|
| Komentari |
 |
GUBITAK SVAKOG KREDIBILITETA
Promašene prilike Crkve za dijalog sa svijetom |
|
Gubitak kredibiliteta malo pomalo sve više prijeti da zahvati i samo središte crkvenoga poslanja: da naviješta Radosnu vijest. Zavjera prešućivanja, odbijanje otvorena govora zapravo je rizik svake ideologije. |
| Crkva se sudeći, po sadašnjoj krizi koju ponajprije očituje šizofrena situacija u kakvoj se našao vjernik laik, očito ne snalazi u situaciji rasapa povijesne i političke potke na kojoj je stoljećima počivala kao institucija moći te promašuje niz povijesnih prilika da u tome uspije. Povijest Crkve je, možemo reći, povijest propuštenih prilika susreta sa svijetom. |
Srodivši se s političkom vlašću u zemljama Zapadne Europe, u Srednjem vijeku Crkva je bila jedina organizacijska snaga društvenoga života. Ona je uspostavila pravila moralnog života na Zapadu, bila propagatorica i progresivna snaga kulturnog života i u brojnim slučajevima referentna točka političkoga života. Kroza cijelo to razdoblje oblikovala je imaginarij ljudi pružajući im dostatna objašnjenja o smislu života što su ga tražili. Vremenske nepogode koje su uništavale usjeve, bolesti koje su pogađale ljudske zajednice, gubitak djece, patnja, društvene nepravde, ratna nasilja, glad, ukratko sve ono što izmiče ljudskom nadzoru služilo je kao plodno tlo potrebi vjerovanja. Vjerovanja u dobrohotnu moć, u stvaran no čovjeku nedostupan red stvari, u Onkraj u kojemu nema trpljenja i kojega je izravan posrednik Crkva.
No, kako se svijet kroza stoljeća sve više emancipirao od utjecaja Crkve, sve je jasnije uviđao njezine slabosti te je ona postupno gubila kredibilitet u njegovim očima: prvo kredibilitet u području znanosti, pa politički i moralni, onda socijalni, a naposljetku i kredibilitet u području autoriteta.
Početkom 16. stoljeća crkveno tumačenje funkcioniranja kozmosa stvorenoga u šest dana sa zemljom u središtu prestalo je biti dostatno jer su znanstvena otkrića proširivala i usložnjavala doživljaj svijeta. No, Crkva je branila svoje isključivo pravo na tumačenje svijeta pred svima i protiv sviju, proglašavajući one koji su nudili druga tumačenja lošim kršćanima ili hereticima. Zapravo, inkvizicija nije osudila Galileja zbog njegovih znanstvenih teza, nego zbog njegove neposlušnosti odredbi iz 1616. po kojoj se Kopernikov sustav ne smije dovoditi u pitanje. Autoritet bijaše važniji od istine. No, kada je svima postalo očito da je Galilej u pravu, Crkva je izgubila kredilibitet u području znanosti. Štoviše, vjernici su počeli gubiti povjerenje u pouzdanost njezinih odredbi. Crkvi je trebalo čak četiristo godina da prizna svoju pogrešku u odnosu na Galileja, što je gubitak kredibiliteta samo produbilo. Doduše, do priznavanja legitimnosti Darwinove teorije evolucije trebalo je manje vremena. Ali još uvijek je došlo prekasno.
U Srednjem vijeku Crkva je našla neku vrstu ravnoteže s vremenitim moćima, svim odreda monarhijama. Rivali u teritorijalnim i financijskim interesima, Crkva i politička moć su se solidarizirale u svojim respektivnim oblicima vladanja te, bivajući podložne jedna drugoj, uzajamno učvršćivale svoj savez: moć se smatrala sakralnom, papa i kraljevi pomazanicima Božjim. Narod, kojemu nisu bila dana sredstva za vlastitu vladavinu jer su jedino ljudi dobroga porijekla smjeli sudjelovati u javnom životu, bio je prepušten dobrohotnosti papa, biskupa i vladara, žene u tom svijetu nisu imale ni dušu ni građanska prava, kao, uostalom ni “barbarski“ narodi izvan Europe. Monopol latinske kulture i imperijalistička politika, inkvizicija i križarski ratovi išli su ruku pod ruku. No, napredak u poljoprivredi, povećani porezni nameti, porast stanovništva i trgovine među ruralnim stanovništvom, te smanjenje prihoda i ratovi plemstva – sve je to, naposljetku, izazvalo krizu feudalnoga sustava na kojem je počivala i Crkva. Malo pomalo, u početku skrovito, pojedinačno, a potom sve bučnije i organiziranije, ljudi su se počeli boriti za vlastitu emancipaciju. Crkva za nju, dakako, nije imala razumijevanja. To je bio drugi njezin gubitak kredibiliteta u području politike.
