• Hrvatska je do sada iskoristila tek četvrtinu ukupnog iznosa novca koji se nudi iz pretpristupnih fondova EU. U takvoj situaciji i s takvim ljudskim potencijalima teško je očekivati znatniji razvoj.
EKONOMSKE PERSPEKTIVE HRVATSKE, DRUGI DIO: Hrvatska na putu u Europsku uniju
Statistički podaci pokazuju kako iz godine u godinu registrirana stopa nezaposlenosti u Hrvatskoj pada. Ako uzmemo u obzir kriterije Internacionalne organizacije rada, anketna nezaposlenost je još manja. Ako se Hrvatska uspoređuje sa zemljama Europske unije i europskog ekonomskog područja, stopa nezaposlenosti u Hrvatskoj je relativno visoka. Uzimajući u obzir da se natprosječna stopa primarno odnosi na područja na kojima je bio rat dok je mnogo manja tamo gdje je postojao trajni mir, iz toga proizlazi jasan zaključak. S druge strane, rat je odavno prošao, a ta područja se sporo razvijaju.
Hrvatska nema jasnu politiku regionalnog razvoja usmjerenu prema decentralizaciji odlučivanja kao praktičnoj izgradnji lokalne demokracije i smanjenju ekonomskih razlika ujednačavanjem šansi za razvoj. Hrvatska ima nefunkcionalnu podjelu na županije od kojih većina nema smišljenu razvojnu politiku. Svaka županija se sastoji od niza gradova, pogotovo općina, koji nemaju osnovne razvojne kapacitete. Ljudski potencijali odnosno zaposlenici u javnoj upravi na svim razinama zaostaju u praktičnom obrazovanju za tu djelatnost, prije svega zbog nesposobnosti kreiranja i vođenja projekata.
To se pogotovo pokazuje na činjenici da je Hrvatska do sada iskoristila tek četvrtinu ukupnog iznosa novca koji se nudi iz pretpristupnih fondova Europske unije. U takvoj situaciji i s takvim ljudskim potencijalima teško je očekivati razvoj, osim tek prirodnog tijeka sporog napretka.
Svaka ozbiljna privatna firma bi i zbog sitnice otpustila nepouzdanog i nedovoljno efikasnog zaposlenika koji nije donosio očekivane rezultate odnosno nije znao kako zadovoljiti potrebe kupaca. A u politici su to birači. Oni biraju političare kakve žele. U krajnjem slučaju ih mogu smijeniti ako žele ili ako uopće imaju bolji izbor. Svi očekuju vladavinu sposobnih, a na kraju se često razočaraju.
Javna uprava koja je nesposobna otkrivati razvojne potencijale i privlačiti privatne investitore samo je uvod u priču u nezaposlenosti. Javni sektor nije područje na kojem se mogu otvarati nova radnja mjesta osim ako se ukinu stara, odnosno stari kadrovi ostanu bez svojih doživotnih poslova. Moderna javna prava je servis građana koji treba biti efikasan i transparentan. Taj izazov zahtijeva kvalificirane upravne kadrove raznih profesija, prije svega one koji su obrazovani za javni menadžment i javne politike, strateški i projektni menadžment kao i za ostala znanja. Javna uprava je poziv za služenje građanima, a ne egoističnim potrebama njezinih zaposlenika da neovisno o kvaliteti svojeg rada ostaju na birokratskim pozicijama. Na taj način sprječavaju zapošljavanje obrazovanih i sposobnih kadrova.
Gledajući iz te perspektive sasvim je sigurno da se nezaposlenost treba gledati kao posljedici nefleksibilnosti na tržištu rada. Razvijeno tržište rada znači široki i raznoliki opseg poslova. U takvim uvjetima prirodno stanje je da pojedinci prema potrebama mijenjaju radna mjesta, pogotovo kada kvalitetniji trebaju zamijeniti manje kvalitetne. Takva politika koja je uobičajena u privatnom sektoru i važan je faktor profitabilnosti i rasta zanemaruje se u javnom sektoru koji sa svim svojim golemim troškovima ima pretjeranu ulogu i negativan utjecaj na ekonomiju.
