M 41 god., Zagreb Član od 03.06.2008. Pošalji poruku
Poruka: 376 (forumaš u usponu)
Krštenje je sakrament po kojem smo oslobođeni od grijeha i nanovo rođeni kao sinovi Božji, postajemo Kristovi udovi i pritjelovljeni smo Crkvi te bivamo dionici njezina poslanja: “Krštenje je sakrament preporođenja vodom i riječju”. Sakrament krštenja je temelj cijelog kršćanskog života, ulaz u život Duha. Po sakramentu krštenja nam se otvara pristup drugim sakramentima. Polijevanjem vodom u sakramentu krštenja i izgovaranjem imena Oca i Sina i Duha Svetoga krštenik se oslobađa istočnog (iskonskog) grijeha i svih do tada počinjenih grijeha.
Je li krštenje dječji sakrament?
Već se stoljećima ustalilo da se krste mala djeca, pa se stvorio dojam da je krštenje “dječji sakrament”. U prvim stoljećima kršćanstva, dok se Crkva polako širila u poganskom svijetu, krštenje su primali pretežno odrasli ljudi. Tako je sve do danas u misijskim krajevima. No i kod nas ima odraslih koji nalaze put k Bogu i krste se kao već zreli ljudi. Oni, naravno, mogu u punini doživjeti značenje i veličinu krštenja kao novoga rođenja (usp. Tit 3, 5).
Često se zna postaviti pitanje: ima li smisla krstiti djecu budući da još ne mogu shvatiti ono što se u krštenju događa? Već u počecima kršćani su krstili svoju malenu djecu, jer nisu htjeli da ona budu isključena iz zajednice kojoj su sami pripadali, niti da budu lišena prednosti koje im je ta zajednica pružala. U tom smislu su shvaćane Kristove riječi: «Pustite k meni malene». Sasvim je normalno da roditelji uvode svoju djecu u razne vidove života u kojima i sami sudjeluju i da za njih donose odluke dok sama ne postanu sposobna odlučivati. Zašto bi na vjerskom području bilo drukčije? Ukoliko je roditeljima poznato značenje krštenja i ako u nj vjeruju nema niti jednog opravdanog razloga da se takvo dobro niti pod kakvim izgovorom uskrati vlastitoj djeci.
Sakrament krštenja više od običaja
Donedavno je bilo nezamislivo da se u našim krajevima dijete kršćanskih roditelja ne krsti. To je jednostavno bio običaj, ali danas mnogi običaji i tradicije nestaju, a posebno u velikim gradovima. Postala je praksa kod roditelja, koji su čak i kršteni a ne prakticiraju kršćanstvo iz inih razloga, da ne vide smisao krštavanja djece samo zato što je to običaj. Postoji još more razloga: da djeca o tome trebaju odlučiti kad budu punoljetni, da ih vjera sputava u slobodnom izražavanju, da je to stvar neprosvijećenih ljudi, itd… Iz rečenog proizlazi da nije bio loš običaj krstiti djecu. Loše je bilo što je to bio, ili kod mnogih još uvijek jest samo običaj. Krštenje zazire duboko u život onoga koji ga prima, mijenja osobu, koja postaje dijete Božje, dio Mističnog Tijela Kristova, novog Naroda Božjeg, Crkve.
Zar čovjek ne može biti dobar i bez krštenja?
Često je ovo prigovor. Na to se može odgovoriti na razne načine, ali najbolje je odgovoriti slikom iz modernog života. Skoro pa sva moderna tehnika danas ima mogućnost rada na baterije, tj. izvan javne energetske mreže. Mogućnost rada takvih aparata je ograničena, tj. dok je baterija puna. Ako te aparate priključimo na električnu mrežu, izvor će energije biti neograničen, a aparat je povezan s energetskim sustavom pokrajine, države, kontinenta i čitavog svijeta. Analogno tomu, krštenik se povezuje s Crkvom te ne ostaje sam u svojim nastojanjima oko dobra.
Voda je znak i sredstvo života
Knjiga Postanka donosi podatak da je u početku stvaranja Duh Gospodnji lebdio nad vodama. Današnja nas znanost uči ono o čemu su govorili i stari kršćanski oci, da je u vodi nastao život i proširio se kopnom i zrakom. Krsna voda je ovdje simbol novoga života kojeg kršćanin prima po sakramentu krštenja. Ta se spoznaja naglašava činjenicom da bez vode nema života na zemlji. Ovom značenju se pridodaje da je voda sredstvo čišćenja, jer smo tomu svakodnevno svjedoci. Krsna voda simbolizira krst kao kupelj preporođenja u kojem se peremo od svake kaljave stareži, grijeh i zla. Ovdje je potrebno naglasiti da voda u krštenju nije samo simbol i slika. Bog zahvaća u našu stvarnost sredstvima ovoga života i novi život koji u krštenju dobivamo ne dokida ovaj naš život, nego na njemu gradi i na njega se nadovezuje. Tako i voda, dok se slikovito označuje ono što se u krstu događa, ona to u isto vrijeme djelovanjem Božjega Duha i proizvodi, tako da je voda u normalnim okolnostima ujedno i otajstveno sredstvo po kojemu djeluje milost Božja, te čovjeku utiskuje neizbrisivi pečat pripadništva Bogu.
