• "Možda ipak trebamo biti toliko iskreni i samokritični pa reći da bi se sakramentalni život vjernika, gledano u cjelini, trebao jasnije odraziti na duhovnu, socijalnu i moralnu sliku našega društva."
PROFESOR DOGMATSKE TEOLOGIJE GOVORI ZA KRIŽ ŽIVOTA: Prof. dr. Anton Tamarut: Sakramente se ne smije instrumentalizirati
Donosimo razgovor s profesorom dogmatske teologije dr. Antonom Tamarutom koji nam je progovorio o negativnom prizvuku riječi 'dogma', problematici vezanoj uz sakramente te o ostalim zanimljivim temama:
Profesor ste na Katedri dogmatske teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Stoga bi bilo dobro odmah na početku pitati kako gledate na riječ 'dogma', posebno s obzirom na činjenicu kako je ona postala tijekom posljednjih stoljeća prilično 'nepopularna'?
Istina, izraz dogma u novije je doba poprimio negativan prizvuk. Tako se npr. i u Klaićevu rječniku može pročitati da je dogma "mnijenje koje se bez kritičkog provjeravanja i bez dokaza usvaja kao sigurno". Prema takvom i sličnim mišljenjima dogma je nešto zacrtano, izvana nametnuto o čemu nema rasprave i što samo treba bespogovorno provesti, te kao takvo ograničava obzore čovjekove misli, sputava slobodu njegova razmišljanja i istraživanja.
Dogma, međutim, biblijski i teološki ima drukčije značenje. Dogma dolazi od grčke riječi "dokein", a znači: učiti, vjerovati, misliti, odlučiti. Dogmatičar Ivan Golub, profesor emeritus Katoličkog bogoslovnog fakulteta, u knjizi Skriveni Bog koju je napisao u suautorstvu s akademikom Vladimirom Parom, grčku riječ "dokeo" prevodi sa izrazom "činiti se". Prema takvu prijevodu, dogma bi bila nešto što se čini, što izgleda, bila bi približnost. Sav je, naime, govor o Bogu približan, što ne dokida sigurnost koja se također pod tim pojmom podrazumijeva. Sigurnost je tu, ali domet sadržaja je samo približan. Dogma, dakle, znači istodobno približnost i sigurnost, odredbu, poučak i postavku.
Je li Katolička crkva previše dogmatična? Bolje rečeno, radimo li u praksi, govoru, propovijedanju, odnosno naviještanju Riječi Božje od svega dogmu?
Odgovor na Vaše pitanje ovisi o temeljnom razumijevanju dogme, pa nadovezujući se na prethodni odgovor rekao bih ako dogmu shvatimo kao približnost govora o Bogu i shodno tome zadaću Crkve da ta približnost govora o Bogu bude što bolja, dakle da govor o Bogu bude što bliže onomu tko Bog jest, Crkva tada nije previše dogmatična.
No, možda je Vaše pitanje zgodna prilika da kratko pojasnimo koja je zapravo uloga dogmi. Može se reći da su dogme neka vrsta putokaza na putu vjere i kršćanskog života. One nisu polazište vjere, ni cilj, pa ni sam put. Polazište je uvijek Božja objava kako ju donosi Sv. Pismo i predaja, cilj je zajedništvo s Bogom, dok je put konkretno životno nasljedovanje Krista. Dogme kao putokazi imaju zadaću pomoći u orijentaciji onima koji putuju na njihovu putu prema cilju. Kao što putokazi dobivaju svoje značenje po tome što stoje na jednom određenom mjestu na putu, tako i pojedine dogme dobivaju svoje značenje po njihovu smještanju u jednu konkretnu povijesnu situaciju.
Dogma za sobom povlači i pitanje naše vjere, odnosno vjerničke prakse. Kako Vi gledate na trenutnu duhovnu situaciju u Hrvatskoj?
Na Vaše pitanje je teško pa i ne moguće dati općeniti odgovor. Tu je uvijek opasnost da i nesvjesno budemo žrtve medijske slike stvarnosti. Možda mi je stoga lakše na to pitanje odgovoriti ukoliko se ograničim na dojam o svojoj užoj životnoj i radnoj sredini. Tu opažam s jedne strane puno dobre volje i iskrenih nastojanja oko osobnog i zajedničkog duhovnog dobra, a s druge strane premalo upornosti da se u dobrim inicijativama ustraje. Mnogi su duhovni i dobrotvorni projekti kratkoga daha. Dolazi do brze zasićenosti i umora.
Može se primijetiti kako privatni i pretežno materijalni interesi postaju sve naglašeniji. Mnogo se toga podređuje osobnoj ugodi i koristi. Kao da se sve manje vodi računa o potrebama i očekivanjima drugih oko nas. Nije čudno da iz takve životne orijentacije nastaju razne korupcijske i kriminalne afere. Mnogi se tuže na nedostatak zajedništva i iskrenog prijateljstva. Održavaju se uglavnom površni i "profitabilni" odnosi. Ispod vanjskog i prividnog uspjeha, krije se često puta teški duševni nemir i nezadovoljstvo.
