|
| Komentari |
 |
HRVATSKO DRUŠTVO KAO STAROZAVJETNA PRIČA
Josipović – Glavaševa desna ruka? |
|
Ako predsjednik države i predsjednik HBK ostaju bez komentara o presudi Branimiru Glavašu predložio bih i moj prijedlog zakona: Zakon o ništetnosti dostojanstva nevine ljudske žrtve. |
| Pretpostavljam, cijenjeni čitateljice i čitatelji, vjerni posjetiteljice i posjetitelji portala Križ života, da ste malo odahnuli dušom, jer se u ovih nešto manje od mjesec dana niste morali susretati s mojim tekstovima koji su, kako vidim, znali ponekoga/poneku i naljutiti, odnosno ''naiditi''. Razlozi moga nejavljanja uobičajeno su ''naši, domaći''. Ti su razlozi preslika već svima nama dobro znanoga hrvatskog izgovora – ''znate, nisam imao vremena'', čime svoje sugovornike želimo impresionirati da smo mi neki veliki radnici bez čijega bi zalaganja institucija u kojoj smo zaposleni već davno propala. Ne pitamo se, međutim, ne propada li ta institucija upravo zbog nas i zbog naše individualne nesposobnosti, zbog naše besposlene i bezvrijedne zauzetosti mnogim nevažnim, a nama tako važnim stvarima? |
No, da ne bismo puno “filozofirali“, prijeđimo mi na biblijska čitanja i pokušajmo u njima pronaći poticaje za razmišljanje o našoj svakodnevnoj zbilji. Meni se posebno dojmila uljuđena i nadasve kršćanska pažnja koju predsjednik RH, prof. dr. Ivo Josipović, između ostaloga i dobar poznavatelj naših ratnih i poslijeratnih zbivanja i odnosa, poklanja, između ostalih, i državljaninu nama tako mrske susjedne države, zeničko-mostarskome uzniku, Branimiru Glavašu, osuđenom na hrvatskim sudovima za ratni zločin. Tema je višestruko zanimljiva, posebno ako se zna da je, kako su nas ne tako davno, prije nešto više od godinu dana, točnije 19. kolovoza 2010. godine, izvijestili naši mediji (www.index.hr), predsjednik RH, Ivo Josipović, potpisao odluku, objavljenu u Narodnim novinama broj 112 od 29. rujna 2010. godine, “kojom se Branimiru Glavašu oduzimaju ratna odličja i generalski čin“, a što je bila posljedica “pravomoćne presude za ratne zločine, kojom je Glavaš osuđen na osam godina zatvora.“ Znajući da bi mogao ostati bez odlikovanja kojima ga je onodobno bio obdario predsjednik Tuđman, a među kojima se nalaze: Red kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom, Red kneza Domagoja s ogrlicom, Red bana Jelačića, Red Ante Starčevića, Red hrvatskog trolista, Spomenica Domovinskog rata i Spomenica domovinske zahvalnosti, Glavaš ih je, kao kakav dobar kolekcionar, prodao jednome hrvatskom iseljeniku za 100.000,00 kuna i time uspio unovčiti zacijelo zaslužno (jer inače ne bi bilo razloga, kao npr. u mome slučaju, da ih dobije) dodijeljene mu simbolske vrijednosti Hrvatske države. Prodaja odličja ne treba nikoga čuditi. Bilo je i strašnijih stvari. Naši vrli državni i crkveni uglednici bili su i nažalost još uvijek jesu spremni prodavati, predavati i darivati hrvatski državni teritorij. Prodaja odličja koja su u međuvremenu postala puka i nevrijedna vašarska bižuterija, sitnica je u odnosu na primjer slučaj Piranskog zaljeva, samostana Dajle, dubrovačkog zaleđa itd. Kao u neka dobra stara komunistička vremena kada se hrvatski teritorij krčmio radi zadovoljavanja drugarskih želja.
