M 40 god., Zagreb Član od 01.01.2006. Pošalji poruku
Poruka: 160 (mladi forumaš)
Napisano: srijeda, 20.8.2008 u 11:02 Tema: Milost u Katekizmu Katoličke crkve
Vezano za milost u KKC stoji slijedeće:
Milost
1996 Naše opravdanje dolazi od Božje milosti. Milost je naklonost, ničim zaslužena pomoć koju nam Bog daje da bismo odgovorili njegovu pozivu: da postanemo sinovi i kćeri Božje,[48] posinci,[49] sudionici božanske naravi[50] i života vječnoga.[51]1997 Milost je sudjelovanje u Božjemu životu ; ona nas uvodi u intimnost trojstvenoga života. Po krštenju kršćanin sudjeluje u milosti Krista koji je Glava svoga Tijela. Kao "posinak" i on može Boga nazivati "Ocem", u jedinstvu sa Sinom jedinorođenim. On prima život Duha koji u nj ulijeva ljubav i oblikuje Crkvu.
1998 Taj poziv na život vječni je nadnaravan. Ovisi posvema o ničim zasluženoj Božjoj inicijativi jer nam samo Bog može objaviti i darovati samoga sebe. Premašuje sposobnost čovjekova razuma i moći njegove volje kao i svakoga drugog stvora.[52]
1999 Milost Kristova je nezaslužen dar kojim nam Bog dariva svoj život, što nam ga u dušu ulijeva Duh Sveti da je ozdravi od grijeha i posveti. To je posvetna (posvećujuća) ili pobožanstvenjujuća milost, koju primamo na krštenju. Ona je u nama izvor djela posvećenja:[53]
Je li, dakle, netko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo 'gle' nasta! A sve je od Boga koji nas sa sobom pomiri po Kristu ([url=http://www.katolici.org/biblija.php?s=2 Kor 5,17-18]2 Kor 5,17-18[/url]).
2000 Posvetna milost je stalan dar, postojano i nadnaravno stanje što usavršuje dušu osposobljujući je da živi s Bogom i djeluje po njegovoj ljubavi. Treba razlikovati trajnu (habitualnu) milost, kao trajno osposobljenje da živimo i djelujemo prema božanskom pozivu, od djelatnih milosti, koje označuju Božje zahvate bilo na početku obraćenja, bilo u toku djela posvećenja.
2001 Već i sama pripravnost čovjekova da prihvati milost predstavlja djelovanje te milosti. Ona je potrebna da pobudi i podrži našu suradnju u opravdanju po vjeri i u posvećenju po ljubavi. Ono što je u nama otpočeo Bog privodi k ispunjenju: "On doista otpočinje tako da mi, njegovim djelovanjem, htjednemo; on dovršava djelo, sudjelujući s pokretima naše volje koja je već obraćena".[54]
I mi djelujemo, ali djelujemo sudjelujući s Bogom koji djeluje pretječući nas svojim milosrđem. Pretječe nas da nas ozdravi, a potom nas prati da ozdravljeni očvrsnemo. Pretječe nas da bi nas pozvao i pratit će nas da nas proslavi. Pretječe nas da bismo u pobožnosti živjeli, a pratit će nas da bismo s njime vječno živjeli, jer zasigurno bez njega ne možemo ništa.[55]
2002 Slobodna Božja inicijativa zahtijeva slobodan čovjekov odgovor ; Bog je čovjeka doista stvorio na svoju sliku, obdarivši ga, uz slobodu, sposobnošću da ga upozna i ljubi. Duša istom po slobodi može ući u zajedništvo ljubavi. Bog neposredno dotiče i izravno čovjeku srce pokreće. Stavio je u čovjeka težnju za istinom i dobrom koju samo on može zadovoljiti. Obećanja "života vječnoga" odgovaraju toj težnji, iznad svake nade
Ti si poslije svojih djela, koja su bila veoma dobra, počinuo sedmi dan (...) To nam je glas tvoje Knjige htio proreći da i mi poslije svojih djela, koja su samo zato veoma dobra što si nam ih ti dao, treba da počinemo u tebi u subotu vječnoga života.[56]
2003 Milost je nadasve i poglavito dar Duha koji nas čini pravednima i posvećuje. Ali milost obuhvaća i darove što nam ih Duh daje da nas pridruži svom djelovanju te nas osposobi da sudjelujemo u spasenju drugih i u rastu Tijela Kristova, Crkve. To su sakramentalne milosti vlastite različitim sakramentima. To su, osim toga, posebne milosti što se nazivaju i "karizme" po grčkoj riječi što je rabi sveti Pavao, a znači blagonaklonost, nezasluženi dar, dobročinstvo.[57] Koja god im bila narav, katkada i izvanredna, kao što je dar čudesa ili jezika, karizme su usmjerene na posvetnu milost, a cilj im je opće dobro Crkve. One su u službi ljubavi koja izgrađuje Crkvu.[58]
2005 Milost izmiče našem iskustvu jer spada u nadnaravni red i tek se vjerom može upoznati. Stoga se ne možemo pozivati na svoje osjećaje i svoja djela da bismo zaključili da smo opravdani i spašeni.[59] Ipak, po riječi Gospodinovoj: "Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati" ([url=http://www.katolici.org/biblija.php?s=Mt 7,20]Mt 7,20[/url]), promatranje Božjih dobročinstava u našem životu i u životu svetaca pruža nam jamstvo da milost u nama djeluje i potiče nas na sve veću vjeru i na stav zaufana siromaštva.
