• Kartuzijanci su nastanjeni u odijeljenim kućicama koje povezuju dugački hodnici. Članovi reda se sastaju samo na molitvi. Odijelo im je bijele boje i sastoji se od habita, škapulara i kukuljice.
PREDSTAVLJAMO JEDAN OD NAJSTROŽIH REDOVA KATOLIČKE CRKVE: Kartuzijanski život u samoći
Rimokatolički crkveni red kartuzijanci nastali su reformiranjem benediktinskog reda 1084. godine. Latinski naziv za njih je 'Ordo Cartusiensis'. Kratica je OC. Osnovao ga je temeljem pravila svetog Benedikta u Alpama, sjevernije od Grenoblea, sveti Bruno. Svrha mu je bila povlačenjem da se iz vreve društva u samoću redovnici posvete kontemplaciji i duhovnom savršenstvu. Red se raširio po Francuskoj, Njemačkoj i sjevernoj Italiji.
Kartuzijanci su nastanjeni u odijeljenim kućicama koje povezuju dugački hodnici. Članovi reda se sastaju samo na molitvi. Odijelo im je bijele boje i sastoji se od habita, škapulara i kukuljice. Nama najbliži samostan jest Kartuzija Pleterje u Sloveniji. Kartuzija Pleterje mjesto života i rada monaha iz cijele srednje Europe, ali i iz nekih drugih krajeva svijeta. Među članovima ove kartuzije ima Slovenaca, Mađara, Hrvata i monaha drugih nacionalnosti. Kartuzija Pleterje je katolički samostan u kojem monasi slijede Isusa Krista životom koji je potpuno posvećen kontemplaciji. Samostan se ne može posjetiti.
Sveti Bruno - osnivač kartuzijanskoga reda
Sveti Bruno se rodio oko 1030. godine u Kölnu u Njemačkoj. Gotovo ništa nije poznato o njegovoj obitelji i djetinjstvu. Životopis iz 12. st. navodi kako je Bruno vrlo dobro poznavao duhovnu i vjersku literaturu. Svoju je znanstvenu izobrazbu započeo u kolegijatskoj crkvenoj školi Sv. Kuniberta u Kölnu, a potom se preselio u Reims gdje je uspješno završio studij.
Po završenom studiju Bruno se odlučio posvetiti duhovnom staležu i svoje znanje upotrijebiti u službi Crkve. Vrlo brzo postao je kanonik katedrale u Reimsu, te počinje predavati tzv. artes liberales – ''slobodne vještine'', među njima gramatiku, retoriku, logiku, filozofiju, a onda i teologiju. Naslijedivši godine 1056. profesora Herimanna, preuzeo je i vodstvo biskupske škole. Kao profesora osobito su ga cijenili njegovi studenti, među kojima je bio i kasniji papa Urban II. 1075. godine postao je i kancelar svoga nadbiskupa u Kölnu.
Ipak, sam je Bruno bio nezadovoljan svojim načinom života i svjetovnim brigama, želeći se posvetiti višim stvarima. Promatrajući prilike u tadašnjoj Crkvi, osobito probleme vezane uz investituru i simoniju, priključio se papi Gruguru II. koji je nastojao uspostaviti red u crkvenim službama.
U proljeće 1084. Bruno je krenuo prema Alpama kako bi ondje potražio zgodno samotno mjesto, što mu je i pošlo za rukom u kraju imena La Grande Chartreuse. Na tom mjestu, na nadmorskoj visini od 1175 metara, sa šestoricom svojih drugova odlučio je živjeti pustinjačkim načinom života. Ondje je osnovana prva kartuzija. Nekadašnji Brunin učenik, papa Urban II., poziva ga 1090. godine za svoga savjetnika, te Bruno teška srca napušta svoju samoću, a kartuziju prepušta skrbi Landuina Toskanskoga.
Kad su se u Rimu pogoršale političke prilike, Bruno slijedi Papu u južnu Italiju pod normanskom vlašću. Ondje ga je Papa htio zarediti za biskupa Reggia, no on tu službu otklanja, te, uz pomoć grofa Rogera, u biskupiji Squillace utemeljuje novu kartuziju ''Santa Marija della Torre''. Bruno ondje i umire 6. listopada 1101. godine. Po ukinuću ove kartuzije 1193., njegove su relikvije prenijete u crkvu obližnjeg samostana Sv. Stjepana. Papa Lav X. službeno ga je proglasio svetim 1514. godine , a njegov se spomen u Katoličkoj crkvi slavi 6. listopada. Do danas postoji kartuzijanski red, kao jedan od najstrožih redova Katoličke crkve u kojem su osobito naglašeni samoća, šutnja i uzdržavanje od mesne hrane. Mnogi Hrvati živjeli su kao kartuzijanci u Kartuziji Pleterje u Sloveniji.