I, pitat ćete koji me vrag sada “tenta“ pisati o ovoj temi, kad je to već bilo pa prošlo. A, mogao bih dobiti i “po labrnji“, jer je u Hrvatskome saboru usvojen zakon o deliktu izgovorene i napisane riječi. Ali, šalu na stranu, gledajte sad ovo. Ovih dana izvijestiše nas opet naši dobri mediji o slučaju za koji smo se nadali da je moguć samo u prekodunavskome Beogradskom pašaluku (u čijem sastavu je još domalo i Vojvodina) da su članovi Glavnoga odbora HDSSB-a (Hrvatskoga demokratskog saveza Slavonije i Baranje) jednoglasno donijeli odluku da će na predstojećim izborima nositelj liste te stranke biti njezin utemeljitelj Branimir Glavaš, pravomoćnim presudama hrvatskih sudova, među ostalim i presudom Vrhovnoga suda RH, osuđen na osam godina zatvora za počinjenje ratnoga zločina, čovjek kojemu su, kako rekoh, oduzeta sva visoka hrvatska državna odličja, ali i čin general-bojnika Hrvatske vojske (odlukom od 9. rujna 2010.). Unatoč takvim kvalifikacijama, HDSSB-ovci drže da je njihova odluka sukladna Ustavu RH i svim pozitivno pravnim propisima naše države. HDSSB-ovci nas uvjeravaju da su oni, a ne HDZ-ovci, u pravu i da nema nikakvih zakonskih ni ustavnih prepreka da se to i ne ostvari. A to znači da Branimir Glavaš može biti nositelj izborne liste.
Prelistavajući stranice Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski sabor i sami se možemo uvjeriti da su Glavaševi stranački kolege u potpunosti u pravu. To im je svojim iskazom potvrdio i sam predsjednik Republike Hrvatske, Ivo Josipović, koji je na novinarsko pitanje je li moguće da u demokratskoj Hrvatskoj pravomoćnom presudom osuđeni ratni zločinac bude nositelj liste odgovorio onako nonšalantno, kako to on samo zna činiti, onako kao da ga se to uopće ne tiče, da on u tome ne vidi nikakve pravne probleme, pa stoga rješenje ne samo međustranačkog nego i moralnog prijepora ovoga društva nastalog oko te najave pomjera na predstojeće izbore, te kaže: “Ja ga nikad ne bih stavio za nositelja lista, ali to je njihov izbor i o tome će svoje na izborima reći njihovi birači!“ Ljepši poklon, složit ćete se, koji bi netko u ovo vrijeme, u ovoj državi, mogao darovati Branimiru Glavašu, ali i njegovim stranačkim prijateljima, posebno u njihovu političkome srazu s HDZ-om, nitko i nije mogao svrsishodnije podariti, negoli je to učinio predsjednik Josipović. Svaka mu čast, zar ne! Baš je prava i pravdoljubiva ljudina! I sada je, reći će mnogi, sve po zakonu. I mediji su odmah zašutjeli. Tajac! O, tempora, o, mores!, rekli bi stari dobri Latini. Ostali se mogu pjeniti. Bezuspješno!
No, nije predsjednik Josipović sâm u legitimiranju stranačke odluke da se pravomoćnom presudom hrvatskih neovisnih sudova na osam godina zatvora osuđenog ratnog zločinca postavi za nositelja stranačke liste za izbor zastupnika u Hrvatski sabor, iznad kojeg bi (iznad Hrvatskoga sabora) trebao biti samo “dragi Bog“. To su mnogo ranije učinili i najviši crkveni dostojanstvenici. Ne tako davno su monsinjor Marin Srakić, inače predsjednik Hrvatske biskupske konferencije (HBK), kao i sarajevski nadbiskup kardinal Vinko Puljić svojim posjetima već spomenutome zatvorskom uzniku jasno dali do znanja za što oni drže odluke hrvatskih sudova o našim “zločestim dečkima“. Ni za što! Jer, znate, mi Hrvati katolici smo uvijek nevini, nas uvijek tlače drugi – mi njih nikada, i mi Hrvati smo stoga klasičan primjer višestoljetne nevine žrtve – i to “od stoljeća sedmog“.