Jedan od najljepših iskaza takva raspoloženja duše jest odgovor sv. Ivane Arške na izazovno pitanje svojih crkvenih sudaca: "Upitana da li znade da li je u milosti Božjoj, odgovori: Ako nisam, Bog želi da budem; ako jesam, Bog me želi u njoj sačuvati".[60]
mene posebno zanima pojam milost vezan za naše opravdanje
kaže se da naše opravdanje dolazi od Božje milosti
kaže se da naša vjera u Isusa Krista , i naše opravdanje dolazi od same Božje milosti, od same Božje naklonosti, jer da je milost nićim zaslužen dar od Boga, ničim zaslužena pomoć
postavljam pitanje ( jer mi ne sjeda apsolutno baš sve ):
ako naše spasenje , opravdanje ovisi o Božjoj milosti, šta mislite tko dobiva milost , a tko ne
hipotetski gledano, o čemu ovisi tko će dobiti milost , a tko neće
jer , ako je za naš spas i opravdanje jako bitna milost, logično i ljudski mi se postavlja pitanje, tko će dobiti ( zaslužiti) tu milost
netko će možda reći , pa po definiciji milost je nezasluženi dar, ali opet ne možemo si ne postaviti pitanje, da li ću i ja po tome dobiti milist ili ne
ako za spas i dobivanje milost nije bitno nikakvo naše držanje, ponašanje ili slično, onda ispada da pitanje tko će biti spašen , a tko nažalost ne, spada samo na Boga, na njegovo milosrđe i dobrotu kome će je dati a kome ne
to po meni opet vodi u čistu predestinaciju, jer ispada da je samo Bog odredio kome će dati milost, i tko će biti spašen , a tko ne
to mi opet nije pravedno i ne znam šta sve tj. ne znam kako da se izrazim a da možda ne bude grubo i "bogohulno"
taj pojam početne Božje milosti potrebne za spasenje mi nikako do kraja ne sjeda, pa molim da netko malo pojasni
drugo, ako će ipak rezultanta biti da pitanje tko će dobiti milost, pa time i opravdanje potpuno i autonomno ovisi samo o Božjoj volji , onda neka netko odgovori , šta misli, po čemu bi to mogao Bog "određivati " kome će dati milost , a kome ne?
Ž 41 god., Zagreb Član od 21.11.2006. Pošalji poruku
Poruka: 985 (iskusni forumaš)
Napisano: srijeda, 20.8.2008 u 23:53 Mijenjano: srijeda, 20.8.2008 u 23:54 (ines) Tema: Milost u Katekizmu Katoličke crkve
E ovo je baš zanimljiva tema... i jako zamršena. Moram priznati da sam se i ja jedno vrijeme dosta mučila u stvari još se koprcam da shvatim sve to.... i čitala sam i proučavala ...Jesam li dobro pokopčala nisam baš posve sigurna ali evo napisat ću svoje razmišljanje.
Dakle Bog želi da se svi ljudi spase i svima želi dati milost a milost je dar. Ako si recimo zamisliš da je to npr. rođendanski dar koji ti je sam Bog donio moraš Mu kao prvo otvoriti vrata ...naravno ako želiš poklon. E kad si uzeo taj poklon ti si onda , tak si ja kontam, sam sebe svojom slobodnom voljom u stvari predodredio za milost a Bog ne bi bio Bog kad to unaprijed nebi znao i time je u stvari ispunjena njegova volja a znamo da od njega proizlazi samo dobro i želja da primiš tu milost . Ali isto tako Bog ima i predznanje da će se npr. tvoja susjeda odlučiti da ne otvori vrata i tako će ostati bez milosnog dara i time se predodređuje za kaznu....E sad Bog ne može biti kriv za to što netko ne želi surađivati . On nam ne želi zlo jer se to protivi njegovoj naravi....
