Križ života - Interview - Don Anton Šuljić: Uskrsna vjera je zahtjevna

PORTAL

KRIŽ ŽIVOTA

DRUŠTVO

BLOGOVI

Interview

RAZGOVOR S POZNATIM SVEĆENIKOM, NOVINAROM I PUBLICISTOM
Don Anton Šuljić: Uskrsna vjera je zahtjevna

Za govor o Uskrsu potrebna je hrabrost života, hrabrost propitivanja vlastitih religioznih gabarita kao i gabarita vlastite konfesionalne zajednice, ali i hrabrost suočenja.

Don Anton Šuljić poznati je hrvatski katolički svećenik, novinar i publicist te pomoćnik direktora izdavačke kuće Kršćanska sadašnjost, a katoličkoj i ostaloj javnosti poznat je i kao bivši ravnatelj Informativne katoličke agencije te predstojnik Tiskovnog ureda Hrvatske biskupske konferencije. U ovom intervjuu, za portal Križ života, progovorio nam je o vazmenom otajstvu, Uskrsu kao temelju vjere te stvarnosti i aktualnosti Kristova uskrsnuća danas.

Može li se danas u određenom smislu govoriti o kršćanstvu Velikog petka s kroničnim nedostatkom govora o Uskrsu?

Možda se može i tako gledati, no vrlo bih teško donosio neke paušalne procjene. Činjenica je da se misterij Uskrsa daleko manje spominje od križa i da je, primjerice, daleko manje naših crkava posvećeno Uskrsnuću nego li križu, a kamo li svecima. U tom pogledu nam već i ta činjenica govori kako je kršćanstvo često pravilo stanovite kompromise s onim što ljude trenutačno više privlači, negoli se brinulo oko svojih temeljnih sadržaja. Uskrsna vjera je zahtjevna. Ona se temelji na dubokome misteriju i zato u nekom smislu izmiče ljudskome iskustvu. A što izmiče iskustvu to nekako ostaje po strani. Ipak, Uskrs je temelj svega. Vjera bez Uskrsa bila bi ogoljna od svoje biti. A što je ogoljeno od biti lišeno je i perspektive i lako upadne u idolatriju pa i ideologiju. Zato kršćani, uza sve postojeće, ipak imaju zadatak ali i izazov poniranja u najdublja dna istina svoje vjere. Nema sumnje da je Uskrs ta tajna i ta zbilja.

Koliko je dobro u kršćanstvu govoriti o patnji i muci kroz križ, a koliko su u pravu oni koji tvrde da bez patnje nije moguće govoriti o kršćanstvu?

Isusova muka i smrt danas se više shvaća u teološko-mističnom negoli u strogo evanđeoskom kontekstu. U teološko-mističnome, naime, shvaćanju Krist je trpio da bi otkupio grijehe svijeta, da bi na sebe uzeo boli čovječanstva, ali i da bi dao zadovoljštinu svome Ocu. On je za nas, kako se kaže u starokršćanskome himnu, “Adamov dug isplatio“. U takvoj pobožnosti kršćani su svoje patnje, već i prema Pavlovu naputku, ucjepljivali u Kristovu patnju i na takav način “suotkupljivali“ svijet prinoseći ono “što nedostaje patnjama Kristovim“. Ipak, evanđelja nude nešto drukčiju i nama bližu teologiju. Da bi se shvatilo i prihvatilo zašto je Isus morao umrijeti, mora se razumjeti kako je živio. Da bi se shvatilo zašto je umro baš na križu, mora se razumjeti nešto od onoga vremena, a osobito se moraju shvatiti političko-socijalno-religiozne prilike njegova vremena.

Isus je umro zato jer nije šutio; jer nije slijegao ramenima, jer je djelovao i jer se nije slagao sa zlom koje je čovjeka i društvo držalo u pokornosti. Umro je zato jer se podirao u židovsku sliku strogoga i dalekog Boga i jer je nastupio kao Sin Božji. Dok teološko-mistična teologija gotovo “blagoslivlja situaciju siromašnih kako bi im obećala namirbu na nebu, čime na zemlji siromašni postaju siromašniji, a bogati bogatiji“ (Jürgen Moltmann), dotle evanđeoska Isusove razloge zauzimanja za slabe, nemoćne, grešne, obespravljene i napuštene stavlja u njegovu odgovornost i naglašeno aktivni stav. A to bitno mijenja našu duhovnu pa i općenito angažirano kršćansku optiku. Pitam se: Ne bismo li i svoje vlastite križeve, umjesto da ih gledamo isključivo mistično – ponizno sve slušajući, prigibajući se i šuteći – trebali shvatiti i kao rezultat naših zalaganja za vrednote koje smetaju ljudima i skupinama, odnosno religiozno-društvenom establishmentu čije smo račune pomrsili svojim pravednim i istinoljubivim stavom ili riječima?