No, ne smijemo ne vidjeti oko sebe i puno pozitivnih i svijetlih primjera poštenog i vedrog života i rada. Primjere savjesnog i velikodušnog služenja općem dobru trebalo bi puno više isticati u svim medijima i na taj način pomoći da u našem društvu dobro, a ne zlo postane poželjno.
Jedan od kolegija koje predajete na teologiji je i sakramentologija. Kako po tom pitanju gledate na aktualnu situaciju u Hrvatskoj? Žive li katolici u Hrvatskoj sakramentalnim životom ili pak sakramente obavljaju po nekom tradicionalističko-folklornom receptu?
Ako se uspoređujemo s nekim zapadnoeuropskim zemljama, onda bismo mogli reći da katolici u Hrvatskoj, barem što se pristupanja sakramentima tiče, još uvijek u većini žive sakramentalnim životom, posebno kada mislimo na sakrament krsta, prve pričesti, potvrde, pa i na sakrament ženidbe. Nešto je drukčije sa redovitim nedjeljnim slavljem euharistije ili češćim, barem godišnjim slavljem sakramenta pokore, premda smo i tu u odnosu na spomenute zemlje, statistički gledano, u povoljnijoj situaciji. No odgovor na pitanje, da li oni koji primaju sakramente i sudjeluju u njihovu slavlju žive ono što primaju i slave, vrlo je delikatan i ne može biti načelan. Sigurno ima puno onih koji snagu za svoj život crpe iz sakramenata, posebno iz euharistije, i nastoje svoj život uskladiti s otajstvima koje u sakramentima slave. No, možda ipak trebamo biti toliko iskreni i samokritični pa reći da bi se sakramentalni život vjernika, gledano u cjelini, trebao jasnije odraziti na duhovnu, socijalnu i moralnu sliku našega društva.
Može li se danas, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu, govoriti o krizi sakramenata?
Pa sigurno da se unutar šire krize vjerničkog života može govoriti i o krizi sakramentalnog života. Sakramenti s jedne strane pretpostavljaju vjeru, a s druge je strane hrane. Bez vjere nema sakramenata. I još je nešto važno napomenuti: sakramenti su čini Crkve. Izvan Crkve nema sakramenata. Slabljenjem eklezijalnog identiteta, dolazi i do slabljenja eklezijalnog vjerovanja i razumijevanja sakramenata kao životnih čina Crkve. U jednom individualističkom i privatnom pogledu na vjeru sakramenti se ne mogu doživjeti kao mjesto susreta s Bogom. Sakramenti se plodno slave i žive u zajednici onih koji Kristu i u Krista živo vjeruju. Krist u sakramentima dolazi onima koji ga traže u zajednici njegovih učenika, svima koji ga vjerom žele vidjeti, dotaknuti, s njime biti u životnom zajedništvu.
Tijekom Drugog vatikanskog koncila bilo je u raspravama aktualizirano i pitanje starosne dobi kod primanja sakramenta krštenja. Ipak, sve je ostalo na uhodanoj praksi te se i dalje krste većinom djeca. Što vi mislite o toj problematici? Naime, neki prigovaraju kako se tako na neki način 'stvaraju' katolici od kojih samo rijetki postaju takozvani praktični katolici koji istinski žive svoju vjeru.
Od samih početaka Crkva krsti i odrasle i djecu. U jednom i drugom slučaju krštenje je sakrament vjere. Vjeru Crkve, u kojoj se krštenje slavi, u prvom slučaju ispovijedaju osobno odrasli pristupnici, a u drugom slučaju to u ime djece čine roditelji i kumovi. I u jednom i u drugom slučaju krštenje je u prvom redu događaj milosti. Na različite načine ono je i u jednom i u drugom slučaju početak novoga života u Kristu Isusu. Kršćanski su roditelji svjesni da njihovo dijete u krštenju prima mnogo više od onoga što bi se eventualno moglo postići pukim kršćanskim odgojem. O zajednici vjere, prije svega onoj obiteljskoj koju još nazivamo i "kućnom Crkvom", u mnogome ovisi budući život u milosti malog krštenika. Tamo gdje postoji opravdana nada da će dijete biti odgajano u vjeri, ne treba dovoditi u pitanje smisao i vrijednost krštenja djece. Posve je prirodno da dijete sudjeluje, raste i napreduje u svekolikom životnom i sakramentalnom zajedništvu svojih roditelja. Oni koji se krste kao odrasli, također su svjesni da im je zajedništvo s Isusom Kristom darovano i da milost prethodi i prati svako njihovo nastojanje. Njihov je kršćanski život radosni odgovor na milost koju su primili jednako nezasluženo kao i djeca.
Tu je i pitanje, odnosno problematika vezana uz sakrament svete potvrde. Kako nadvladati potrošački i kapitalistički mentalitet koji je zahvatio posebno ovaj sakrament, a tako - istina u manjoj mjeri - i ostale?