Ali, tu nije stala. Svoju je hijerarhiju u to vrijeme nastojala još više učvrstiti u moći koju je imala nad ljudima i mnogi su se pape u tome razuzdali. Počeli su se naplaćivati sakramenti kako bi crkvena hijerarhija imala lagodan život te kako bi si gradila zgrade i plaćala svoje čuvare. Tako je, primjerice, crkva svetog Petra u Rimu izgrađena novcem dobivenim od indulgencija. Biskupi nisu birani po svojim duhovnim zaslugama, nego po stupnju obiteljske moći. Pape iz obitelji Borgia primjer su krajnje korumpiranosti i moralne dekadencije. Vjernici iz puka su pritom do te mjere bivali oguljeni, i duhovno i materijalno, da je nužno sazrijevalo vrijeme za pobunu. I došla je. S Lutherovom reformacijom. Crkva je po treći put izgubila svoj kredibilitet, ovaj put moralni.
No, i dalje je nastavljala braniti sustav koji se počeo urušavati. Štoviše, Tridentski koncil (1545. – 1563.) Rimokatoličku je crkvu utvrdio kao monolitnu i autokratsku. Protureformacija će ubrati svoje plodove, ali neće išta dubinski promijeniti. Prvi vatikanski koncil (1869. – 1870.) Crkvu nimalo nije unaprijedio: naprotiv, ostavio ju je ukopanu u Srednji vijek. Naposljetku će papinstvo na demokratska kretanja u društvu ipak početi gledati dobrohotno, ali će u tome toliko kasniti da se val nezadovoljstva više neće moći zaustaviti. |
Crkva ljudskom napretku suprotstavlja vlastitu nepogrešivost
Nijedna “modernistička“ ideja s kojom se Drugi vatikanski koncil uhvatio u koštac nije bila neznana u Crkvi. Te ideje, gestalt modernoga svijeta, bile su pritajeno ili marginalizirano prisutne u njoj već stoljećima, a tradicionalistička Crkva ih je tvrdokorno i opetovano osuđivala u dokumentima kao što su: Mirari vos (Čudite se, 1832.) Grgura XVI., Quanta Cura (Kolikom brižnošću, 1854.) s dodatkom Syllabus Errarum Pija IX., pa enciklika Pascendi Dominici Gregis (Pasti stado Gospodnje, 1907.) Pija X. Krajem 19. stoljeća Crkva, brkajući vremenito i duhovno te vlastitu moć i dalje razumijevajući u sprezi s monarhističkim viđenjem svijeta, nije bila kadra odgovoriti na prijetnju nevjere u svijetu drukčije nego ju osuđujući. Zabrinuta, pokazivala je tvrdokoran otpor prema modernom društvu u nastajanju temeljenu na ljudskim slobodama i prvenstvu razuma, što je kulminiralo 1870. nasilnim proglašenjem dogme o nepogrešivosti pape u pitanjima vjere.
Zaboravlja se činjenica da se otvaranje Prvoga vatikanskog koncila 1869. poklopilo sa stvaranjem države Vatikan. Dogma o nepogrešivosti izglasana je upravo u vrijeme kada je najviše crkveno vodstvo, lišeno svojih teritorijalnih dobara, bilo primorano zatvoriti se unutar vatikanskih zidina. Pred prijetnjama talijanskih revolucionara Crkva u tom trenutku nije znala reagirati drukčije. Na Koncilu se 18. srpnja 1870. glasalo samo o dva dokumenta: jedan od njih bijaše Pastor Aeternus koji je i proglasio dogmu o nepogrešivosti. Fizičko zatvaranje ilustrira psihološki stav Pija IX. u odnosu na svijet. Osjećajući da je ugrožena njegova vlastita funkcija, papinstvo je pružilo drastičan otpor evoluciji svijeta koji je ugrozio tu funkciju.