Patri (oci) monasi u klaustru
'”Glavni cilj i želja našeg zvanja je: u tišini i samoći naći Boga” (Pravila 4,1). Tome jedinome cilju streme kartuzijanci kroz dva različita životna oblika: kao monasi u klaustru (oci) ili kao monasi-laici (braća). Monasi u klaustru - svi su ili će biti svećenici - žive u svojim ćelijama uzduž križnog hodnika, koje napuštaju samo u određene časove zborne liturgije ili u rijetkim prilikama zajedničke rekreacije. Vjernost ćeliji je od presudne važnosti u kartuzijanskom životu. ”To je sveta zemlja, mjesto na kojem, kao prijatelj s prijateljem, često razgovara Gospodin sa svojim slugom. Tu se vjerna duša često sjedinjuje s Riječju Božjom, zaručnica sa Zaručnikom; tu se nebesa dotiču sa zemljom, božansko s ljudskim” (Pravila 4,1).
Kartuzijanska ćelija u samostanu
Ćelija je u stvari jednokatna kućica s malim vrtom. U prizemlju je radionica opremljena alatom potrebnim za rad, jer patri i ručni rad obavljaju u ćeliji. Na katu je pak predsoblje s imenom ”Ave Maria”, mala kupaonica te spavaća soba (cubiculum), u kojoj monah proživi većinu svojega vremena: tu moli, studira, jede i spava.
Monah dobiva hranu kroz prozorčić pored ulaza, dva puta na dan - u zimsko vrijeme samo jednom, a za večeru blaguje kruh i piće. Hrana je dobro pripremljena (ukusna) i obilna. Mesa - osim ribljeg - monasi nikada ne jedu. Jednom tjedno, obično u petak, imaju ”apstinenciju”, tj. prežive dan o kruhu i vodi. U adventu i u korizmeno vrijeme odriču se i mliječne hrane. Ta posna pravila zahtijevaju doduše prilično odricanja, ali nikako nisu štetna zdravlju. Naprotiv, kartuzijanci često dožive duboku starost. Novaci se postu privikavaju postupno, pod vodstvom magistra (učitelja) novaka. U rasporedu radnog i studijskog vremena, kao i duhovnih zadaća, slijede novaci i mladi profesori raspored koji određuje p. magistar. Kasnije pak monasi, u okviru liturgijskih časova, slobodno raspoređuju svoje vrijeme.
Samoća braće
Braća-laici ”žive samotnički život u svojem vlastitom okviru; radom potpomažu samostansku zajednicu u onim potrebama koje su im posebno povjerene. Zahvaljujući toj njihovoj pomoći monasi mogu u klaustru nesmetano prebivati u tišini ćelije” (Pravila 11,5). Braća posvećuju ručnom radu više vremena negoli patri, no ne više od sedam sati dnevno. Njihov rad je raspoređen tako, da svatko sam, koliko je moguće, radi u tišini. Duhovna sabranost za vrijeme ručnog rada brata vodi ka kontemplaciji...
Život brata je prvenstveno uređen zato da ostane sjedinjen s Kristom u njegovoj ljubavi. S pomoću milosti svoga zvanja, neka se dakle trudi sa svim svojim srcem, da njegova misao bude uvijek kod Boga, bilo u samoći bilo za vrijeme ručnog rada (Pravila 15,10.18). Braća žive u dvosobnim ćelijama u posebnom dijelu samostana. Prvoj braći - ”konverzima” - s vremenom su se pridružila i druga braća: njih nazivamo ”donati”. Oni ne polažu zavjete, nego se iz ljubavi prema Kristu s međusobnim ugovorom izručuju Redu. Budući da žive monaškim načinom života i njih nazivamo ”monasi”. Samostanu silno koriste svojom pomoći, jer povremeno obavljaju zadaće koje bi konverze ometale u ispunjavanju njihovih pravila.
Zajedničko bogoslužje te bogoslužje u samoći i osobna molitva
Radnim se danima u crkvi sastaju triput dnevno: noću k jutarnjoj molitvi i pohvalama, koje zajedno traju 2-3 sata (konverzi su obavezni samo na jutarnju; donati nisu dužni sudjelovati na noćnom bdijenju), ujutro k zajedničkoj misi te popodne k večernjoj, koja za braću nije obvezna. Zajedničko bogoslužje je na latinskom jeziku i uvijek je pjevano koralno, tj. bez instrumentalne pratnje. Gregorijanski koral je od davnina trajni dio kartuzijanske baštine.