Ako sam u krivom smjeru odlutala nek me netko od kompetentnih ispravi. Toliko od mene za sada.
-O čovječe, tko si ti, da pregovaraš Bogu Zar da rukotvorina govori majstoru svojemu: "Što si me tako načinio?"
Ili zar lončar nema vlasti nad glinom, da od iste tvari načini jednu posudu za čast, a drugu za sramotu 'S
Što dakle ako je Bog posude gnjeva, što su pripravljene za propast, podnio s mnogom strpljivošću, da pokaže na njima gnjev SVOJ i objavi silu svoju?
M 29 god., Van Hrvatske Član od 28.07.2008. Pošalji poruku
Poruka: 76 (mladi forumaš)
Napisano: četvrtak, 21.8.2008 u 10:49 Tema: Milost u Katekizmu Katoličke crkve
ines
piše:
Dakle Bog želi da se svi ljudi spase i svima želi dati milost a milost je dar. Ako si recimo zamisliš da je to npr. rođendanski dar koji ti je sam Bog donio moraš Mu kao prvo otvoriti vrata ...naravno ako želiš poklon. E kad si uzeo taj poklon ti si onda , tak si ja kontam, sam sebe svojom slobodnom voljom u stvari predodredio za milost a Bog ne bi bio Bog kad to unaprijed nebi znao i time je u stvari ispunjena njegova volja a znamo da od njega proizlazi samo dobro i želja da primiš tu milost . Ali isto tako Bog ima i predznanje da će se npr. tvoja susjeda odlučiti da ne otvori vrata i tako će ostati bez milosnog dara i time se predodređuje za kaznu....E sad Bog ne može biti kriv za to što netko ne želi surađivati . On nam ne želi zlo jer se to protivi njegovoj naravi....
Ako sam u krivom smjeru odlutala nek me netko od kompetentnih ispravi. Toliko od mene za sada.
Pozdrav,
Ines je po meni dobro pokopčala:)
Prvo treba povjerovati Bogu da nas želi spasiti,
Istina je da Bog zna sve unaprijed i prije nego što je Prvog čovjeka stvorio,poznaje i Zadnjeg-
Ali to ne znači da ga je On i predodredio..
Kako reći;Ne mogu ja svoje zlo nikako opravdati,niti zaslužiti spasenje..
Nikakva dobra djela ni kajanja mi ne mogu pomoći,ako Bog ne želi da se spasim..
Ali kad bi tako bilo On ne bi bio Bog,bio bi kalkulant i u Njemu ne bi bilo Ljubavi..
Od Boga sve kreće,On nas je stvorio iz ljubavi,a za ljubav je potrebna sloboda,tu se postavlja izbor Da ili Ne-zaokruži.:)
Zatim On je taj koji nas želi spasiti-sve nas ali zna da će ga mnogi odbaciti,a ići protiv Boga znači ići protiv postojanja,Bitka,
života,naravi jer je narav stvorenja postojati a Bog je prije svega i postojanje("u početku zemlja bijaše pusta i ne bijaše ničega,samo je duh Božji lebdio nad vodama.."-tako nekako u Knjizi Postanka)
Znači za stvorenje je važno biti S Onim koji postoji; s Bogom;To nekakvo stanje je stanje ljubavi,dobra,...itd.
da bi bio s Bogom trebas mu biti sličan kako smo i stvoreni...
ali da bi ga ljubio trebas biti slobodan..nažalost prvi je Lucifer u slobodi se okrenuo od Boga,tada biva odbačen od Boga:
Nije više sposoban biti slobodan;rob je sam sebe zato nas i napastuje jer ne može drukčije,djavao ne može činiti dobro
ali čovjek dok je na ovom svijetu može odlučiti,kad pređe u vječnost neće više moći ako je u raju biti zao,niti dole biti dobar.
sad sam malo otišao od teme al može pomoći
u svakom slučaju.:
To ako Bog u svojem Sveznanju zna ishod ne znači da tako i hoće:)
Kužiš:Slično Meteorolog(koji je ipak ograničen) Zna kakvo će biti vrijeme ali ne određuje kakvo će bit..
ili ako Čovjek pijan sjeda u auto(mi ograničeni)možemo znati da neće na
dobro izaći.
Milost svatko ima na raspolaganju kao i rođendanski poklon ali hoće li ga čovjek odmotati ili baciti u smeće o njemu ovisi..
Jedino razmislimo kako je Bogu gledati na svoju djecu koja idu u propast a on im želi pomoći svakog časa..
ili Roditelju koji gleda kako mu djete odlazi na krivi put...Boli to..