Manjina biskupa, i ne tako neznatna (20%), među kojima i naš biskup Strossmayer, napustili su sabor prije glasanja ne slažući se s njihovim unaprijed zajamčenim rezultatom. Proglašenje dogme o nepogrešivosti pape u pitanjima vjere obavljeno je, čini se, u strahu pred političkim prijetnjama, na brzinu, bez ozbiljne analize zahtjeva svijeta za vlastitom autonomijom. Jer da ju je papa Pio IX. proveo, ne bi mogao a da ne otkrije u samom tom zahtjevu kartografiju neodvojive veze vidljivoga i nevidljivoga. Umjesto toga usuprot desakralizaciji svijeta, Crkva je samo još tvrdokornije insistirala na sakralnom karakteru vlastita autoriteta. Dogma o nepogrešivosti služila je Crkvi kao svojevrsna kompenzacija zbog gubitaka političke moći: gubeći moć političkoga reda, učvrstila je svoju duhovnu moć sakralnoga reda.
Crkva je oduvijek igrala na dvije karte: na kartu državničke vlasti i njezinih sredstava represije te na kartu duhovnosti i morala u ime kojih je mogla osuđivati. Kada je izgubila s prvom, bacila se na drugu kartu. Kako više nije imala oružja da brani svoja dobra, latila se duhovna oružja, jedino što joj preostalo, da bi branila svoj autoritet te održala isključivo pravo na istinu koje si je bila prisvojila. Ali je istodobno proglašenjem dogme Crkva samoj sebi vezala kamen oko vrata pred svakom svojom budućom reformom koja zahtijeva prevrednovanje tradicije ukoliko ona hoće uvijek nanovo otkrivati svoju vjernost Riječi Božjoj.
Crkva, međutim, nije ni politički režim ni korporacija te, dokle god koristi njihove strategije, trpjet će i njihove slabosti. Svijet, pak, naprosto više ne može vjerovati na način na koji je vjerovao ranije i prava je ludost htjeti se suprotstaviti toj evoluciji. Trebalo je čekati papu Ivana XXIII. da to i Crkva razumije. A onda, kada se činilo da napokon otvara svoja vrata, u strahu pred novim, opet ih pritvara. |
Eurocentričnost
Kršćanstvo je kroz svoju povijest imalo presudnu ulogu u (uni)formiranju kulturne sredine. Srednjovjekovni Zapad sav je u tom nastojanju: kršćanstvo se oblikovalo u kaotičnom svijetu 5. i 6. stoljeća i u vrijeme velikih seoba naroda uspostavljalo relativno homogen sociopolitički sustav. Malo-pomalo nametnulo je društvu institucije s nazovi kršćanskim normama. Iako je u Sjevernoj Africi, na Mediteranu i Bliskom istoku zadobivalo različita lica u bizantskoj, koptskoj, kaldejskoj i drugim Crkvama, na Zapadu je sve više postajalo monolitnim. Kršćanstvo je bilo moguće živjeti samo na jedan jedini, “rimski“ način.
S poteškoćama da prizna kulturnu pluralnost Crkva se srela u svom misijskom djelovanju. U drevnim kršćanskim zemljama i misijskim crkvama u Aziji i Africi kršćani su bili primorani pjevati iste gregorijanske napjeve kao pod neogotičkim svodovima na Zapadu. A kada se počeo formirati autohton kler, podvrgnut je skolastici i tridentskim normama koje su tvorile mentalnu strukturu Zapadne crkve. Pokušaji inkulturacije u 16. stoljeću, primjerice u Indiji, tvrdoglavo su i grubo onemogućeni. Misije su obnovljene u kolonijalno doba romantizma u 19. stoljeću. Europljani su, “donoseći barbarima civilizaciju“, bili podjednako brzi u potezanju oružja kao i u podučavanju kršćanske vjere. Ni Rimokatolička crkva se nije zaustavljala samo na crkvenim strukturama i liturgiji, nego su njezini misionari, uz evangelizaciju koja je dolazila usporedno s ekonomskom i političkom kolonizacijom, omalovažavajući i razarajući autohtone kulture, zapadnu kulturu nametali kao kršćansku. Mnoge kolonizacije mogu se nazvati zločinima protiv čovječanstva. Tako su, primjerice, pripadnike plemena u Oceaniji silili da prekriju svoja tijela te im, premda su sami imali vrlo razvijenu etičnost, govorili o “ogavnim“ grijesima tijela, a nomadske narode Afrike tjerali da izgrade nastambe i nastane se po selima. Umjesto inkulturacije – dekulturacija. Malobrojni misionari koji su uvažavali bogatstvo pohranjeno u autohtonim kulturama bili su u svoje vrijeme posve neshvaćeni, čak lišavani svojih misionarskih službi.