Krštenjem usko povezani s Kristom
Isus Krist, druga Božanska osoba, jest Sin Božji. Po sakramentu krštenja usko se povezujemo s njim. Tko i mi postajemo posinjena djeca Božja a međusobno braća i sestre u velikoj obitelji Crkve. Upravo je Crkva izabrani narod Božji s kojim je Bog sklopio Novi Savez u krvi Kristovoj. Svaka krštena osoba se pridružuje tom savezu i za sebe ga sklapa. Sv. Pavao je usporedio Crkvu s tijelom kojemu je Krist glava a svi kršćani udovi. Krštenjem stupamo u blisku vezu sa svim drugim krštenicima, sa svim članovima Crkve. Kao što udovi u jednom tijelu osjećaju bol i radost svakoga pojedinog uda i cijeloga tijela, tako to treba da bude i među krštenicima.
Vjera je potrebna za krštenje
Krštenje nije neki magični obred ili mehanizam koji djeluje sam po sebi. Ne može djelovati bez slobodne volje sudionika. Krštenje je usko vezano uz vjeru u Krista Sina Božjega, Spasitelja svijeta i uz želju krštenika da se poveže s Kristom. Zato Crkva uči da je krstom želje kršten onaj koji umre bez krštenja, jer mu vanjske okolnosti nisu dopustile da ga primi, a želio ga je primiti. Isto tako je kršten krstom krvi onaj koji bi zbog ispovijedanja vjere u Krista podnio mučeničku smrt. Malo dijete prima krštenje na vjeru svojih roditelja, koji za njega donose odluku, kao što to čine i u mnogim drugim područjima života svoga djeteta. Takvo krštenje je povezano s obvezom roditelja da ga kasnije uvedu u vjeru i život kršćanske zajednice. U neku ruku tu obvezu preuzima i zajednica, podupirući roditelje ustanovom kumstva. Nekad je bilo puno lakše obavljati ovu zadaću u društvu koje je bilo kršćansko. Danas roditelji moraju uložiti dodatni napor u svjesnom nastojanju i trudu da u svojoj obitelji naprave ozračje u kojem će dijete kršćanski rasti i odgajati se. Stoga važnu ulogu ima priprava za krštenje.
Priprava za krštenje
Daljnja priprava za krštenje djeteta, i za ono što krštenje uključuje, počinje zapravo s vjerskim odgojem i kršćanskim životom roditelja. Ako roditelji poznaju i ozbiljno uzimaju svoju vjeru, s lakoćom će i radošću učiniti sve što je potrebno za bližu pripravu o kojoj je riječ. Roditelji koji žele da im se dijete krsti neka se jave župniku što prije nakon rođenja, a svakako barem tjedan dana prije datuma kojega bi željeli krštenje. U pravilu se dijete krsti u župi gdje roditelji stanuju. Samo iznimno može se poći u drugu župu, ali uz suglasnost vlastitog župnika. Kod najave krštenja roditelji će, u dogovoru sa župnikom, odrediti točan datum i vrijeme krštenja (preporuča se, osim u iznimnim situacijama, da krštenje bude nedjeljom) i dogovoriti se kada će zajedno s kumovima (ukoliko je to moguće) doći na pripremni razgovor o krštenju. Mnoge župe, naročito veće trebale bi imati već uhodane termine u tjednu (ili mjesecu) kako za pripravne razgovore tako i za samo krštenje. U središtu krsnog obreda stoji dijete-krštenik. No, ono se krsti na vjeru roditelja koji preuzimaju obvezu kršćanskog odgoja. Stoga je važno da se oni na taj događaj priprave i duhovno: molitvom i ispovijeđu – da mogu primiti svetu pričest kod mise, u sklopu koje će njihovo dijete biti kršteno. Za krštenje je potrebno pripremiti:
- izvod iz Matične knjige rođenih
- potvrdu za kuma/u (iz župe prebivališta)
Roditelji djeteta
Župnik je dužan roditelje uputiti kod priprave na krštenje u njihove dužnosti s obzirom na budući kršćanski odgoj djeteta. Barem jedan od roditelja mora svjesno i slobodno zatražiti krštenje djeteta i preuzeti dužnosti njegova odgoja u duhu Crkve u koju se dijete krsti. Ako su roditelji zanemarili sklopiti crkvenu ženidbu ili inače ne žive praktičnim kršćanskim životom, župnik ih je dužan upozoriti da to nije u skladu s njihovim zahtjevom za krštenje djeteta, te ih potaknuti na svjesniji kršćanski život. Ako imaju stariju djecu, koja se zbog njihova nemara ne odgajaju kršćanski niti su primila sakrament ispovijedi, euharistije i potvrde, svećenik im može odgoditi krštenje za jedno vrijeme, da bi se roditeljima pružila mogućnost razmisliti o svom zahtjevu i djelom potvrditi ozbiljnost svoje nakane. Iz ovog se vidi koliko je važno da se krštenje obavlja u vlastitoj župi.
