• "U Crkvi je danas glavni problem kako se definira muško i žensko, jer o tim definicijama ovise i uloge koje se pripisuju (uglavnom samo) ženama, a o tome ovisi i aktivnije uključivanje žena u život Crkve."
RAZGOVOR S ČASNOM SESTROM DR. REBEKOM JADRANKOM ANIĆ: Dr. s. Rebeka Jadranka Anić: Omogućiti djelovanje ženama u Crkvi
Dr. Rebeka Jadranka Anić, školska sestra franjevka splitske provincije, više je godina radila u Franjevačkom institutu za kulturu mira, a trenutačno radi kao znanstvena suradnica u Institutu za društvena istraživanja Ivo Pilar, Centar Split. Na Sveučilištu u Zadru, Odsjek sociologija, kao vanjska suradnica predaje izborni predmet Žene i Crkva. Upravo smo na tu temu porazgovarali s njom i postavili joj nekoliko aktualnih pitanja:
Kako gledate na položaj žene u Crkvi danas?
Pitanje je složeno i na njega nije lako odgovoriti. Ovisi o tome o kojoj mjesnoj Crkvi govorimo. Nećemo, primjerice, doći do istih zaključaka ako promatramo Katoličku crkvu u Njemačkoj ili u Austriji i u Hrvatskoj. U tim europskim zemljama, premda je ista Katolička crkva, nije bilo socijalizma, nije se dogodilo da su redovničke zajednice gotovo preko noći ostale bez svojih ustanova, da su sestre preživljavale baveći se domaćinskim poslovima, da su se ''iz pepela'' počele dizati tek 60-ih godina prošloga stoljeća i da se sada nalaze u situaciji da ponovno, slobodno mogu razviti svoju karizmu.
Isto tako u tim zemljama nije došlo do prekida organiziranog djelovanja katolikinja, do ukidanja njihovih časopisa i listova, do nestanka žena s crkvene javne scene. Zbog trajnog djelovanja laika, žena i muškaraca, ali i zbog organiziranosti crkvenih institucija, u tim je zemljama ne samo više žena djelatno u crkvenim institucijama, već postoje i podaci u kojim institucijama rade, s kojim se problemima susreću, jesu li jednako plaćene kao muškarci-laici, imaju li mogućnost napredovanja, na koji način usklađuju profesionalni i obiteljski život.
U Njemačkoj, primjerice, u okviru Pastoralne komisije Njemačke biskupske konferencije postoji i podkomisija za žene. Njezin je zadatak pratiti položaj žena u Crkvi, brinuti se za pastoral žena, ali i teološki promišljati rodnu tematiku i njezine posljedice za život žena.
U Hrvatskoj svega toga nema. Kod nas vlada privid zadovoljstva žena njihovim položajem, teolozi i hijerarhija ignoriraju aktualnost rodne tematike i postoji tendencija da se svi rodni problemi svedu na problem laikata u cjelini.
Čini se da su žene u Crkvi slabo zastupljene. Što bismo trebali poduzeti kako žena u Crkvi ne bi bila tek redovnica koja kuha u kuhinji, žena koja cvijećem ukrašava crkvu, ili članica župnog pjevačkog zbora?
Slika redovnice koju ste opisali ima svoju povijest i mišljenja sam da bismo je trebali upoznati i vrednovati. Većina redovničkih zajednica u predsocijalističko vrijeme imala je svoje odgojne, zdravstvene, socijalne i druge ustanove koje su sestre samostalno i uspješno vodile. Socijalizam prekida s tom tradicijom, redovnicima se zabranjuje djelovanje, oduzima im se imovina, sestre teško ili nikako ne dobivaju posao u državnim ustanovama. U tim teškim godinama prihvaćanje vođenja domaćinstava po muškim samostanima i sjemeništima omogućio je daljnji život.
Međutim, od 60-ih godina sestre aktivno djeluju u župskom pastoralu a postupno i samostalno razvijaju pastoralne aktivnosti, kao primjerice, duhovne obnove za mlade u svojim samostanima. Neobično je, ipak, da kod nas prevladava slika redovnice vezane uz domaćinstvo a da se slika redovnice, pastoralne djelatnice, uglavnom još nije probila u svijest ljudi. Možda je to i stoga što su redovnice i kao pastoralne suradnice uglavnom bile pomoćno osoblje, dotično, da su uz vjeronauk - uglavnom u nižim razredima osnovne škole - pospremale crkve pa su ljudima ostale u sjećanju više s metlom u ruci, nego kao katehistkinje ili orguljašice, premda su za te službe bile obrazovane.
Na Vaše pitanje u cjelini moglo bi se kratko odgovoriti: omogućiti ženama djelovanje u Crkvi u skladu sa Zakonikom kanonskoga prava iz 1983. godine!
Redovnike već odavno gledamo kako se pojavljuju u javnosti bez vjerskog odijela - habita. No, to isto nije i s redovnicama. Kako gledate na tu činjenicu?