Poznato je da većina građana očekuje sigurnost u zaposlenju odnosno nije sklona promjenama radnog mjesta. Čini se da radno zakonodavstvo štiti radnike. Zapravo ono štiti radnja mjesta, dok radnici ionako u slučaju otkaza imaju smanjene mogućnosti za zapošljavanje i dobivanje zadovoljavajućih naknada tijekom statusa nezaposlenosti. Najnaprednija rješenja predstavljaju kompromis političkih interesa radnika i poslodavaca, a spominju se pod pojmom fleksigurnosti. U takvim uvjetima politika imaju jasnu zadaću. Mogućnosti za povećanje zaposlenosti osiguravaju se olakšavanjem procedure za otpuštanje radnika, koje trebaju zamijeniti novi i kvalitetniji. Otpušteni radnici dobivaju povoljne naknade kao nezaposleni pod uvjetom da aktivno traže novo zaposlenje i a država im je spremna financirati dodatno obrazovanje i prekvalifikacije u skladu s potrebama na tržištu rada.
Obrazovanje i tržište rada
Sustav obrazovanja u Hrvatskoj predstavlja problem na prvi pogled. Dovoljno je da nekoliko učenika ili studenata ima primjedbu što za njih predstavlja problem, odnosno gdje očekuju promjene. U Hrvatskoj gotovo svaki učenik i student obrazovni sustav smatra manjkavim, barem djelomično. Većina kritika se odnosi na opsežan nastavni kurikulum koji je baziran na dominaciji profesora u vođenju nastave, često na nezanimljiv način. Prilike za iskazivanje kreativnost i slobodno iznošenje mišljenja svedene su na minimum. Pohađanje predmeta je gotovo u cijelosti obvezno, uz vrlo male mogućnosti odabira izbornih predmeta.
Kurikulum se uglavnom uči s motivacijom da se na testiranju dobije neka od prolaznih ocjena. Dovoljno je samo nekoliko učenika i studenata pitati koja znanja oni koriste ili su imali priliku iskoristiti u praktičnom životu, osobno i profesionalno. Uz dužno prihvaćanje korisnih znanja, mnogo je nastavnog gradiva bez praktične iskoristivosti i izrazito je opsežno. To predstavlja opterećenje za mladu osobu. Nastavni kadrovi se sporo mijenjaju ovisno o kvaliteti rada, a nije običaj da učenici i studenti vrednuju rad profesora.
Hrvatsko stanovništvo je na dnu ljestve vezane uz stupanj formalnog obrazovanja među zapadnim zemljama.
Iz svega navedenog proizlazi da se mladu osobu uči kroz obrazovnih sustav ne uči pored ostalog kako postati odgovoran građanin i mogućnostima utjecaja na donošenje odluka, nego je dovoljno znati kako je demokracija sustav slobodnih višestranačkih izbora. I to je sljepoća s kojom se suočava građanski intelekt.
U razvijenim zemljama demokracija znači velike mogućnosti da građani imaju slobodan utjecaj na donošenje odluka a tako i na sustav obrazovanja. Građani žele uz javne škole i postojanje privatnih škola, interese učenika i studenata razvijeni sustav uzima u obzir. U Hrvatskoj se sve više govori o reformama pa se određeni pomaci događaju. Ipak, podaci nam govore, suprotno uvjerenjima masa, da je hrvatsko stanovništvo na dnu ljestve vezane uz stupanj formalnog obrazovanja među zapadnim zemljama. Istina ne bi bila porazna kada ne bismo uzeli u obzir da samo Varaždinska županija ima razrađen sustav projekata koji takvo stanje žele uistinu promijeniti, više nego samo na riječima.
Osim podatka o stupnju formalnog obrazovanja nacije, sve više se spominje kako glavna prepreka rastu standarda i zaposlenosti nije u nedostatku radnih mjesta koliko u nedostatku adekvatno obrazovane radne snage za određena radna mjesta koja se nude na tržištu, ili uopće nema brojčano dovoljno radnika. Stoga se javlja realna potreba za uvoz strane radne snage, jeftinije i produktivnije. Problem leži u obrazovnom sustavu u kojem se ljudi školuju za određene profesije kao i specifična radna mjesta koja više ne postoje na tržištu ili je previše školovanih u odnosu na tržišnu ponudu. Drugim riječima, za neka radna mjesta je obrazovano previše građana, za neka premalo ili uopće nema kadrova.