No, je li baš tako, predsjedniče hrvatske države i predsjedniče Hrvatske biskupske konferencije, Josipoviću i Srakiću? Ako vas dvojica kao nositelji najviših državnih i crkvenih simbola vlasti smatrate presude za ratne zločine koje su donijeli hrvatski sudovi neobvezujućim, ako ih smatrate običnim papirima iz kojih ne treba izvlačiti nikakve pa makar i moralne zaključke, postavlja se sasvim logično pitanje: A što ćemo onda s hrvatskim pravosuđem? Zašto ga ne bismo odmah ukinuli i po hitnome postupku donijeli “Zakon o ništetnosti hrvatskoga pravosuđa“?
Ako je sve to tako, i ako predsjednik države i predsjednik HBK ostaju bez komentara o pravnim posljedicama pravomoćne presude Branimiru Glavašu predložio bih da u mnoštvu različitih zakonskih prijedloga bude i moj prijedlog zakona pod naslovom: Zakon o ništetnosti dostojanstva nevine ljudske žrtve.
Naravno, ne osporavam pravo HDSSB-a da nastavi pravnu bitku dokazivanja da je protiv Branimira Glavaša vođen “politički kazneni progon“ i da je on žrtva “montiranoga kaznenog procesa“ u režiji vladajuće stranke. Ali, dok su na snazi pravomoćne presude, trebalo bismo ih poštovati. I to svi odreda! |
U Starome zavjetu kao kod naše kuće
Temeljem mojih dosadašnjih tekstova mogli ste zacijelo primijetiti da se veoma rado osvrćem na starozavjetna, gotovo više negoli na novozavjetna čitanja. Razlog: hrvatsko društvo u svome je sadašnjem razvojnom obliku, a za što je vjerni dokaz i gornji dio teksta, još uvijek na razini patrijarhalnoga, predmodernog, odnosno na razini starozavjetnog društva. Stoga mi je puno lakše našu svakodnevnu zbilju uspoređivati s ratničkim i krvno-osvetničkim starozavjetnim prispodobama iz nekih, nekoliko tisuća godina starih događanja, negoli vlastitu budućnost projicirati u prihvatljivim, ali teškim Isusovim smjernicama o potrebi poštivanja svoga bližnjega kao i preporukama njegova vjernog apostola, židova, sv. Pavla, kojeg su sami 'pravovjerni' židovi prezreli i odbacili jer je on, Pavao, kao i njegov učitelj (Isus Nazarećanin), želio prekoračiti i koji je zacijelo prekoračio krute i krvave granice ondašnjega uskogrudnog religijsko-nacionalnog tora i koji je potom pošao ususret drugima i drukčijima, onim koji su vjerovali u druge bogove, onima koji su na svojim trgovima podizali spomenike nekršćanskome bogu.
Čitajući misna čitanja stječe se dojam da smo mi, kad je riječ o našemu odnosu prema ljudskome životu i njegovu dostojanstvu, kad je dakle riječ o našemu odnosu prema vrijednostima i dostojanstvu obitelji, žene i djece, prema vrijednostima međusobnoga povjerenja i solidarnosti, ali i kad je riječ o našemu odnosu prema idolopoklonstvu, političkoj i crkvenoj vlasti, progonu inovjeraca i bezvjeraca, u bitnome sličniji starozavjetnim protuhama, nego osobama (pojedincima ili zajednicama) o kojima govore Isus i Pavao, i koje bi, koristeći se Isusovim preporukama, trebali graditi neko pravednije društvo.
Tako u ulomku iz Knjige izlaska (Izl 22, 20-26) čitamo tekst koji bi se mogao mirne duše primijeniti na naše hrvatske “pridošlice“. Nisu li riječi koje pisac starozavjetnog teksta upućuje Izraelcima, veoma aktualne i danas u našemu društvu. Poslušajmo ih još jednom: “Ovo govori Gospodin: 'Ne tlači pridošlicu niti mu nanosi nepravde, jer ste i sami bili pridošlice u zemlji egipatskoj. Ne cvilite udovice i siročeta! Ako ih ucviliš i oni zavape k meni, sigurno ću njihove vapaje uslišati. Moj će se gnjev raspaliti i mačem ću vas pogubiti. Tako će vam žene ostati udovice, a djeca siročad. Ako uzajmiš novca kome od moga naroda, siromahu koji je kod tebe, ne postupaj prema njemu kao lihvar! Ne nameći mu kamata! Uzmeš li svome susjedu ogrtač u zalog, moraš mu ga vratiti prije zalaza sunca. Ta to mu je jedini pokrivač kojim omata svoje tijelo i u kojem može leći. Ako k meni zavapi, uslišat ću ga jer sam ja milostiv!“ |
I što reći danas?