U tom kontekstu Isusovo: “Tko ne uzme svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik“ zapravo ne znači pasivno trpljenje pod teretima, nego svjesno preuzimanje inicijative – upravo na način kako je to činio Isus kada se zauzima za sve vrste rubnih ljudi i za njihove sudbine. Preuzeti svoju odgovornost, založiti se i snositi sve posljedice onoga što proizlazi iz našeg zalaganja za dobru, istinitu i pravednu stvar na Isusov način znači nositi svoj križ i ići za njim. To uopće ne znači pod svaku se cijenu miriti sa stanjem, šutjeti, ne poduzimati ništa protiv očitih nepravdi, smutnji i zala. To ne mora značiti niti šutnju pred katkad odviše krutom religioznom institucijom. Naprotiv. Tek iz angažiranoga stava možemo očekivati napade, povrede i križeve svake vrste. To su osjetili i doživjeli mnogi i u obitelji, i na radnome mjestu, i u sučeljavanju s moćnim institucijama ili zakonima, a gotovo redovita posljedica takvoga nasljedovanja Isusa u nošenju križa jest i vlastita usamljenost.

Koja je zapravo temeljna poruka Uskrsa?

Uskrs je stvarnost i simbol svega našeg što prolazi kroz mučno, teško, strahom opterećeno i zapečaćeno smrtnošću – prema novom i još neživljenom, ali s Bogom. Bez Boga Uskrs može biti više-manje lijep proljetni blagdan s ponešto dirljivih obreda i procesija, s pjesmama i običajima kojima udovoljavamo što emocionalnom, a što socijalnom dijelu nas. No, ne zabacujući sve to i ne podcjenjujući ljudsku potrebu da se izrazi obredom, Uskrs nas nužno vodi na prag usamljenog i ogoljenog izbora vjere kojoj prazni grob više nije tema već odskok spram Novosti utkane u Uskrsloga Krista.

Uskrsna vjera zatvorila je grobna vrata i otvorila vrata života. Ako se i osvrće natrag, ona to čini stoga što joj je još uvijek biti ovdje, s ove strane života. No, njezino je usmjerenje u onostranom; tamo gdje Bog sve čini novo. Zbog toga je Uskrs nada koja provijava iz ograničenih zemaljskih obzora. U toj se nadi skupljaju sve granice i sve nemogućnosti, svi strahovi i sve patnje, svi križevi i sva umiranja… Skupljene poput Isusovih haljina na toj točki od koje se dijele život i smrt, nebesko i zemaljsko, božansko i ljudsko, sve su one s Kristom stavljene pred konačnu Božju preobrazbu. Tamo gdje se grob nameće kao konačni doseg ljudskoga, Uskrs probija granice i grobu oduzima posljednju riječ. Vjera u Uskrsloga zapravo je ljudskija od svih ljudskih zbilja budući da potvrđuje one energije u čovjeku koje su nužne da bi se živjelo zauzeto, odgovorno i sveto.