Ne bih rekla da je baš posve tako. U socijalističkom razdoblju redovnice su u velikom broju radile u raznim ustanovama u civilnom odijelu. U nekim zajednicama, neke sestre i danas nose civilno odijelo i rade u državnim ustanovama. U odnosu na redovnike razlika je u tome što to kod redovnica nije toliko zastupljeno i nije tako očito.
U svijetu postoji sve veći broj ženskih redovničkih zajednica koje svojim članicama daju mogućnost da djeluju ili u uniformi ili u civilnom odijelu s nekim znakom pripadnosti redovničkoj zajednici. Važno je odrediti koju ulogu ima redovničko odijelo i što njime želimo komunicirati.
Pra-utemeljiteljica moje redovničke zajednice, primjerice, Antonia Lampel, u pismu u kojemu je biskupu predstavljala svoju viziju buduće zajednice, izričito je napisala da ne želi da sestre nose odijelo koje bi ih razlikovalo i isticalo od drugih žena. Željela je da se sestre odijevaju kao žene srednjega staleža. Sestre su ipak dobile odijelo. Bilo je prilagođeno nošnji tadašnjih žena srednjega staleža uz dodatak vela i bijelog pojasa (franjevački znak). Odjeća se žena srednjega staleža mijenjala, redovničko odijelo tu promjenu nije pratilo i tako su se redovnice uniformom sve više razlikovale od drugih žena.
Razlika, međutim, često znači udaljenost, zaštićenost pa čak i privilegij. Meni se sviđa ideja da mi sestre budemo bliske ljudima, da nas ljudi ne prepoznaju po odijelu, već po životu, dakle, da se oko toga moramo truditi i da ne budemo privilegirane zbog toga što smo redovnice. Zapravo, sviđa mi se zamisao da mi sestre ne budemo zaštićene uniformom, već da budemo ranjive kao što je to većina naših suvremenika. To ne znači da sam protiv uniforme. Želja mi je samo da bude toliko jednostavna i neupadna da me ne lišava truda da životom moram dokazivati svoje redovništvo.
Ne smijemo ne spomenuti povijest Crkve koja obiluje sveticama. Ivan Pavao II. upravo je na oltar uzdigao mnoge vrijedne žene iz Crkve, poput primjerice Edite Stein ili Majke Terezije, a tu su i imena nekih vrijednih vjernica laikinja. Možemo li tu činjenicu prihvatiti kao jasan poticaj na odvažnije uključivanje žene u život Crkve?
Na svetice u Crkvi uvijek se pozivamo kao na dokaz da se žene u Crkvi vrednuje. Ne radi se, međutim, samo o tome. U Crkvi je danas glavni problem na koji se način odnosi prema muškosti i ženskosti, dotično, kako se definira muško i žensko, jer o tim definicijama ovise i uloge koje se pripisuju (uglavnom samo) ženama, a o tome ovisi i aktivnije uključivanje žena u život Crkve. Crkva, primjerice, još uvijek ustrajava na rodnom modelu 'komplementarnog polariteta', to znači, poima muškarce i žene kao dva pola jednog cijeloga ljudstva, dva pola koja se međusobno nadopunjavaju.
Takav model, međutim, u životu uvijek znači ograničavanje kako u životu muškaraca tako i u životu žena: upućivanjem na javni život i svijet rada pridonosi se otuđivanju muškaraca iz obitelji; definiranjem žene na temelju njezine prirodne uloge majčinstva s jedne strane sužava život žena na obitelj i roditeljske uloge i s druge strane u društvu joj se pripisuju uloge koje se manje cijene i koje vode do feminizacije slabije plaćenih zanimanja i u konačnici do feminizacije siromaštva.
Crkva o tome malo vodi računa, a razlog tomu opet nije briga za žene, već strah od gubitka granica između žena i muškaraca, u konačnici, strah od homoseksualnosti, transseksusalnosti itd. Cijenu opet najviše plaćaju žene. Postoji rodni model 'uzajamnosti' koji bismo bez straha mogli zastupati, jer se u tom modelu ističe vrijednost ljudske osobe (a osoba je u kršćanstvu itekako važna!), koji ne niječe spolnost, ali nema potrebu spolne stereotipizacije cijeloga ljudskoga života.
U civilnom društvu se često govori kako Crkva diskriminira žene zbog toga što im ne omogućava da postanu svećenice, što s druge strane omogućuju neke kršćanske crkve reformacijske baštine. Kako Vi gledate na spomenutu problematiku?
Ako bismo ušli u iznošenje argumenata za i protiv ređenja, trebalo bi dosta vremena i prostora. Reći ću samo kratko da je suvremenom čovjeku teško objasniti da se ne radi o rodnoj diskriminaciji kad se nekome samo na temelju njegova spola nešto priječi. A žene ne mogu biti svećenice samo zato što su žene.
Kakvo je stanje u hrvatskom društvu po pitanju prava žena? Vlada li kod nas, mogli bismo ga tako nazvati, ''neopatrijarhat''?