Nadalje, stoljećima su pape postajali papama na talijanski način. Izbor Ivana Pavla II. značio je prekid s takvim načinom, uvodeći poljski, ali još uvijek europski. Biti papa na europski znači, zapravo, to biti na rimski način: neprestano nametati propise i zakone, oslanjati se više na dokumente nego na realnost, centralizirati vlast u strahu od njezina raspršivanja, ponašati se poput monarha: dobrohotno u dobrome, autoritarno u najgoremu. Biti papa na rimski način znači emocije sputavati disciplinom, spontanost smatrati opasnom te svime htjeti gospodariti, sve nadzirati. Kao da crkveno vodstvo u Vatikanu ne primjećuje da unutarnja dinamika Crkve napušta Zapad, još se uvijek odveć bavi specifično europskim problemima: jazom između tzv. postmoderne i kršćanske kulture, sve slabijim utjecajem magisteriuma – problemima koji više truju kršćansko razmišljanje i razgovore nego što ih vraćaju Evanđelju.
Crkva je tek na Drugom vatikanskom koncilu pokazala otvorenost prema kulturama kojima naviješta Evanđelje. U svom dokumentu Ad gentes divinitus (Ljudima od Boga poslani) govori o potrebi da se “pastoralni i praktični zahtjevi naobrazbe misionara usklade s nastojanjem da se pođe ususret posebnom načinu mišljenja i djelovanja naroda kojemu su poslani“, otvarajući time prostor za uvažavanje drugih i vlastitu inkulturaciju.
A uvažavanje i inkulturacija danas su nužni Crkvi i u odnosu na njezinu vlastitu sredinu koju, čini se, sve manje razumije. Naime, živimo u doba u kojem su sve “velike priče“ (grands récits) ili metanaracije, kakve i teologiji i crkvenom nauku služe kao okvir, izgubile na plauzibilnosti i sugestivnosti. Usredotočena na konačan ili izvanvremenski smisao koji daje značenje svim pojedinačnim povijesnim činjenicama, pretendirajući na općevaljanost i posljednje utemeljenje, “velika priča“ kršćanstva u konkurenciji je s drugim kulturnim “pričama“ te primorana opstajati usporedno s njima. Kako i kršćanska Objava ne može biti drukčije artikulirana nego u ljudskom jeziku, s novim povijesnim i kulturnim okolnostima nužno i sama mora biti prerečena.
Katolička crkva, iako prisutna diljem svijeta, nije istinski svjetska Crkva, nego korijenito Zapadna. I to je danas njezina velika slabost. Suditi o svijetu iz političkoga iskustva iz vremena dok je ona imala znatan utjecaj – što Crkva čini nastojeći povratiti svoj utjecaj – samo odaje njezino temeljno nepoznavanje svijeta. Kršćanstvo, dokle god je svezano zapadnom kulturom, političkom moći i centralističkim monopoliziranjem “istine“, ne može pretendirati na univerzalnost na koju se poziva. |
Crkva kasni
Svaki puta kada je priznavala svoje pogreške u prošlosti, Crkva je to činila s tolikim zakašnjenjem da se to više nije moglo tumačiti sa zahvalnošću, nego ravnodušno, ili čak neprijateljski, kao njezin nov neuspjeh. Kada se počela zanimati za društvenu pravdu, njezina su promišljanja pomele revolucionarne ideologije i marksističke teorije. Još jednom, nastupila je prekasno. Zapravo, propustila je još niz prilika da se izmiri sa svijetom: primjerice, dijalog s ateizmom i solidarnost s različitim pokretima u njihovoj borbi za pravedniji svijet. A pred njom je izazov globalizacije kakva svijet hoće povezati isključivo na tržišnim načelima te stvara sve veći jaz između bogatih i siromašnih...
Organizacijska stvarnost Crkve na Zapadu za mnoge je postala simbolom ugnjetavanja, dok ona misli da pronosi poruku slobode; simbolom mračnjaštva, dok se ona smatra svjetlom svijeta; simbolom hipokrizije, dok ona za sebe kaže da je put istine; simbolom nadiđenoga, dok se ona smatra glasnogovornicom vječnosti.