Stoga Uskrs u ljudskome iskustvu neprestano vibrira kao izazov i kao poziv, kao tankoćutni dokaz da čovjek jest stvoren za više i veće, za neprolazno i vječno. Uskrs u tim obzorima budi sve poštene ljudske čežnje, potiče nade, kovitla mrakove i stvara novu supstancu za proboj prema nedokučivom, božanskom i svetom. Uskrs čovjeku oduzima njegovo isključivo i konačno pouzdanje u vlastite moći i preoblikuje ih u Božju snagu. Uskrs potvrđuje i pospješuje ljudskost time što joj oduzima udarnu iglu pouzdanja u samu sebe. Vraća je, naime, onamo odakle je i krenula – njezinom božanskom izvoru. Oduzimajući ljudskosti ono što bi moglo značiti 'pobožanstvenjenje' koje bi dolazilo od nje same, Uskrs našu ljudskost oslobađa brutalnosti i tiranije. Ako išta onda upravo Uskrs pokazuje kako ljudska tiranija nije u Božjemu poretku. Iznikla iz vlastitoga korijena ona se može suprotstaviti i htjeti napakostiti čak i samome Bogu – u Isusu je to zorno pokazala kad ga je raspela na križ – no Uskrs je konačna preobrazba i obnova svega u Kristu. Čak i ljudske brutalnosti i zla. Uskrs ne negira zlo nego ga preobražava. Pobjeđuje ga, slikovito rečeno, onim alatima i oružjima na koje ono nema odgovora, nema obrane i nema strategije. Zlo i Zli pobijeđeni su na razmeđu križa i vazmenog jutra. Poraz je pobjeda, križ proslava, smrt je život… To je uskrsna logika. Od tada čovjek, kako bi rekao Pavao, s pravom hodi “u novosti života“.

Kako suvremenom čovjeku govoriti o uskrsnuću, kako Kristovom, tako i uskrsnuću koje se u kršćanstvu budućnosti veže i uz svakog pojedinog čovjeka?

Za govor o Uskrsu potrebna je hrabrost života, hrabrost propitivanja vlastitih religioznih gabarita kao i gabarita vlastite konfesionalne zajednice, ali i hrabrost suočenja. I tu vrijedi pravilo da bez križa nema Uskrsa. Bez suočenja, bez radikaliziranja uvjerenja i stavova nemoguće je doživjeti istinski Uskrs. Uskrs niče iz vjere da je čovjek najviše što može biti – Božje dijete, da jest, dakle, biće koje u sebi ima božanski život i božansku narav, ali ne od sebe, već od Njega. Bog se ne može odreći i ne može napustiti onoga tko je njegov. Sve ako mora prijeći i najveća poniženja i iskusiti zlo pa i smrt, Bog svoje očinstvo potvrđuje. Vjera u tu zbilju katkad prolazi kroz mrkli mrak i krvavi znoj, a vazmena je zora predokus onoga što Bog može učiniti s čovjekom. Sve ono što je u nama sapeto, što je zgureno i čeka oslobođenje kroz životne mijene prelazi i stvarnosti u stvarnost, no temelj svega položen je u činjenicu da smo Božja djeca. Čovjek, dijete Božje, već u sebi nosi klicu svoje konačne preobrazbe i svoga Uskrsa. Vjera to prepoznaje i slijedi. Sva je usmjerena prema toj zbilji, sve ako još uvijek doživljava slabosti ljudskog.

Mogu li napredak znanosti i zbližavanje znanosti i religije ići u prilog Uskrsu?

Ne bih se usudio prognozirati, tim manje što nisam znanstvenik, a neke spoznaje dobio sam samo posredno od kompetentnijih autora. Sve nekako upućuje na to da znanost ima alate i parametre spoznati tajnu koja je nadilazi i prethodi, no njoj nikada neće biti dano formirati uvjerenje. Znanost dovodi do praga vjere ili nevjere. No uvjerenje dalje ide samo i utemeljeno je u posve drugim parametrima od onih znanstvenih. Vjera prekoračuje granice vidljivog i nevidljivog. Uskrsnoj vjeri Isusovi su grobni povoji i svjedočanstvo onih koji su ga uskrsla sreli simboli, no putanja te vjere uvijek je osobna i misterij je pred kojim moramo zastati.

Je li uopće potrebno pokušavati racionalno opisati i objasniti uskrsnuće? Ne radi li se tu zapravo o opasnosti da se prevagne na stranu racionalnosti, a zaboravi na vjeru?

Vjera računa s razumom jer je on integralni dio čovjekovih moći i obdarenosti. No, uza sve naše pouzdanje u razum i znanje kad-tat ćemo morati zaključiti da smo na pragu velike Tajne. Znanost može trenutno zadovoljiti čovjekove apetite, poškakljati njegovu želju da zahvati i shvati, no posve je sigurno da racionalnost, ako je prava, prije ili kasnije dolazi pred zid. Ipak, velika je njezina moć što se izmiče iracionalnom, kontrolira paranormalno i manipulativno čime postaje važan čovjekov regulator, gotovo instrument njegova držanja na okupu pred silnicama koje ga mogu rastočiti. Tako se racionalno zapravo može vrlo korisno uklopiti i u instrumentarij vjere koja je sveobuhvatnija stvarnost. Zaviruje, naime, i ovamo i onamo, živi od ovoga i onoga svijeta i svoje pouzdanje stavlja u konačne Božje mogućnosti.