Zajednička molitva se nastavlja molitvom u samoći. Njom Bogu daruju najosobniji hvalni prinos koji nadilazi svaku riječ. U trajnom nastojanju da bi bio sjedinjen s Gospodinom, monah u sebi utjelovljuje ono što je naznačeno u cijelom bogoslužju i time se sav njegov život preoblikuje u jedno samo bogoslužje. Male dnevne časove (prvi, treći, šesti i deveti čas, te povečerje - zaključna molitva) obavljaju u ćeliji sami. Kada zazvoni na molitvu, svi se sjedinjuju u jednu samu kuću molitve, u jedinstveni hvalospjev Bogu.
Pored Božjeg oficija, monasi obavljaju i marijansko bogoslužje, čije molitvene časove mole obično prije odgovarajućih časova Božjeg oficija. Također, jedanput tjednom, mole oficij za pokojne. Patri-svećenici svakodnevno prije ili poslije konventne mise služe sami još i tihu misu u svojim kapelicama. Kristovoj žrtvi tada se pridružuje osobni dar skrivenog života u pustinji - a sve na slavu Boga Oca.
Nedjelje i blagdani u kartuziji
Nedjeljom i blagdanima dolazi do izražaja u većoj mjeri bratsko zajedništvo. Konventnu misu svećenici mogu koncelebrirati, a treći, šesti i deveti molitveni čas monasi pjevaju zajedno u crkvi. Nakon šestog časa je zajednički ručak koji se blaguje u šutnji, dok netko istovremeno glasno čita duhovna štiva. Nakon devetog molitvenog časa sastaju se u kapitulu, a nakon toga patri imaju zajednički razgovor do večernje molitve; slično imaju dvaput mjesečno i braća, a inače se kroz to vrijeme zadržavaju u ćeliji.
Jednom tjedno monasi klaustra imaju dužu šetnju izvan samostanskih zidina. Idući u parovima, mijenjaju se tako da svatko ima priliku govoriti sa svakim. Takvu šetnju imaju braća jednom mjesečno, ako to žele. Osim tih šetnji i drugih nužnih izlazaka (npr. odlazak k liječniku), monasi samostan nikada ne napuštaju. Roditelji i rodbina mogu ih posjetiti jednom godišnje na dva dana ili dvaput godišnje po jedan dan.
Kartuzija Pleterje u Sloveniji i kartuzijanci u svijetu
U Kartuziji Pleterje kartuzijanci obrađuju 30 hektara plodne zemlje. Voćnjaci, povrtnjak i pašnjaci nalaze se unutar samostanskih zidova, vinogradi, njive i livade nalaze se izvan njih. Te površine obrađuju u skladu s prirodom. Uzgajaju voće, grožđe, sadnice jabuke i kruške, ovce, pčele, ribe, kuhaju ekološko sredstvo za zaštitu biljaka, prerađuju grožđe u vino, voće u sok i rakiju. Na samostanskom vrtu nalazi se veliki pčelinjak. Pored cvjetnog i kestenovog meda, proizvode cvjetni prah, propolis, medni liker, medovinu i svijeće iz pčelinjeg voska.
Kartuzijanski samostan Pleterje u Sloveniji
Danas u svijetu živi oko 400 kartuzijanaca i kartuzijanki u 23 kuće, od kojih je 5 ženskih; 5 kuća je u Francuskoj, 5 u Španjolskoj, 4 u Italiji, te po jedna kuća u Argentini, Velikoj Britaniji, Brazilu, Južnoj Koreji, Njemačkoj, Portugalu, Sloveniji, SAD-u i Švicarskoj. U tijeku je također osnivanje još jedne kartuzije u Južnoj Koreji.
Božji poziv
Bog zove na vrlo različite načine. Pouzdan znak poziva je ako netko u srcu osjeća Božji poziv predati se samo njemu. Radi se o pozivu, ne o zapovijedi! Kao što se za brak moraju odlučiti oboje, tako je i za redovnički poziv potreban slobodan i velikodušni odgovor pozvanog.
Mnogo njih se odluči slijediti Božji poziv u njegovu posebnu blizinu. To ne znači da ih Bog zaista poziva u kartuziju. Za kartuzijansko zvanje je potrebno da dotični osjeća čežnju za životom koji je potpuno posvećen molitvi i tišini, ili jasni, iako često nerazumljiv, poziv baš u kartuzijanski red.
Za ulazak u samostan, koji se najčešće događa bez ikakve prethodne sigurnosti osim one koju nam daje vjera, potrebna je prilična doza hrabrosti. Isus dozvoljava tu nesigurnost, jer želi da bi se odlučilo bez računa, jedino zbog njega. A jedno je sigurno: nitko se nikad nije pokajao, ako je taj korak napravio iz ljubavi prema Bogu.