Svojom nesposobnošću da provede reforme koje je sama inicirala Drugim vatikanskim koncilom, posebice u svom odnosu prema ljudskoj seksualnosti, te svojom zavjerom prešućivanja kada je riječ o pedofilskim skandalima u vlastitim redovima, Crkva, naposljetku, u ove naše dane počinje diskreditirati samu sebe. I opet kasni: mnogi su biskupi čekali da skandali izbiju u javnost kako bi priznali niz slučajeva svećeničke pedofilije i u njihovim biskupijama, a mnogi još danas ne priznaju da je jednako tako zločin i zataškavanje zločina. Gubitak kredibiliteta malo pomalo sve više prijeti da zahvati i samo središte crkvenoga poslanja, njezin razlog postojanja: da naviješta Radosnu vijest.
Zavjera prešućivanja, odbijanje otvorena govora zapravo je rizik svake ideologije. Sastoji se u tome da se prešućuju istine da bi se očuvala reputacija ili neki “viši cilj“. To se događalo sa svim režimima nacističkim, marksističkim, socijalističkim, koji su, budući da se stvarnost nije podvrgava njihovim ideologijama, postale totalitarističkima. Sve ideologije redom niječu realnost kako bi one same opstale. Sve dok svima ne postane jasno da je cijeli sustav lažan. No, koliko očitih, a još više skrovitih žrtava prije nego li do toga dođe! Povijest Crkve povijest je nesvladanih trauma. U tome se Crkva ne razlikuje od svijeta. No, kriza u samoj Crkvi prilika je za njezinu vlastitu evangelizaciju i iscjeljenje. |
|
| 31.8.2010 |
piše: Jadranka Brnčić |
| PODIJELI OVAJ ČLANAK S DRUGIMA |
|
|
|
|
Redoslijed ispisa: od zadnjeg |
|
|
Info box
Vaš komentar je predan. Nakon što redakcija pregleda Vaš komentar, on će biti naknadno objavljen ili neobjavljen u skladu s pravilima komentiranja tekstova na portalu Križ života.
|
|
 |
| Komentirano: 2.9.2010. u 20:20 |
|
|
Crkva nikada ne kasni. Crkva je možda spora za ubrzane tijekove i ekspres rješenja koja donose prilike u svijetu ali je dostižna. Radije bih polako u Kraljevstvo nego ubrzano izvan Kraljevstva. Stići će Crkva u svoje vrijeme, na vrijeme, na kraju vremena i zauvijek. |
|
|
|
| Komentirano: 2.9.2010. u 4:18 |
|
|
Teško je izraziti ovu problematiku na emprijski egzaktan način. Ovakve stvari se osjećaju intuitivno u dušama onih koji mogu osjećati stvarnost na jedan "širi" način. Autorica teksta je nastojala da upravo na takav način pogleda u široki povijesni opseg crkvenog razvoja. Prilazeći ovoj problematici, uspjela je dodirnuti one najznačijnije crkvene propuste. Očigledno, cilj autorice je osvrt na propuste crkvenih "kormilara" radije nego općeniti pogled na propuste "svijeta" itd. Ovo drugo može biti predmet neke druge studije ili osvrta. Tekst je malo predug za karakter informativnog članka. |
|
|
|
| Komentirano: 1.9.2010. u 22:10 |
|
|
Odličan tekst! Nadam se da će uzburkati ustajale duhove. Doista, dalje više ne može u Crkvi kao do sada, posebice u Hrvatskoj. Od zataje ljudskih vrijednosti do zataje Božjih nije velik korak. Onoga tko ima milost vjere ovakva totalitaristička i hipokritska situacija u Crkvi može samo rastužiti do bola, a onoga tko traži samo udaljiti od Crkve. Gotovo da možemo reći: s pravom. Nemojmo to dopustiti! |
|
|
|
| Komentirano: 31.8.2010. u 21:35 |
|
|
Uh, oštro i beskompromisno! Svaka čast! Ne valja pritom smetnuti s uma da autorica pojmove “Crkva” i “svijet” koristi u određenom smislu, misleći pod Crkvom na crkvenu hijerarhiju, a pod svijetom na tekovine ljudske civilizacije i kulture. A zaključiti je: bez autokritike Crkve nema njezine poniznosti, a bez poniznosti nema hoda u istini. Što vrijedi za pojedince, još više vrijedi i za zajednice, pogotovu za takvu kakva je Crkva. Ne valja se, doduše, zaustavljati samo na kritici i autokritici, ali bez njih u naše dane nema ni pristupa blagu molitve, blagoslova, dijaloga, radosti, ljubavi! |
