• Jadna od najvećih specifičnosti Atosa je svakako stroga zabrana ulaska ženama na teritorij ove monaške republike.
IKONA BIZANTSKOG CARSTVA I VREMENA: Sveta Gora Atos - tajanstvena monaška republika
Malo je mjesta na svijetu gdje vrijeme kao da stoji i gdje se život već stoljećima gotovo uopće ne mijenja. Jedno takvo mjesto je sigurno Atos. U istočnoj kršćanskoj tradiciji starijoj od 1000 godina Atos je imao i danas ima važnu ulogu i najčešće se naziva Svetom Gorom.
Geografski gledano Sveta Gora Atos (grčki - Hagion Oros Athos) je mali i uski poluotok u Egejskom moru na sjeveroistoku Grčke. Od 9. stoljeća ovaj izolirani i brdoviti poluotok je jedinstveno mjesto monaškog i pustinjačkog života, koji se gotovo nepromijenjen u izvornom obliku zadržao sve do danas, unatoč brojnim usponima i padovima. Kao takav, Atos je jedno od najvećih duhovnih središta kršćanstva i zbog te činjenice često se naziva i kršćanskim Tibetom. Na njemu je tijekom povijesti izgrađen veliki broj samostana ili manastira, u koje su dolazili, ali i danas dolaze brojni monasi i isposnici, željni potpune izolacije od ostalog dijela svijeta, koja se između ostalog ogleda u činjenici da je ovdje pristup ženama najstrože zabranjen, pa čak i kad se radi o okrunjenim carskim glavama.
Danas na Atosu postoji 20 manastira i veći broj manjih tipova monaških zajednica (skitova i kelija) u kojima živi preko 2000 monaha. Iako je nastao puno prije tragičnog raskola Crkve na istočnu i zapadnu, Atos je uvijek imao i zadržao izrazito pravoslavni karakter. Kako se po drevnoj predaji početak monaškog života veže za slučajni posjet Isusove majke Marije na putu za Efez, monasi koji žive na ovom poluotoku najviše ga vole zvati Bogorodičnim perivojom ili vrtom presvete Bogomajke.
Geografski položaj Atosa
Iako je Atos sam po sebi poluotok, on je u biti poluotok na poluotoku, jer se poput uskog i dugog prsta, zajedno sa druga dva slična poluotoka Sitonijom (Sithonia) i Kasandrom (Kassandhra), pruža u Egejsko more na drugom većem poluotoku Halkidiki (Halkidhiki). Dužina Atosa je oko 50 km, a širina samo između 5 i 15 km. Cijeli poluotok je izrazito brdovit, pokriven gustom šumom i obrastao bujnim mediteranskim raslinjem i makijom. Na krajnjem jugu poluotoka naglo se izdvaja i visoko u nebo uzdiže istoimena planina s preko 2000 m visine. Najbliža naseljena mjesta iz kojih se inače i dolazi na Atos su Uranopolis (Ouranoupoli) i Jerisos (Ierissos). Zajedno s poluotokom Halkidiki, Atos se nalazi u sjeveroistočnom dijelu Grčke u pokrajini Makedoniji, kojoj je glavni grad Solun (Thessaloniki).
Povijest Atosa kao jedinstvene monaške republike
Smatra se da su prvi monasi eremiti ili pustinjaci došli živjeti na Atos već početkom sedmog stoljeća iz pustinja Palestine, Egipta i Sirije, nakon osvajanja tih krajeva od strane arapskih muslimanskih plemena. Broj monaha-pustinjaka se ubrzo toliko povećao da im je krajem devetog stoljeća (883. godine) bizantski car Bazilije I., svojom poveljom ili tzv. sigilijumom priznao pravo na samostalnost i osigurao posebnu carsku zaštitu. Nakon toga se počinju graditi (964. godine) i prvi veliki manastiri, kao npr. Velika Lavra (Megasti Lavra), koji su bili neovisni i pod izravnom zaštitom bizantskih careva. Takvi manastiri nazivali su se carske lavre. Od tada nastupa zlatno doba monaštva na Atosu, kad je na njemu boravilo i preko 10 tisuća monaha iz svih krajeva koji su spadali pod upravu Bizanta ili pod utjecaj istočnog kršćanstva.
Osim grčkih manastira, nastaju i manastiri kao i brojne monaške zajednice drugih naroda, od kojih neki zadržavaju izrazito nacionalni karakter do danas. Kao takvi poznati su ruski manastir Pantalejmon ili Rusik, zatim bugarski manastir Zograf, srpski manastir Hilandar, gruzijski manastir Iviron, rumunski skit Laku i dr. Naravno, većina svetogorskih manastira bila je i ostala pod grčkim utjecajem, što je sasvim razumljivo, zbog zemljopisnog položaja. Međutim, neovisno o tome kakav nacionalni karakter imali pojedini manastiri na Atosu, svi oni u crkvenom pogledu spadaju pod jurisdikciju ekumenskog carigradskog patrijarha, čije je sjedište u Konstantinopolisu ili u današnjem Istanbulu, u grčkoj četvrti Fanar.