Koliko vjerniku na tom tragu može pomoći lik svetog Tome u evanđelju koji želi racionalno objasniti uskrsnuće i vidjeti rane na Kristovom živom tijelu?

Sv. Toma samo je simbol toga racionalnog u čovjeku. I nije zbog toga bio odbačen niti bitno pokuđen. Tek mu je upućen blagi prijekor: “Ne budi nevjeran, nego vjeran“. Racionalni dokazi, kojih nikada nećemo moći dovoljno skupiti niti ih kategorizirati, nerijetko dovode do “nevjernosti“. Pouzdavajući se u svoje vlastite moći oni rube po bridovima idolatrijskoga… Na krilima racionalizma vrlo je lako prelaziva granica vjere i nevjere… Činjenica je da je to područje vrlo bogato i jednim i drugim primjerima: primjerima velikih znanstvenika koji su bili i veliki vjernici i znanstvenika koji su bili veliki nevjernici. Tomino priznanje “Gospodin moj i Bog moj!“ evanđeoski je odgovor i gotovo naputak kako za čovjeka najbolje može završiti to racionalno traganje i propitivanje o dokazima.

Kršćani radosno slave Božić, no kao da Uskrs ima manje značajnu vrijednost u liturgijskoj godini. Što Vi mislite?

S Božićem nekako lakše prihvaćamo da je Bog uzljubio svijet, da je htio biti čovjek i da je čovjeku rekao svoj definitivni “da“. Uskrs, međutim, polazi od križa i umiranja i provocira vjeru koja ne kalkulira i koja se nema na što nasloniti. Samo u toj vjeri Bog daje novu, nečuvenu i nedokučivu perspektivu. Čovjek kojemu je Bog u Božiću rekao svoj “da“, po Kristu je pozvan u vazmenu zbilju, u trajanje bez granica. Tamo gdje je rođenje za svijet ona zbilja koja ushićuje naše nade, tamo rođenje za nebo te iste nade diže na višu razinu.

Uskrs upravo svojom nečuvenom novošću afirmira čovjeka i sav stvoreni svijet. On je konačni Božji “da“ stvorenju, dokaz je njegove upisanost u svijet, u odnose, u ovo postojanje u kojemu nas tajne prethode i nadilaze. Oči vjere u Uskrslome vide više no što su kadre vidjeti organi našeg vida – one “vide“ drugu stranu zbilje. Ustvari, istinsku stranu zbilje. O ljudskome bi se postojanju smisleno smjelo govoriti samo u perspektivi Uskrsa. S Kristovom smrti na križu moglo bi se govoriti o Kristu kao najuzvišenijem čovjeku, kao o herojski pokazanoj dobroti, praštanju i ljubavi, no s Uskrsom o Kristu smijemo govoriti samo u perspektivi konačne Očeve ljubavi koja premošćuje sve naše granice, a posebice granicu života i smrti. U Uskrsu ona je gotovo dokinuta. Isusova ljudskost poput svake ljudskosti, doduše, doživjela je svoj silazak u smrtnost, no zato je Uskrs dokaz da smrti zapravo i nema. Smrt je granično pitanje iskustva, ali ne i vjere. Vjera od nje ide dalje. Sva je usmjerena Božjim mogućnostima…

Po čemu bi se trebalo razlikovati i biti prepoznatljivo kršćansko slavlje značajnih blagdana od sekularnih slavlja važnih datuma, državnih praznika?

Što se tiče kršćanskoga slavlja ne bih ih suprotstavljao sekularnim slavljima jer je nemoguće povući bilo kakvu paralelu. Postoje, istina, tendencije i s jedne i druge strane da se posude sadržaji pa tako neki svećenici i vjernici od vjerskoga slavlja vole napraviti kakav happening dok neki priređivači sekularnih slavlja vole posuditi sadržaje od vjerskih slavlja. Takvi se, međutim, pokušaji vrlo brzo razotkriju kao neuspjeli. Ono što je bitno za kršćanske blagdane jest sudjelovanje u misteriju, navještaj riječi i – vrlo značajno – zajednica koja slavi. Lišena potrebe da ostavi dojam ili da se svidi, odnosno “uspije“ da liturgijsko ili vjersko slavlje raste iz iskrenosti i vjere uronjene u misterij. Kada je takvo ono je preobrazbeno i autentično. To se ne može ne osjetiti.