Patrijarhat ne mora značiti samo vlast očeva već, općenito, vlast muškaraca, sustav društvenih struktura u kojemu muškarci podjarmljuju i iskorištavaju žene. To je forma hijerarhije spolova u kojemu su žene sustavno zapostavljane. Mi u Hrvatskoj iz godine u godinu imamo ne samo sve bolje zakonske propise, već i niz institucija kojima se štiti ili provodi rodna ravnopravnost. Prema istraživanju Svjetskog ekonomskog foruma (WEF) iz 2006. godine u kojemu se ocjenjivalo sudjelovanje žena u gospodarstvu, ostvaren stupanj obrazovanja, politička moć i zdravstvena zaštita žena, Hrvatska se od 115 zemalja našla na 16 mjestu, ispred, primjerice, Austrije (26. mjesto), Belgije (33. mjesto), Francuske (70. mjesto), Italije (77. mjesto).
Bolji poznavatelji situacije upozoravaju, međutim, da smo visoke ocjene dobili na temelju zakonskih propisa i raznih ustanova za promicanje rodne ravnopravnosti. Činjenica je, pak, da žene u Hrvatskoj još nisu posve ravnopravne. Još uvijek teret domaćinskih poslova snosi žena. Prema istraživanjima, u 95,9% domaćinstava u Hrvatskoj žena sama pere rublje, u 95,6% sama glača, u 84,5% sama kuha, u 80,7% sama pere suđe, u 74% sama mete. Žene u Hrvatskoj nisu dvostruko već trostruko opterećene (rad, obitelj, ''siva ekonomija'') i zbog tolike preopterećenosti ne mogu aktivno sudjelovati u političkom i društvenom životu. Plaće su žena do 20% niže od plaća muškaraca. Žena je više među nezaposlenima, žene se pri zapošljavanju češće pita o njihovom obiteljskom statusu i ukoliko imaju obitelj to se smatra negativnim, dok je za muškarca to pozitivna datost.
Na temelju svega toga i na temelju činjenice da se muškost u Hrvatskoj još uvijek veoma visoko cijeni, možemo govoriti da je na djelu patrijarhat, ali ne u prijašnjem, nego u ovom novom, suvremenom obliku.
Kako bi Crkva konkretno mogla pomoći majkama, zlostavljanim ženama, samohranim majkama ili pak onima koje su zbog trudnoće ili nečeg sličnog izgubile posao?
Crkva na tom području već pomaže. Postoje savjetovališta, kuće u koje se mogu skloniti, pruža im se materijalna pomoć. To je karitativna pomoć. Karitas je ograničen i on je uglavnom ''zacjeljivanje rana'' i ne možemo očekivati od Crkve da svojim Karitasom pokrije sve društvene potrebe.
Crkva bi stoga možda mogla bolje iskoristiti infrastrukturu koju posjeduje (radio, tisak, propovijedi, vjeronauk…) i utjecati na veću osjetljivost građana i vjernika za navedenu problematiku. Bilo bi dobro kad ne bismo radili samo na posljedicama, dotično, na zbrinjavaju samohranih majka ili zlostavljanih žena, već kad bismo nastojali ukloniti uzroke koji do toga dovode. Jedan od uzroka svakako je i manje vrednovanje žena kao žena. U tom smislu trebalo bi sustavnije promišljati koju teološku antropologiju žene zastupamo i koje to posljedice ima za zbiljski život žena.
Model komplementarnog polariteta, primjerice, kojim se u Crkvi još uvijek tumače rodni odnosi, nije simetričan, već asimetričan i podložan je trajnoj opasnosti da se ženu tumači u odnosu na muškarca, kao ''drugu'', a time i manje vrijednu. Ako je manje vrijedna, lakše joj je dati otkaz, dati joj manju plaću, lakše ju je tući itd.
Ima li u Hrvatskoj koja katolička udruga koja se bavi problematikom vezanom uz žene?
Koliko je meni poznato, nema. Ja sam članica ''Europäische Gesellschaft für Theologische Forschung von Frauen’’ i od 2001. godine kontakt osoba Društva za Hrvatsku; imamo hrvatsku sekciju, ali smo za sada, unatoč svim naporima, samo tri članice i još se nismo registrirale.
Za kraj, kako gledate na budućnost? Imamo li dovoljno razloga biti optimistični po pitanju položaja žena u Crkvi?
Čak kad bi se u neposrednoj budućnosti položaj žena u Crkvi pogoršao, a ne poboljšao, ja bih opet optimistički gledala u budućnost, jer vjerujem da budućnost pripada Bogu. A Crkva se toliko puta s dna vinula u visine da nema razloga sumnjati u tu mogućnost i kada su žene u pitanju.
Interview Zlatko Sudac: Bojim se Europe bez Boga Najveći problem koji primjećujem kod ljudi danas je takozvano individualno traženje Boga, rekao je u razgovoru za naš portal Zlatko Sudac, poznati hrvatski svećenik obilježen stigmama...
Interview Grubišić: Za mene se lijepi puno etiketa Novinari za don Ivana Grubišića kažu da je najutjecajniji svećenik u Hrvatskoj. On, pak, u razgovoru za naš Portal, tvrdi kako ga se u Crkvi marginalizira još od 1998. godine...