Sakramente se ne smije instrumentalizirati. Sakramenti su slavlja vjere i spadaju u prvom redu u područje duhovnog bogatstva i dara. Vanjski znak pažnje mora biti u službi ukazivanja na bogatstvo sakramentalne milosti. Vjernik najviše daruje drugoj osobi tada kada zajedno s njome živom vjerom sudjeluje u slavlju dotičnog sakramenta, i kad joj nakon toga slavlja ostaje prijatelj u vjeri. Samo se dugoročnim i ustrajnim odgajanjem za vrednote duha može malo po malo pobijediti mentalitet ovoga svijeta koji prigodnim materijalnim darom želi nadomjestiti propušteni ili pak neželjeni duhovni i životni dar, iskreno i svakodnevno prijateljstvo s dotičnom osobom.
Što je sa sakramentom ljubavi - brakom? Svjedoci smo kako je sve više propalih brakova. Što su, po Vašem mišljenju, uzroci takvog stanja?
Uzroka sigurno ima više. U bračnoj ljubavi muža i žene trebala bi se, kako znademo, zrcaliti ljubav Krista prema Crkvi. Kršćanski brak bi trebao živjeti od te ljubavi, njome se nadahnjivati i nju uzajamno svjedočiti. Krist u ponudi svoje milosti sigurno ne zakazuje, dok bračni drugovi ponekad, nažalost, zaboravljaju da sa primljenom sakramentalnom milošću trebaju surađivati. Svakako bi trebalo ozbiljnije pristupati sakramentu ženidbe, savjesnije se i odgovornije pripremiti za suradnju s milošću sakramenta.
Bračni život među ostalim znači i iskustvo zajedničkog puta u vjeri. Muž i žena se posvećuju uzajamnim životnim predanjem i ljubavlju. No, znamo da bez odricanja i križa nema životnog uspjeha. Bračnog pogotovo! Razočaranje svojim bližnjim najčešće nastaje zbog toga što u njemu zapravo tražimo sebe, svoju sliku, a ne želimo shvatiti i prihvatiti da su drugi upravo po tome naša vrijednost što su drukčiji od nas, što nisu naša, nego Božja slika, mjesto njegove objave i ljubavi. Bračni drug nije naše vlasništvo, ne možemo njime raspolagati. On je jedinstveni Božji dar, neka vrsta "gorućeg grma" iz kojeg nam se Bog dnevno objavljuje i dariva kao životni suputnik i prijatelj. Zato u braku ljubav i poštovanje uvijek idu pod ruku.
Tu je očita i problematika pastorala rastavljenih. Čini li se u Crkvi premalo po tom pitanju, posebno što se tiče situacije Hrvatskoj?
Sigurno da se i u tom segmentu pastorala može učiniti više. I kako je nažalost i u Hrvatskoj sve više rastavljenih brakova, trebat će očito u tom pogledu organiziranije djelovati. U tome nam svakako može pomoći iskustvo Crkve u nekim zapadnoeuropskim zemljama gdje je takav pastoral već duži niz godina dosta dobro organiziran. Iako, razumije se, ni u tim sredinama takav pastoral nije bez svakodnevnih i konkretnih poteškoća.
Za kraj, možda i najteže pitanje. Kako izaći iz te duhovne krize u kojoj se sada nalazimo? Ima li lijeka ovakvom stanju i jeste li Vi optimistični ili pesimistični po tom pitanju?
Ne postoje magična i brzopleta rješenja. Duhovna stvarnost također poznaje zakonitost postupne promjene i rasta. I nadasve potrebu strpljivosti. Današnja duhovna stvarnost je po našoj prosudbi drukčija od jučerašnje, no ne mislimo da je katastrofična. U vjerničkom razmišljanju nema mjesta beznađu. Duh Božji i danas djeluje u mnogim pojedincima i zajednicama. I danas ima puno muževa i žena koji žive po Kristovu evanđelju. Ima puno znakova nade. Treba ih samo znati čitati. Ono što se nama čini krizom u negativnom smislu, može imati i svoju pozitivnu stranu. Kriza može također značiti odustajanje od raznoraznih privida i formalizama, pročišćenje i produbljenje životnih vrednota, napuštanje površnih odnosa i ulaženje u dubinu duhovnog iskustva.
Duhovnoj krizi, na koju mislite, sigurno je prethodilo nešto što ju je uzrokovalo. Uvijek se treba nadati da će se nakon tamne strane krize, na obzoru duha pojavi njena druga, svjetla strana.
Interview Zlatko Sudac: Bojim se Europe bez Boga Najveći problem koji primjećujem kod ljudi danas je takozvano individualno traženje Boga, rekao je u razgovoru za naš portal Zlatko Sudac, poznati hrvatski svećenik obilježen stigmama...
Interview Grubišić: Za mene se lijepi puno etiketa Novinari za don Ivana Grubišića kažu da je najutjecajniji svećenik u Hrvatskoj. On, pak, u razgovoru za naš Portal, tvrdi kako ga se u Crkvi marginalizira još od 1998. godine...
