|
 |
| • Prisutan je gubitak samopoštovanja i pad međusobnog poštovanja, a osnovni znaci kulture ljubaznost, dobrohotnost i uslužnost, svedivošću postaju razglednice iz davne ljudske povijesti. |
|
|
|
ZNAKOVI VREMENA:
Živimo li u praznini i besmislu?
''Ne vidim znakova svojih, proroka više nema,
i nitko među nama ne zna dokle…'' (Ps 74, 9)
Dogodi nam se da se zaustavljeni jednim trenutkom uzdaha nekog do nas, okrenemo k sebi i uđemo u onaj dio osobnog koje šuti sakriveno i od vlastitog lica. Kad se nađemo sami, uperenih očiju u ništa, bez ikakvih doticaja s prostorom, spojeni s praznim iz svoje dubine praznoga, kao da nas neka unutarnja korozija, taj unutarnji vrtlog vira guta i uvlači u vlastito ništavilo. Pitamo se tada tapkajući u svom neznanju: ''Gdje je moja sreća?''. Zaista, gdje je nestao radostan osmjeh s naših lica? Naša pustolovna putovanja su kao daleki tuđi doživljaji, strani i potpuno nepoznati. Kako je moguće da se u jednom trenutku sve izbrisalo iz pamćenja? Ostali smo i bez sjećanja na trenutke zadovoljstva i ispunjenja želja, baš kao da je u nama uvijek bilo prisutno ovo osjećanje praznine i besmisla. Pitamo se je li naša razdraganost životom bila samo priviđenje?
Prisutan je gubitak samopoštovanja i pad međusobnog poštovanja, a osnovni znaci kulture ljubaznost, dobrohotnost i uslužnost, svedivošću postaju krasne razglednice iz davne ljudske povijesti. Vijesti su svakodnevno opterećene automobilskim nesrećama koje su skrivili nesavjesni vozači, samoubojstvima nesretne djece ili prevarenih branitelja, nepravednim osudama nevinih ljudi, a oslobađajućih za kriminalce i zločince, metežu sveopće laži, gluposti, nereda i drame apsurda. Dok jedni kopaju po kontejnerima tržnica ne bi li se prehranili, drugi kupuju najnovije modele skupocjenih automobila, cipela, odjeće…
Samo nas šutnja Neba može zaustaviti. Odlazim i kao oparena bježim od civilizacije tražeći plavetnilo neba koje tako lako ulazi u dušu promatrača. Pogled spuštam na tirkiznu boju mora ispod kojeg blista pijesak poput zlata. I tada usmjerim pogled u borovu šumu, u maslinik, u travu. Dok po kamenjaru šećem bosonoga ali uporna, tako se dotičući stvarnosti, ja želim osjetiti svaki brid i oštru crtu kamena. Zvuci su utihnuti, lagani šum mora i razigranih ptica u daljini. Nisam sama, čujem kako prijateljica do mene diše. Prisutnost nje u ovome blistavom trenutku osjećam kao potvrdu svega doživljenog...
Mirna tirkizna lakoća koja svijetli ispod mora, gdje se na laganim valovima ljuljaju trave, nalazi mjesta u mojoj duši, gdje se napokon otvara ljepota smisla postojanja svega stvorenog. Sada sam svjesna da tražeći mu lice i ne znamo da su Njegovi obrisi u svemu oko nas. Stvoritelj je nenametljiva prisutnost u svemu. Bistrina ove ljepote pored mene lagano briše svaku lošu misao, diže me iz nakupljenih naslaga krivo poslaganih misli, meteža riječi, gužve stresa, raznesenih trzaja vlastite psihe napukle od boli uvreda i ljudskih nepravdi i od osjećaja svoje krivice, svojih traženja, zabluda i nejasnih slika osobne realnosti.
Kakvo li je zaista lice Boga? Ono koje sada razaznajemo ne možemo vidjeti u potpunosti jer smo blokirani vlastitom ograničenošću.
Vrativši se opet u svoj život, među ljude i civilizaciju, kao da sam ispunjena jednom novom nadom i novom snagom. U toj svjetlosti dana ''što ga učini Gospodin'' vidim sve obnovljeno. To je nada u čovjeka i u ono dobro koje je duboko usađeno u biće svakog od nas i u sve što nosi smisao postojanja i života. Učenici će Isusu ispunjeni Bogom reći: ''Kako su potresna djela tvoja. (...) Dođite i gledajte djela Božja, čuda učini među sinovima ljudskim.'' (Ps 65/66).
Apostoli, Kristovi učenici, uvijek su u srcu čuvali sjećanje na oslobođenje. No, Bog je tako silan da i danas obdaruje istim iskustvima duha kako bi ljude osnažio u vjeri i ljubavi. Ono istinsko, duboko i duhovno oslobođenje događa se u trenucima beznađa i praznine kada zadnjim snagama svoga bića pokleknemo pred vlastitim slabostima vjere i neznanja.
''Duša moja čeka Gospodina, više no zoru straža noćna...'' |