Vrijeme krštenja
Stara je praksa i suvremena crkvena odredba da se novorođeno dijete katoličkih roditelja krsti u prvim tjednima nakon rođenja. Pritom treba uzeti u obzir zdravlje djeteta i majke (da i ona može sudjelovati) te mogućnost dolične priprave slavlja krštenja. Ukoliko je dijete u životnoj opasnosti treba ga krstiti bez odlaganja! Da bi što bolje došla do izražaja povezanost s Kristovim vazmenim otajstvom, najdoličniji je trenutak za krštenje vazmeno bdjenje u uskrsnoj noći, a tijekom godine nedjelja, dan Gospodnji kad to otajstvo posebno slavimo. Nedjeljom je prikladno da se krštenje dijeli za vrijeme svete mise, da i zajednica može sudjelovati u slavlju i da dođe do izražaja veza između krsta i euharistije.
Kumovi
U prava su kršćanska vremena kumovi bili kršćani koji su pred Crkvom jamčili za novokrštenika i pomagali njegovo uključivanje u život zajednice. Stoga su morali imati određeni ugled i vjerodostojnost. Kod krštenja djeteta kumovi zajedno s roditeljima predstavljaju dijete i preuzimaju dužnost pratiti ga kasnije u životu, pridonoseći njegovu rastu i odgoju u kršćanskoj vjeri. Da bi netko smio preuzeti dužnost kumstva treba da je navršio barem šesnaest godina (biskup ili župnik mogu iz opravdana razloga dopustiti iznimku), da je katolik koji je već primio sakramente svete euharistije i potvrde i koji živi kršćanskim životom, te da nije zakonski spriječen. Tu se podrazumijeva da su kumovi crkveno vjenčani, ako su u braku.
Krstitelj
Redoviti djelitelji krštenja su biskupi, prezbiteri (svećenici) i đakoni. No krštavanje djece spada prvotno na župnike. U izvanrednim okolnostima mogu krstiti i drugi, npr. katehisti, ako im mjesni biskup, kao glavni djelitelj Božjih otajstava i ravnatelj bogoslužja u biskupiji, povjeri tu službu. U slučaju potrebe, životne opasnosti krstiti može (i mora) svaki kršćanin, pa i svaki drugi čovjek – samo ako ima zaista nakanu krstiti. Župnici su dužni kršćane poučiti o pravilnom načinu krštavanja, a svi oni koji po službi mogu doći u okolnosti u kojima treba ponekad krstiti dijete u smrtnoj opasnosti – npr. roditelji, primalje, liječnici, bolničari, socijalni radnici – treba da nauče kako se valjano krsti. U takvom se hitnom slučaju okupi mala zajednica, ili barem jedan ili dva svjedoka. Krstitelj uzme naravne vode, polije djetetu glavu i kaže: I (ime) ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
Što darovati?
Često se kumovi, rođaci ili prijatelji pitaju što darovati djetetu-kršteniku, odnosno njegovim roditeljima? Evo nekoliko prijedloga: kupiti krsnu svijeću i prikladno je (dati) ukrasiti; sašiti krsnu haljinicu za dijete (i na njoj vezom označiti datum krštenja); izabrati prikladan križ ili sliku (npr. anđela čuvara) koja će biti razumljiva djetetu; naći knjigu (priču, život sveca) prema imenu djeteta; nabaviti posudicu za blagoslovljenu vodu (npr. u obliku «Višeslavove krstionice»); roditeljima darovati knjige o životu obitelji i odgoju djece; pričuvati dijete koje popodne ili koju večer i tako roditeljima omogućiti «izlazak».
dominik21
beznick
Hrvoje