|
 1  |
Info box
Komentirati mogu samo registrirani korisnici. Registrirajte se ovdje i postanite i vi dio zajednice korisnika na Križu života! |
|
| VEZANI TEKSTOVI |
|
| OSTALI TEKSTOVI |
|
|
|
|
|
|
|
Komentari
Prebrojavanje krvnih zrnaca
Kada Raguž tvrdi da je Concilium liberalni časopis, on ne samo da pada ispod svake razine Drugoga vatikanskog sabora, nego se jednako tako svrstava među najrigidnije antimoderniste... |
|
Komentari
Crkva na razmeđu
Sve dok Crkva radikalno ne prekine sa savezništvom s bogatstvom i s vlašću te ne prizna da i sama, čini se, ide u krivom smjeru, njezine reforme će kasniti ili biti mlake, a inzistiranje na istini neuvjerljivo... |
|
Komentari
Otvoren govor u Crkvi (drugi dio)
Još za održavanja Drugog vatikanskog koncila Henri de Lubac je izjavio: Samo neprijatelji Crkve žele da ona ostane ovakvom kakva jest! Ali, odluke Koncila uglavnom su ostale tek na dobroj volji…
|
|
|
|
|
|
|
| STARIJI TEKSTOVI |
|
|
| NAJNOVIJE |
|
Zoom
Regionalni Taize susret u Sarajevu
Sarajevo je od 3. do 5. rujna domaćin regionalnog Taize susreta, tj. jedne od postaja ''Hodočašća povjerenja na zemlji''. Na susretu se očekuje oko tisuću sudionika iz Europe... |
Kršćanstvo
Dio luterana u novoj Crkvi
Sjevernoamerička luteranska crkva osnovana je zbog nezadovoljstva odlukom Sinode Evangeličke luteranske crkve na kojoj su odobreni gay brakovi svećenicima i svećenicama... |
Zoom
Britanija: Gay kršćani očekuju Papu
Lezbijski i gay kršćanski pokret protiv prosvjeda, ali najavio molitveno bdijenje kako bi Papa tijekom posjeta Velikoj Britaniji mogao vidjeti lica onih na koje utječu njegovi homofobni komentari… |
Pod povećalom
Katolički tjednik protiv Svjetla riječi
Svjetlo riječi ide za tim da katoličkim čitateljima širi prostor slobode vlastitog prosuđivanja, potvrđujući im time pravo na osobnu punoljetnost u Crkvi, odgovara redakcija mjesečnika... |
Riječ urednika
Popis podobnih i nepodobnih Kaptolu
Legitimno je pitanje koga to zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić prima, odnosno tko je ove i prošlih sezona, tijekom njegova stolovanja na Kaptolu, bio i je in, a tko out... |
|
| NOVO S FORUMA |
|
Poziv klerika na ubijanje neistomišljenika
 miro86, subota 4.9.2010 u 0:27
Kako se osječaš kada dobiješ opomenu na portalu
 11111, subota 4.9.2010 u 0:16
Chat na Križu života?
11111, subota 4.9.2010 u 0:06
Smijeh
maša, petak 3.9.2010 u 23:47
Stav o Muhamedu?
elefanten, petak 3.9.2010 u 23:35
Neokatekumenski put?
maša, petak 3.9.2010 u 23:33
Homeopatija
lira, petak 3.9.2010 u 23:31
Duše nekrštenih nakon smrti
elefanten, petak 3.9.2010 u 23:09
Web caffe
humble, petak 3.9.2010 u 23:08
Kamen mudrosti - aforizmi
anđel10, petak 3.9.2010 u 23:08 |
| IZ WEB SHOPA |
|
|
| NAJČITANIJE NA PORTALU |
|
Skandal: Kaptol rekao stop Križu života
Zoom, 31.8.2010
Rasna diskriminacija kod isusovaca?
Pod povećalom, 24.8.2010
Promašene prilike Crkve za dijalog
Komentari, 31.8.2010
Popis podobnih i nepodobnih Kaptolu
Riječ urednika, 1.9.2010
Novo provociranje katolika reklamom
Pod povećalom, 29.8.2010
Katolički svećenik veličao ustaštvo
Pod povećalom, 31.8.2010
Probuditi se i osloboditi iluzija
Dan Gospodnji, 22.8.2010
Taizé, kvasac jedinstva i pomirenja
Kršćanstvo, 24.8.2010
Životom utjelovila ideal Božje ljubavi
Zoom, 22.8.2010
Katolička crkva ulazi u sustav PDV-a?
Pod povećalom, 24.8.2010 |
|
kristina-sb
miro86