Kandidat svakako mora biti vjernik, katolik s uređenim vjerskim životom i s bar osnovnom vjerskom izobrazbom. Nadalje, mora biti tjelesno i duševno zdrav, sposoban jednako za samotni kao i za život u zajednici te spreman ispunjavati sve dužnosti koje mu nalažu njegovo zvanje i njegovi poglavari. Najvažnija od osobina, koja treba resiti kandidata, je sposobnost odmjerene i trijezne prosudbe. Osobe mlađe od 20 i starije od 45 godina primaju se u samostan tek iznimno. Pored gore navedenog, za monaha u klaustru je također potrebno da ima dovoljno opće izobrazbe, potrebne za svećenički red; da ima sluh za pjevanje; te da pred ulaskom u novicijat stekne zadovoljavajuće znanje latinskog jezika. A najvažniji uvjet je: mora ljubiti Boga više nego sebe sama.
Ako netko osjeća želju da bi se pobliže upoznao s kartuzijanskim načinom života, ima mogućnost da kroz par tjedana dijeli život s braćom ili ocima u ćeliji pod vodstvom magistra novaka. Odluči li se za ulazak u red, o njegovom prijemu odlučuju magistar novaka i prior. Par dana nakon samog ulaska u red dobiva crni postulantski plašt i kapicu, koje nosi prilikom zajedničkih bogoslužnih časova. Postulatura traje najmanje 3 mjeseca, ali ne više od godinu dana. Zatim, ako je ustrajao u svojoj odluci, postulant u kapitulu moli da ga se primi ”na provjeru u monaškoj odjeći kao najponiznijeg slugu sviju”. Tada zajednica tajnim glasanjem odlučuje o njegovu prijemu. No, konačna odluka je ipak u priorovoj nadležnosti. Zamolba i glasovanje ponavljaju se na svakom daljnjem stupnju monaškog odgoja.
Novicijat i zavjeti
U novicijatu, koji traje dvije godine, novak nosi bijelu monašku odjeću s kraćom kukuljicom dok kod zajedničkih časova nosi preko njih prebačen crni plašt. Iako do vječnih zavjeta zadržava u posjedu sve svoje vlasništvo, kod sebe u ćeliji nema ništa vlastitog, kako bi tako mogao slijediti siromašnog Krista. Koncem prve godine novicijata braća se moraju odlučiti ili za život konverza ili za život donata. Novaci-oci započinju u drugoj godini teološki studij koji se, prilagođen uvjetima, odvija unutar samostana.
Po završetku novicijata monah daje zavjete postojanosti, poslušnosti i obraćenja naravi na tri godine. Monasi u klaustru ostaju u tom periodu pod vodstvom magistra novaka, braća pak sve do vječnih zavjeta. Nakon tih triju godina zavjeti se obnavljaju za iduće dvije godine, a nakon toga monah - ako je dostojan - pristupa k vječnim zavjetima koji ga obvezuju do smrti.
Pravila kažu da osoba koja se zavjetima neopozivo obvezuje, ”neka najprije temeljito promisli, želi li se zaista zauvijek predati Bogu” (30,1). Iako se neopoziva javna obveza ostvaruje tek nakon sedam godina kušnje, dok u tijeku dvije godine novicijata novak može uvijek slobodno otići, ipak već na ulasku vrijede Isusove riječi: ”Nitko, tko stavi ruku svoju na plug te se obazire natrag nije prikladan za kraljevstvo Božje.” Ako bi netko stupio u red samo s namjerom da pokuša, time bi promašio bit kartuzije koja je u bezuvjetnom predanju samog sebe Bogu.
Nešto više informacija o kartuzijanskom životu možete naći na web stranici Velike Kartuzije: www.chartreux.org. Tamo su dostupne i web stranice drugih kartuzija u svijetu.
Adresa Kartuzije Pleterje:
Kartuzija Pleterje
Drča 1
SI-8310 Šentjernej
Slovenija
Duhovni poziv Družba sestara Milosrdnog Isusa Sestre Milosrdnog Isusa karizmu ostvaruju diljem svijeta. Rade u školama, vrtićima, staračkim domovima, s ovisnicima, mladima, s majkama i napuštenom djecom…
Duhovni poziv Služavke Duha Svetoga od klanjanja Ove sestre u Hrvatskoj trenutno ne postoje ali bi željele u budućnosti otvoriti svoj samostan i na ovim prostorima. O tome dakako ovisi hoće li im se pridružiti koja Hrvatica...
Emanuel_
Jesos