Iako je Atos oduvijek imao izrazito pravoslavni karakter, na njemu su jedno vrijeme postojali čak i katolički samostani, kao što je bio npr. Benediktinska opatija naše Gospe ili tzv. Amalfion, koja je bila pod zaštitom grada-države Amalfija s juga Italije. Taj katolički samostan je postojao sve do 1287 godine. Neki pravoslavni manastiri su za vrijeme križarskih bojni prihvatili i uniju ili jedinstvo s Rimokatoličkom crkvom. Međutim, kako su te unije na žalost bile više političkog i prisilnog karaktera, razumljivo je da se nisu održale.
Neke od brojnih napuštenih monaških kelija ili isihastrija u stijenama.
Inače, period od 1204. do 1262. godine je, možemo slobodno reći, prvo teže razdoblje u povijesti Atosa, kao monaške zajednice. Početak je vezan uz sramotnu četvrtu križarsku bojnu, u kojoj je 1204. godine zbog interesa Venecije osvojen Carigrad i uspostavljeno tzv. Latinsko carstvo, ali zatim i latinska ili katolička crkvena hijerarhija. Tada je od manastira traženo da bezuvjetno prihvate jurisdikciju Rimske crkve i Pape, čemu su se oni žestoko opirali. Ti događaji su stoga bili veliki teret i zapreka za ekumenski dijalog između Katoličke i Pravoslavne crkve, ali su i danas glavni uzrok velike zatvorenosti, beskrajnog nepovjerenja i gotovo fanatičnog protivljenja nekih manastira prema bilo kakvom ekumenskom dijalogu s Rimokatoličkom crkvom. Neki od manastira kao npr. Esfigmen su u antikatoličkom i općenito antiekumenskom otporu i fanatizmu otišli tako daleko da su zbog toga čak prekinuli odnos i sa samim carigradskim patrijarhom, kojeg zbog njegovog pomirljivog i otvorenog stajališta prema Katoličkoj crkvi smatraju apostatom ili izdajnikom pravoslavlja.
Drugi i najteži period za život monaha i opstanak manastira na Atosu počinje turskom okupacijom 1430. godine, koja je trajala sve do 1912. godine. Međutim, unatoč turskoj upravi, manastiri su uspjeli zadržati kakvu-takvu samostalnost, naravno uz obvezu davanja obilnog danka. Nakon oslobođenja od Turaka, mirovnom konferencijom u Londonu 1913. godine, Atosu je priznata autonomija u okviru Grčke, da bi 1923. godine Sv. Gora Atos bila definirana i priznata kao jedinstvena i samostalna monaška teokratska republika pod suverenitetom Grčke, ali s duhovnom vlašću carigradskog patrijarhata. Kao takva je ušla zajedno s Grčkom i u Europsku uniju, sa svim pravima koje je dobila prijašnjim sporazumima, iako danas ima nekih malih nesuglasica s rezolucijama Europskog parlamenta, glede spornog članka o zabrani ulaska žena.
Specifičnosti svetogorskog monaškog života
Monaški život u manastirima Sv. Gore Atosa odvija u dva vida, a to su: cenobitski (općežiće) i idioritmički. U cenobitskim manastirima veći broj monaha živi zajedno u posvećenosti zajedničkoj molitvi i radu. Danas u većini manastira obitava od 50 do 100 monaha. Manastiri imaju poglavara koji se zove iguman, a biraju ga svi monasi koji su se doživotno obvezali živjeti monaškim životom.
Monasi žive od zajedničkog rada, a duhovni život im se bazira na zajedničkim molitvama, obredima i liturgijama. Na Zapadu, u Katoličkoj crkvi, ovakvom uređenju najviše nalikuju benediktinski samostani. Za razliku od cenobitskih u idioritmičkim manastirima monasi žive pojedinačno i dosta samostalnije. Svaki monah ima svoj zasebni dio manastira i nije vezan za ostale monahe. Duhovni život im je više utemeljen na osobnoj molitvi, a manje na zajedničkim molitvama i liturgijama, na kojima se sastaju samo nedjeljom i blagdanima. U zadnje vrijeme su svi svetogorski manastiri prešli na cenobitski način života, izuzev nekih manjih manastira ili skitova. Posljednji manastir koji je napustio idioritmiju bio je Pantokrator, 1992. godine.