Lako se iz toga može zaključiti da obrazovni sustav ne prati potrebe tržišta rada i ekonomskog razvoja. Zaostaci tromog socijalističkog sustava uzrok su takvog stanja pa još prevladava mišljenje kako je temeljna svrha zapošljavanja da poslodavci zaposlenicima osiguraju uvjete materijalne egzistencije, više nego da se radna mjesta preuzimaju i gube ovisno o sposobnosti i drugim sličnim kriterijima.
U posljednje vrijeme, privatni sektor u Hrvatskoj, prateći globalne trendove, sve više izražava potrebu za obrazovanom radnom snagom, s naglaskom na posjedovanje praktičnih i prodavljivih znanja, dok formalno obrazovanje može ali i ne mora biti uvijek presudno. Moderan poslodavac traži osobu koja posjeduje određene karakteristike osobnosti, a sve više se govori o važnosti čak i o presudnom utjecaju stupnja emocionalne inteligencije za uspješno poslovanje, koji se tijekom vremena može učiti i mijenjati.
Korupcija
Uobičajena pojava u manje razvijenim zemljama je visoka stopa korupcije i organiziranog kriminala. Korupcija toliko utječe na ekonomski rast i razvoj da istraživanja jasno mogu pokazati proporcionalnu korelaciju. Dakle, visoka stopa korupcije je jedan od glavnih razloga ekonomske i društvene zaostalosti neke zemlje.
Korupcija nastaje u uvjetima političke nestabilnosti koje onemogućavaju izgradnju i funkcioniranje institucija u skladu sa ustavno-zakonskom procedurom. Također, korupcija znači nepostojanje jasnih i nedvosmislenih moralnih vrijednosti u nekom društvu. Nordijske, anglosankonske i germanske zemlje kontinentalne Europe imaju najnižu stopu korupcije zato što su to stabilne demokratske zemlje, s ekonomskim slobodama i visokim moralnim vrijednostima koje postoje u njihovim društvima. Vladavina prava je temelj zapadne civilizacije, i svaka definirana nepravda je kažnjiva od države i društveno neprihvatljiva.
Manji napredak je postignut, kako i u ostalim segmentima prihvaćanja demokratskih i europskih standarda. Brojne prilike za otkrivanje i sankcioniranje korupcije još nisu iskorištene, što pokazuje nedostatak političke volje. To je odgovor na sva moralna pitanja o korupciji. Sve ostalo je stvar tehničke izvedbe antikorupcijskog plana i daljnjih pritisaka Europske unije.
Postindustrijsko društvo
Osim nužnih reformi koje Hrvatska tek treba provesti, koje su teške i nepopularne, a donose već srednjoročnu korist, Hrvatska kao i ostale napredne zemlje kretat će se prema izgradnji postindustrijskog društva. Materijalne načine proizvodnje sve više zamjenjuju oni nematerijalni, a ljudski kapital se najviše cijeni. Sve više se govori o ekonomiji znanja i informacijskom društvu. Sposobnosti korištenja informacijsko-komunikacijskih tehnologija postaje temelj napretka.
Za privatni sektor to i nije neka nova pojava, dok će se javni sektor u Hrvatskoj sve više trebati reformirati u smjeru izgradnje e-uprave, još bržih i efikasnijih organizacijskih oblika na usluzi građanima. U takvom društvu vladaju informacije. Zato će promjene i u hrvatskom društvu trebati prije svega biti usmjerene na obrazovni sustav koji će građane učiti kako pronalaziti i koristiti informacije čija je količina neograničena.
Iz toga proizlazi misao da se obrazovni sustav u Hrvatskoj ne može bazirati na ponosu kako je dobro što učenici i studenti imaju opsežne nastavne programe. Mnogo važnija je kvaliteta i primjenjivost informacije, odnosno učenje kako stjecati nove informacije kroz proces cijeloživotnog učenja.
Društvo Vjernici i kućni ljubimci Naš odnos prema domaćim životinjama i kućnim ljubimcima u načelu je, u našoj bližoj okolini, dobar, čak izvrstan. Pazimo ih, mazimo, kupujemo im igračke, brinemo o njima više nego o sebi...
Društvo Katolička crkva, Fumić i Jasenovac Crkva nije pogriješila kada je spasila na tisuće nevinih Srba, Židova, Fumićevih suboraca i drugih. Bilo joj je stalo do očuvanja života svakog čovjeka, a to je istina koja neke jako boli...