A ovo o nezasluženosti,pa to i jest poanta kod svakog poklona,recimo
za rodjendan dobiješ 100 eura,kako si ih zaslužio,,zato što ti je rodjendan nisi,nego to izlazi iz dobrote onoga koji
poklanja,a na tebi je da prihvatiš jer ko nije spreman primiti nije spreman ni davati
BVB
M 27 god., Split Član od 31.08.2008. Pošalji poruku
Poruka: 129 (mladi forumaš)
Napisano: ponedjeljak, 1.9.2008 u 14:05 Tema: Milost u Katekizmu Katoličke crkve
Postavlja se nekoliko pitanja. Od čega nas to Bog želi spasiti? I zašto bi Bog išta želio od nas?
Čovječanstvo kroz cijelu povijest pokušava odgovoriti na pitanje: Što Bog želi? Zbog tog su se pitanja stvorile religije, stvorena je teologija kao znanost o Bogu. Kao posljedica stvaranja religija stvorena je i podjela među ljudima gdje su pripadnici jedne religije smatrali (smatraju) da su u potpunosti shvatili Božje želje, za razliku od pripadnika druge religije, koji su malo "zastranili". Kao posljedica takvog razmišljanja stvorena su pravila po kojima se svaki pravi vjernik treba ponašati (npr. mora nedjeljom ići na misu, mora redovno primati sakramente, mora postiti kad je Crkva odredila, muslimani petkom moraju u džamiju, za vrijeme ramazana moraju postiti i sl.). Zbog vječnog pitanja "što Bog želi" Crkva je prolazila i svoja mračna razdoblja, npr. inkviziciju, gdje se mučilo pripadnike drugih vjera jer su smatrali da to rade u Isusovo ime i da to Bog želi. Zbog tog pitanja su pokrenuti i križarski ratovi, jer se smatralo da Bog želi da se zauzme sveta zemlja i sl.
Također vjeruje se da nam je Bog dao zapovijedi po kojima Bog želi da mi živimo, a ako ih slučajno ne prihvatimo i po njima ne živimo te se iskreno ne pokajemo slijedi čistilište ili pakao gdje ćemo vječno odgovarati za svoj neposluh. Razlog zbog kojeg bi bilo poželjno da slijedimo ta pravila je da se "pomirimo" sa Bogom.
Pomirimo? Ja osobno se nisam nikada posvađao sa Bogom. Zašto bih se uopće trebao pomirivati?
Da li bi vas vaši biološki roditelji poslali na vječne muke ako ih ne biste slušali? Naravno da ne bi. Pa zašto bi onda to Bog napravio? Svi smo mi djeca Božja, zar ne?
Vjeruje se da Bog sve vidi i sve zna. Ako je to tako, a vjerujem da je, onda je svjestan nas i svih naših djela u punini. Njegov spektar razumijevanja cjelokupne stvarnosti je daleko iznad naše, pa baš zbog toga nema smisla da nas Bog kažnjava, pogotovo jer nam je uz sve to još dao i slobodnu volju. Ima li ikakvog smisla da me Bog kazni za nešto što sam po toj istoj slobodnoj volji mogao napraviti? Npr. svom djetetu kažem da može raditi što god hoće, po njegovoj slobodnoj volji. On nakon toga izađe van i opljačka banku. Sad bih ga trebao kazniti? Ne, jer kad bih ga kaznio, bio bih licemjer.
Možda ćete se iznenaditi kad vam kažem što mislim o tome što Bog želi od nas. Moje mišljenje je da ne želi-ništa.
Kad bi se takvo shvaćanje proširilo svijetom mislim da bi mnogi društveni problemi nestali, jer je uzrok mnogih društvenih anomalija baš pokušavanje odgovaranja na pitanje "što Bog želi".
Postavlja se pitanje: ako Bog ništa od nas ne traži, koja je uopće njegova uloga? Mislim da je njegova uloga prvenstveno da nam bude dobar prijatelj. Pravi prijatelj nikad ništa ne zahtijeva i ne traži, zar ne?
Također se postavlja pitanje: tko će nam onda suditi za sva naša djela? Vrlo jednostavno: mi sami sebi.
Kako? Kad jednog dana "umremo" i odbacimo ovo tijelo koje nam je bilo samo prijevozno sredstvo u ovom životu, jer smo mi zapravo duša a ne tijelo i kada se spojimo sa Bogom "na onoj strani", vidjet ćemo u pravom svjetlu cijeli naš život i sve što smo radili, te ćemo prema tome donijeti svoj konačni sud o sebi. Jer, riječ je o našem životu i najlogičnije je da svatko sebi sudi.
rixinelli
Hrvoje
sara
Otvori novu temu
Odgovori na temu
Prati ovu temu
Ispiši
Citiraj
Odgovori