Kako danas slaviti Uskrs? Po čemu on iz godine u godine može biti nov za kršćane?

Teško mi je odgovoriti na ovo pitanje, a najmanje bih htio davati recepte. Uskrs se slavi na već ustaljeni liturgijski način, a nov može biti upravo zato jer svojom nepromjenjivom i planetarno jedinstvenom zbiljom u sebe uključuje nas, različite no što smo bili lani ili preklani. Mi se mijenjamo, a Bog i sve njegovo ostaje isto. Novost je upisana u naše mijene. Isus je tu mijenu odživio Vazmom i od tada smo kao ljudi, kao pojedinci ali i kao čovječanstvo, uključeni u tu mijenu. Novost izvodi Bog u nama.

14.4.2009

razgovarao: Hrvoje Cirkvenec
foto: Ika, Križ života


Komentari (0)

Redoslijed ispisa: od zadnjeg

Info box

Komentirati mogu samo registrirani korisnici. Registrirajte se ovdje i postanite i vi dio zajednice korisnika na Križu života!

OSTALI TEKSTOVI

Interview
Hans Küng: Crkva se mora vratiti Isusu

Znam da je i papa Ratzinger svjestan da bi osudivši moju knjigu osudio milijune katolika koji isto misle, rekao je za naš portal jedan od najpoznatijih teologa današnjice Hans Küng...

Interview
Volf: Teologija treba biti kritička

Teologija treba imati kritičku distancu prema Crkvi, ali ne u smislu odvajanja od Crkve nego u smislu bivanja kritičke misli Crkve, ističe profesor sustavne teologije na Yaleu Miroslav Volf...

Interview
Činjenicama protiv relativizacije zločina

Vjerske zajednice i kršćanske crkve u regiji kroz podršku inicijativi REKOM mogu dobiti prostor za svoje djelovanje u procesu pomirenja, ističe Nataša Kandić u intervjuu za naš portal…

20.4.2011.

Opširnije

3.4.2011.

Opširnije

2.12.2010.

Opširnije

STARIJI TEKSTOVI

Vjernici u Africi predvode sprovode
Interview, 13.10.2010.

Duhovna glazba je način života
Interview, 26.4.2010.

Ivan Žutelija: Moj roman nije napad na Crkvu
Interview, 2.3.2010.

Vjeran Piršić: Zaštita okoliša je pitanje morala
Interview, 23.2.2010.

Treba galamiti o istini života
Interview, 14.12.2009.

NAJNOVIJE

Komentari
O umjetnoj oplodnji kroz javnu raspravu

Zakoni koji diraju u područje poštivanja prava na život, dostojanstva ljudske osobe i prava djece na obitelj ne donose se na temelju političke ucjene, po žurnom postupku i bez javne rasprave...

Komentari
Ima li bar malo humanosti u Crkvi?

U istinski sekularnoj državi religijska uvjerenja ne igraju ulogu u donošenju državnih zakona, koji se primjenjuju na sve građane države neovisno o tome jesu li vjernici i koje su vjere...

Pod povećalom
Treba se prisjetiti sv. Tome Akvinskog

Zašto je toliki problem je li neka osoba dijete iz epruvete ili nije ukoliko sam Bog nadahnjuje život i određuje koji će spoj muške i ženske spolne stanice napraviti onaj spoj koji će započeti život?

Zoom
U Sloveniji korumpirani biskup i biskup tata?

Slovenska biskupska konferencija demantirala je da je Sveta Stolica poslala Dekret kojim se naređuje povlačenje iz javnog života nadbiskupa Krambergera i Urana...

Slovo, slika, zvuk
Michael W. Smith stiže u Zagreb!

Michael W. Smith jedan je od najpoznatijih svjetskih izvođača i skladatelja suvremene kršćanske glazbe. Njegova su ostvarenja priznata i u mainstream glazbenom svijetu...