima i ostavlja nas ne ravnodušnima, te iziskuje konkretan odgovor.
Isus se postavio tako da namjerno zada povoda za to pitanje svojim stavom: naime, prvo smo čuli da je pozvao Mateja carinika da ga slijedi, a znamo da su carinike smatrali otpadnicima koji ne zavrjeđuju da se pošten Židov druži s njima, a zatim je napravio korak dalje te sjeda za stol i blaguje sa carinicima i grešnicima.
Svjedoci smo još jednom primjeru kada se Isus ne zadržava na površinskim i čisto svjetovnim stvarima i obzirima, već njegova prisutnost i riječ prodire kao mač u srca ljudi koji ga okružuju i ostavlja ih zaintrigiranima i u potrebi traženja odgovora. Isus nas mudro svojim djelom i primjerom poučava i tako postupno dolazi do poruke koju nam svima, preko odgovora farizejima ostavlja: Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.
Na temelju današnjeg evanđelja moglo bi se zaključiti da je Isus sve to činio namjerno. Htio je da se farizeji uznemiruju i sablažnjavaju nad njegovim postupcima. Htio je da na njegovu primjeru provjeravaju ispravnost vlastitog ponašanja. Da se zamisle nad riječima Pisma koje izgovori Bog po prorocima: Milosrđe mi je milo a ne žrtva. Možda su upravo došli iz hrama gdje su obavljali prinošenje žrtve te se strogo pridržavali propisa kako biti odjeveni, kako izgovarati tekstove, kada stajati a kada sjediti, kada se klanjati i tome slično. To bi doduše bilo hvalevrijedno, kad bi s jednakom tankoćutnošću ispunjavali i druge zapovijedi Pisma, osobito one koje uređuju međuljudske odnose i preporučuju ljudima milosrdnost.
U prvom čitanju slušamo kako je Gospodnja milosrdna ljubav jedina sigurnost u našem životu, a njegov dolazak bit će nam poput “dažda jesenskog i kiše proljetne što natapa zemlju“. U svima nama prebiva farizej-pravednik koji se ispituje oko Božje ljubavi i pravde, no Gospodin nas sve podsjeća kako je naša ljubav “kao oblak jutarnji, kao rana rosa koja nestaje“, te pravi stav koji možemo imati jest ono što sveti Pavao u poslanici Rimljanima postavlja za temelj našega spasenja: “Vjerujemo u Onoga koji od mrtvih uskrisi Isusa, Gospodina našega, koji je predan za opačine naše i uskrišen radi našeg opravdanja“.
U nadi protiv svake nade, u nepokolebljivoj vjeri i ne dvoumeći se, pozvani smo svoju vjeru provoditi u djelo; poput Abrahama koji, usprkos svojim godinama i obamrlosti Sarina krila nije pobjegao pred Božjim obećanjem, već je učinio ono u što je bio posve uvjeren da može učiniti. No postavlja se pitanje “kako?“. Odgovor nije lagan naprotiv, vrlo je zahtjevan, no prihvaćajući način života koji nam nalaže Isus pozivajući nas na milosrđe i ljubav, možemo biti sigurni da hodimo pravim stazama i da ćemo zasigurno dospjeti do željenog cilja, a to je spasenje Božje.
Bog je ljubav i On nas ljubi. Tko ostaje u ljubavi, u Bogu prebiva i Bog je u njemu. To nam je savršeni razlog zbog kojega na Božju ljubav moramo odgovoriti našom ljubavlju, a ta se ljubav provjerava na ljubavi prema bližnjemu. Nemamo pravo nikoga osuđivati zato što se njegovo mišljenje ne podudara s našim ili je u nečemu različit od nas! Jedino je Bogu poznata njegova nutrina i jedino Bog zna koliko tko postupa po svojoj savjesti. Ne trebamo odobravati sve što drugi čine, ali u svom neodobravanju moramo imati razumijevanja za svakog čovjeka i pokazati mu svoju ljubav i milosrđe. Bez toga svi naši žrtveni prinosi su bezvrijedni.
Odazovimo se stoga na Isusov zahtjev da proučavamo što to znači “milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ne dođoh zvati pravednike nego grešnike“. U tišini naših srdaca prepoznajmo se grešnima i potrebitima Božje ljubavi i milosrđa. Na jednom mjestu, sveti je pisac zapisao ovako: “Onome tko ljubi mnogo, mnogo mu se prašta“! Neka nam to bude poziv ovoga tjedna da živimo žudeći za ljubavlju Božjom i čeznuvši za ljubavlju prema čovjeku.
7.6.2008
autor: Krešimir Dajčman, đakon Radio Vatikan / Križ života
Dan Gospodnji Tko je danas Isus iz Nazareta? Da je Isusu bilo stalo do onoga što je svijet govorio o njemu morao bi se zaustaviti i zadovoljiti. Naprotiv, kao da je sam htio kazati što zapravo namjerava, postavio je drugo pitanje...
Dan Gospodnji Što misliti o onima koji nisu kršćani? Što misliti o stotinama milijuna braće hinduista, budista, muslimana? Ima li spasenja za njih? Sigurno je da se mogu spasiti, ako čestito žive čineći ono što od njih traži njihova vjera...