Svi oni koji su ne tako davno iskusili izbjeglištvo i progonstvo, zatvore i logore, ne mogu ne sjetiti se vlastite pozicije “pridošlice”, ne sjetiti se onoga moćnog osjećaja srama što su svojim pojavkom s vrećicom u ruci i uplakani nanijeli svojim bližnjima veliku nevolju, što su ni krivi ni dužni bili izloženi podsmjehu, podcjenjivanju, što su na rang-ljestvici ljudskih vrijednosti zauzimali najniže mjesto – mjesto izbjeglice. Ali, te podsmijehe, ta podcjenjivanja i vrijednosne klasifikacije nisu im u novim okolnostima činili Srbi, Bošnjaci, Židovi, ni Talijani, Nijemci, Mađari. Da su im oni to činili, bili bi oni danas heroji, rodoljubi, mogli bi čak biti i na popisu onih koji su dobili odličja za hrabrost, ili pak mirovinu. Ne, nisu to bili njihovi neprijatelji, nego njihovi dobro znani sunarodnjaci, zapravo suplemenici. Svojim ondašnjim položajem u cijelosti su izbjeglice i prognanici potvrđivali tezu Georga Simmela o strancu koji dolazi u novu sredinu. Naime, hrvatski izbjeglica je u starozavjetnom smislu bio “pridošlica”, odnosno Simmelov “stranac”, pojedinac koji dolazi izvana i koji se ne želi ili ne može vratiti natrag, koji hoće ostati u društvu u koje je dospio, stranac koji postojeće stanje u “novome“ društvu mjeri mjerilom sredine iz koje je tek došao. Stoga će pridošlica čitav život proživjeti s osjećajem da je “stranac“, “dotepenac“, “dođoš“, da ga domoroci, oni koji sebe smatraju etabliranom većinom s iznenada razvijenim “mi-osjećajem”, svejedno kojega oni socijalnog statusa bili, nikada neće prihvatiti kao nekoga svoga, nego će, kao u sjajnim primjerima sociologa Norberta Eliasa, nositi stigmu “Aussenseitera”, došljaka, doseljenika. I oni će kao i “etablirani domoroci” razvijati svoj “mi-osjećaj” koji će u mnogim slučajevima, ali u sasvim drukčijem smjeru, a sve zbog nemogućnosti da se pomire s postojećom situacijom, dolaziti u sukob sa zakonom i veoma često završavati iza rešetaka.
Vratimo se još malo na biblijsko čitanje, pa se upitajmo: što u ovome društvu i u ovome vremenu možemo reći o bankama, kreditima, zajmovima, kamatama, lihvarima, o dužničkom ropstvu, o iz toga proizišlim razvodima brakova, obiteljskim i rodbinskim svađama, kockarskim “igrama“, samoubojstvima, itd. No, jesu li lihvari samo oni pojedinci koji su se domogli “našega“ novaca pa na “umješan“ način njime gospodare i vladaju drugima? Ne, zacijelo ne! Kad bi bilo države i državne kontrole, to se nikada ne bi dogodilo. Suprotno tome, država je svojim zakonima omogućila bankama (stranim i domaćim) da se prema njezinim građanima ponašaju kao istinski lihvari, unatoč činjenici što bez tih građana i ne bi mogle postojati. Ne treba čuditi zašto su ljudi spremni ići na barikade. A spremni su činiti mnogo toga nezakonitog, iako su odavna znali da poslovanje banaka koristi samo nekolicini bogataša. Smatrali su to dosegom modernoga neoliberalnog društva u kojem je “slobodno tržište“ neosporivo ovozemaljsko božanstvo, bez obzira na to tko i na koji način suodređuje njegovo funkcioniranje, bez obzira, dakle, na to tko i na koji način je uspio biti dio toga tržišta. Protiv toga se nisu bunili, jer su imali od čega živjeti. Kad su banke došle u krizu, bogataši ih ne htjedoše spašavati. A, i što bi?! Oni će moći bez njih, ali neće sirotinja. Jer, jedino siromašnima banke i trebaju! Kako bi inače živjeli bez zaduženja?! Ako nemaš kredita, nisi čovjek, jedna je od mnogih novonastalih postavki. |
Idoli - jedino jamstvo našega identiteta. Kako ih napustiti?
