|
 |
| • "Danas se mnogi sablažnjavaju nad životom pojedinih svećenika. Pitanje je bi li sablazan bila veća s problemima oženjenih svećenika." |
|
|
|
RAZGOVOR SA SOCIOLOGOM RELIGIJE:
Dr. Ivan Markešić: Pitanje celibata nije dogmatske naravi
Papa Benedikt XVI. sazvao je sastanak predsjedatelja dikasterija Rimske kurije na kojem su razmatrane prilike nastale nakon neposlušnosti mons. Emmanuela Milinga. Na sastanku su također razmatrati zahtjevi za oslobađanjem obveze celibata kao i za vraćanjem u svećeničku službu koje su posljednjih godina uputili neki oženjeni svećenici.
O tome je Zvonimir Despot iz Večernjeg lista razgovarao s prof. dr. Ivanom Markešićom, sociologom religije s Instituta "Ivo Pilar". Dio razgovora objavljen je u Večernjem listu, a Križ života donosi razgovor u cijelosti:
Što očekujete od tog sastanka, je li to u neku vrst presedan?
U Katoličkoj se crkvi diskusija o celibatu vodi od njegova prvog uvođenja na sinodi u Elviru, 306., zatim nakon Drugoga lateranskog sabora (1139) kojim su nevažećim proglašeni svi brakovi koje su sklopili duhovnici višega stupnja ređenja (majoristi), potom nakon Tridentskog koncila (1563) koji je izrijekom potvrdio i do kraja proveo obvezu celibata za svećenike a posebno nakon Drugog vatikanskog sabora koji je potvrdio ranije koncilske odluke o celibatu.
Stoga ovaj sastanak nije nikakav presedan, nego je zbog naraslih problema u Crkvi (manjak svećenika, sve više svećenika prelazi u druge konfesije koje nemaju obvezu celibata, sve je više župa bez župnika) pitanje celibata kao normalno disciplinsko pitanje došlo na dnevni red. To je samo znak da se Crkva ne boji raspravljati ni o kakvim problemima, pa ni o celibatu, jer su mnogi u Crkvi mišljenja kako ta obveza nema uopće nikakvo biblijsko uporište, posebno kad se zna da je i sv. Petar bio oženjen (jer se u svetim spisima spominje njegova punica). A to znači da je obveza celibata pitanje promjenjive crkvene discipline, a ni u kojem slučaju nije pitanje nepromjenjive vjerske dogme. Međutim, papa Benedikt XVI. u svim svojim istupima neprestano upozorava kako je potrebno razumom prihvaćati vjeru.
Koliko je to velik problem za Crkvu, koje su Vaše spoznaje što se tiče Crkve u Hrvatskoj?
Problemi Katoličke crkve nisu u celibatu, nego u vjeri, niti je problem celibata glavni razlog postojanja gornjih problema. Temeljni razlog svih problema u Katoličkoj crkvi, a i kod nas u Hrvatskoj, jest manjak istinske i življene kršćanske vjere. A to znači da svećenici ne vjeruju ili ne mogu vjerovati u ono što propovijedaju, da ne mogu vlastitim životom svjedočiti sadržaje kršćanske vjere čije postavke propovijedaju. Najveći je problem u tomu što svećenik, koji se već obvezao na celibat, odjedanput uvidi da njegovo svećeništvo i njegov način života nemaju više nikakva smisla. Kao što i oženjeni kršćani uvide da je njihov brak nakon više godina izgubio svaki smisao, pa se razvode.
Koliko, po Vašoj procjeni, ima u nas svećenika koji su na taj način napustili svećeničku službu?
Teško je odgovoriti na to pitanje, jer je to uvijek povezano s drugim problemima unutar svećeničke ili redovničke zajednice. Mislim da je njihov broj veoma mali. Stoga držim da se usprkos gornjim problemima neće ukinuti odluka o celibatu, i to iz istih onih razloga koji su doveli do njegova uvođenja i ustrajavanja na njegovu obdržavanju, kao što su kultna čistoća (kod prinošenja žrtve), zatim ekonomski razlozi (kako bi se riješio problem nasljeđivanja crkvene imovine, ali i crkvenih služba), potom društveni položaj neoženjenih svećenika (ukidanjem celibata nestala bi unutar Rimokatoličke crkve dvodijelna podjela na klerike i laike), zatim njihova potpuna predanost pozivu (uz obitelj ne bi se mogli u cijelosti posvetiti svojoj službi), a time bi se u pitanje dovelo i teološko razumijevanje celibata kao karizme, kao posebnoga Božjega dara.
Danas se mnogi sablažnjavaju nad životom pojedinih svećenika. Pitanje je bi li sablazan bila veća s problemima oženjenih svećenika, s razvodom njihovih brakova, nasiljem u njihovim obiteljima, nevjernošću, uživanjem droge njihove djece, itd.
Kakvo je raspoloženje kod svećenika u pogledu celibata?
Nitko ni jednoga svećenika nije prisilio na celibat. Celibat je bio i ostao osobni izbor svakoga od njih. Kako je koji svećenik samomu sebi osmišljavao tu odluku, to je drugo pitanje. Stoga se ne treba čuditi što svećenici, nakon uviđanja da za njih celibat više nema nikakva smisla, počnu iznova osmišljavati svoju vlastitu životnu poziciju. Svatko ima pravo vlastitom životu dati onaj smisao u kojem će moći lijepo živjeti. Svećenički je poziv jedan između drugih jednakovrijednih životnih poziva, koji ima isto sakramentalno značenje kao i ženidba. Odnos prema celibatu je uvijek individualno pitanje.
Što je sa svećenicima koji su i dalje svećenici, a za njih se zna da imaju djecu? Kako objasniti tu poziciju Crkve i odnos prema tom problemu?
Pošto u Rimokatoličkoj crkvi pitanje celibata nije dogmatske, već disciplinske naravi, njegovo nepridržavanje ne mora značiti trenutno napuštanje službe te svećeničkog poziva. Crkva će teško kojeg svećenika zbog toga otpustiti iz službe. U takvim se slučajevima pronalaze različiti interni modaliteti življenja. Stoga je teško doći do točnih podataka koliko je svećenika za oltarom koji imaju djecu, kao što je teško doći i do podataka o postojanju posebnih fondova unutar crkvenih i samostanskih zidina kojima se financiraju djeca tih svećenika i redovnika, te tko i na koji način uzdržava majke te djece, zatim gdje i u kojim okolnostima odrastaju ta djeca, i što je posebno važno hoće li im ikada itko objasniti zbog čega nemaju oca, odnosno hoće li im ikada itko kazati tko im je otac. To je jedno jako složeno pitanje, i u ovakvim se situacijama mnoge stvari presijecaju. |