Kad bismo čitajući ulomak iz Prve Pavlove poslanice Solunjanima (1Sol 1, 5c-10) htjeli vidjeti sebe u ulozi prvih kršćana, Isusovih i Pavlovih sljedbenika iz izvanžidovskih i izvanjeruzalemskih područja, morali bismo sami sebi postaviti pitanje: jesmo li mi, gledajući sebe i svoj život, postali “nasljedovatelji … Gospodinovi”, jesmo li kao kršćani postali uzor nekršćanima, jesmo li, između ostaloga, temeljem vlastitoga života doprinijeli da se “vjera u Boga posvuda proširila” te jesu li zbog te naše življene vjere ljudi odbacili idole i obratili se Bogu? Pitanje (pre)teško, odgovor niječan.
Međutim, ulomak iz Evanđelja po Mateju (Mt 22,34-40) tjera nas iznova na razmišljanje o svakodnevnoj zbilji, na razmišljanje o sudbini drugoga, o sudbini naših susjeda, prijatelja, roditelja, braće i sestara, onih s kojima već iz boga-ti-pitaj-kojih, ponajviše sebičnih razloga već dulje vrijeme ne razgovaramo. Stječe se dojam da je lakše voljeti cijeli svijet nego svoga (naj)bližeg (B. Schlager-Stemmer, u: Gottes Volk, 8/1999, 37-38). A taj zaključak potvrđuju i naše hrvatske svakodnevne zbilje, one zbilje u kojima iz nepostojanja ljubavi prema bližnjemu izrasta i naša nevjera u Boga.
Stoga se na kraju s pravom postavlja pitanje što je danas od sljedeće dvije tvrdnje probitačnije: biti dobar kršćanin i ne mrziti druge i drukčije, ili danas i nije moguće biti dobar kršćanin, ako već nemaš barem jednoga neprijatelja? Jer, nemati nekoga s kim ćete biti u zavadi, koga ćete ogovarati, klevetati, napadati, ranjavati, istrjebljivati, silovati i ubijati, znači da si mlakonja, beskičmenjak, niškorist, da ti svatko može “soliti pamet“, vući za nos. Čini mi se da je to kod nas imati “svoga“ neprijatelja ne samo moguće, nego je i jedino poželjno i time društveno probitačno.
No, unatoč svemu tome, glavno je da su radnice i radnici Đakovštine uspjeli dobiti ono što su im novokomponirani kršćani katolici oduzeli i pokrali. Da ne bi skorašnjih izbora, njihova bi upornost u “Vladinom logoru“ iščezla i istopila se u slatkorječivim, veoma često ispraznim obećanjima najumješnijega HDZ-ovog ministra Petra Čobankovića.
Međutim, ne smatrajte me zluradim, ali koliko god mi imali zazora od logora, koliko se god ježili na sam spomen toga pojma, ipak ovaj nas slučaj nuka na zaključak da jedino preko logora možemo doći do kako-tako pravičnih rješenja vlastite situacije. Dakle “preko logora do zaslužene plaće i mirovine!“
Svi mi živi i zdravi bili i ne imali samo jednu i jedinu želju, onu da Vam Bog da zdravlje. |
|
| 13.11.2011 |
piše: Ivan Markešić |
Redoslijed ispisa: od zadnjeg |
|
|
Info box
Vaš komentar je predan. Nakon što redakcija pregleda Vaš komentar, on će biti naknadno objavljen ili neobjavljen u skladu s pravilima komentiranja tekstova na portalu Križ života.
|
Info box
Komentirati mogu samo registrirani korisnici. Registrirajte se ovdje i postanite i vi dio zajednice korisnika na Križu života! |
|
| VEZANI TEKSTOVI |
|
| OSTALI TEKSTOVI |
|
|
|
|
|
|
|
Komentari
O umjetnoj oplodnji kroz javnu raspravu
Zakoni koji diraju u područje poštivanja prava na život, dostojanstva ljudske osobe i prava djece na obitelj ne donose se na temelju političke ucjene, po žurnom postupku i bez javne rasprave... |
|
Komentari
Ima li bar malo humanosti u Crkvi?
U istinski sekularnoj državi religijska uvjerenja ne igraju ulogu u donošenju državnih zakona, koji se primjenjuju na sve građane države neovisno o tome jesu li vjernici i koje su vjere... |
|
Komentari
Božićna duhovnost na samrti
Nepromišljajućem korpusu ove nacije Božić je već tradicionalno izvrstan izgovor za još jednu rundu bezumlja i besmisla, a opsesivna kupovina bogom dana zamjena za sreću i staloženost... |
|
|
|
|
|
|
| STARIJI TEKSTOVI |
|
|
| NAJNOVIJE |
|
Komentari
O umjetnoj oplodnji kroz javnu raspravu
Zakoni koji diraju u područje poštivanja prava na život, dostojanstva ljudske osobe i prava djece na obitelj ne donose se na temelju političke ucjene, po žurnom postupku i bez javne rasprave... |
Komentari
Ima li bar malo humanosti u Crkvi?
U istinski sekularnoj državi religijska uvjerenja ne igraju ulogu u donošenju državnih zakona, koji se primjenjuju na sve građane države neovisno o tome jesu li vjernici i koje su vjere... |
Pod povećalom
Treba se prisjetiti sv. Tome Akvinskog
Zašto je toliki problem je li neka osoba dijete iz epruvete ili nije ukoliko sam Bog nadahnjuje život i određuje koji će spoj muške i ženske spolne stanice napraviti onaj spoj koji će započeti život? |
Slovo, slika, zvuk
Michael W. Smith stiže u Zagreb!
Michael W. Smith jedan je od najpoznatijih svjetskih izvođača i skladatelja suvremene kršćanske glazbe. Njegova su ostvarenja priznata i u mainstream glazbenom svijetu... |
|
| NOVO S FORUMA |
|
Ljudska duša
 erratum, četvrtak 17.5.2012 u 16:59
Web caffe
erratum, četvrtak 17.5.2012 u 16:04
Akt, jedinstveni prikaz ljepote ljudskog tijela
erratum, četvrtak 17.5.2012 u 14:59
Preporuke i komentari tekstova
mucimir, četvrtak 17.5.2012 u 12:40
Sveti Ubald gubijski
Nuclear, četvrtak 17.5.2012 u 12:23
Uloga SPC u pripremi agresije na Hrvatsku
mucimir, četvrtak 17.5.2012 u 11:52
Ljepota katoličke tradicije
miro86, četvrtak 17.5.2012 u 11:38
Papa Ivan Pavao I.
projektant, četvrtak 17.5.2012 u 8:57
Novi tjednik "Nacija"
Konan, četvrtak 17.5.2012 u 8:19
Ukinuta ekskomunikacija Lefevbre biskupima
uKristu, četvrtak 17.5.2012 u 7:52 |
| IZ WEB SHOPA |
|
|
| NAJČITANIJE NA PORTALU |
|
Ima li bar malo humanosti u Crkvi?
Komentari, 16.5.2012
Treba se prisjetiti sv. Tome Akvinskog
Pod povećalom, 15.5.2012
U Sloveniji korumpirani biskup i biskup tata?
Zoom, 15.5.2012
Michael W. Smith stiže u Zagreb!
Slovo, slika, zvuk, 15.5.2012
Biskupi protiv novog zakona o oplodnji
Zoom, 15.5.2012
Turistička sezona kao šansa i izazov
Zoom, 15.5.2012
Izjava o zaštiti djece od zlostavljanja
Zoom, 15.5.2012
O umjetnoj oplodnji kroz javnu raspravu
Komentari, 17.5.2012
Osuda trgovine ljudskim bićima
Zoom, 15.5.2012
|
|
engel73
Laki