Treba naglasiti da osim cenobitizma i idioritmije na Atosu postoje još i druga dva tipa monaškog života, a to je život u manjim zajednicama koji se zovu skitovi i potpuno pustinjački život u tzv. kelijama ili isposnicama. Skitovi su manje monaške zajednice od svega nekoliko monaha (5-10), koje žive odvojeno, ali su vezani uz neki veći cenobitski manastir, kome administrativno pripadaju. Na čelu tih malih zajednica nalazi se duhovni otac zvani dikej. Danas na Atosu ima svega 12 skitova, od kojih su najpoznatiji ruski skit Sv. Andrije i rumunski skitovi Sv. Ivana i Laku. Kelije su naprotiv osamljena staništa gdje živi samo jedan monah kao pustinjak (eremit ili anahoreta), potpuno odvojen od drugih monaha ili manastirskih zajednica. Nazivaju se još i ishastrije. Najviši broj pustinjačkih kelija ili ishastrija nalazi se na krajnjem jugu Atosa u predjelu koji se zove Karulja.
Život pustinjaka je stalno usredotočen na osobnu molitvu i krajnji asketizam. Ta osobna molitva poznata je kao tzv. molitva srca, a sastoji se samo od nekoliko riječi: Isuse Kriste Sine Božji, smiluj mi se grešnome. Specifični način moljenja te molitve u ritmu udisaja i izdisaja naziva se hezihazam. Monah neprestanim ponavljanjem riječi molitve srca postiže mistično viđenje Boga kao nestvarne svjetlosti, što je glavni cilj molitve. Vrlo teško bi bilo detaljno ulaziti u opis ove molitve, kao i duhovnog života na Atosu, jer je to većini običnih posjetitelja tajanstveni ili nedovoljno poznati svijet, no možda o njemu najbolje govore riječi jednog bizantskog putopisca: ''Sv. Gora Atos je uistinu mjesto velikog divljenja. Stoga se u pravi i dublji smisao svetogorskog života može ući samo postepeno, u skladu s mjerom rasta u sebi iste one ljubavi, koja je i cilj sveukupnog svetogorskog života.''
Pregled i hijerarhijski ustroj današnjih manastira na Atosu
Kako je rečeno u uvodu, danas na Atosu ima 20 manastira. Svi su građeni poput srednjovjekovnih tvrđava s visokim obrambenim kulama koje se zovu pirgovi i s posebno utvrđenim ulazima ili kapijama. Uglavnom su smješteni uz more, ali ima ih i u unutrašnjosti poluotoka. Manastiri imaju velike posjede od kojih se uzdržavaju. Ti posjedi se nazivaju metohi i mogu biti čak i van teritorija Atosa. Svi manastiri imaju osebujnu bizantsku arihtekturu i bogate crkve pune relikvija svetaca i ikona. Naročito su poštovane bogorodičine ikone, a neke od njih vjernici smatraju čudotvornima. Takvih ikona kojima se pripisuje čudotvorna moć na Atosu ih ima oko 20, a gotovo svaki manastir ima bar po jednu.
Manastir Grigorijat - jedan od najljepših manastirskih kompleksa na Atosu.
Manastiri imaju stoljetni hijerarhijski poredak, utvrđen brojnim sporazumima kroz povijest. Na čelu svih manastira Atosa (a time i upravom monaške republike) je sv. zajednica ili Kinotis, koja se sastoji od po jednog predstavnika iz svakog od 20 manastira. Izvršna vlast Atosa pripada općinskom savjetu ili sv. Epistaziji, koju sačinjava pet predstavnika manastira podijeljenih u pet skupina. Oni biraju na čelo te općine upravitelja Atosa ili Protosa, na mandat od jedne godine, a sjedište se nalazi u mjestu Kareja.
Slijedi popis svetogorskih manastira prema njihovoj drevnoj hijerarhijskoj važnosti:
Velika lavra (Megasti Lavra) - Najvažniji, najstariji i najpoštovaniji grčki manastir na Atosu. Jedini u kojem se još živi idioritmijom, kao stilom monaškog života.
Vatoped (Vatopediou) - Grčki manastir. Danas uglavnom naseljen ciparskim Grcima. Jedan od najvećih i najbogatijih svetogorskih manastira. Poznat po brojnim relikvijama i jako štovanim ikonama Bogorodice.
Iviron (Iviron) - Danas grčki manastir, a u početku bio gruzijski. Poznat po ikoni Bogorodice zvanoj Vratarnica - Portaitisa, jednoj od najslavnijih i najviše štovanih ikona u cijelom kršćanskom svijetu.
Hilandar (Chilandariou) - Danas srpski manastir, a u početku bio grčki, pa zatim jedno vrijeme bugarski. Poznat po ikoni Bogorodice zvanoj Trojeručica.
Dionizijat (Dionissiou) - Grčki manastir, osobit po svojoj arhitekturi i zanimljivom položaju na visokim stijenama uz more. Poznat po ikoni Bogorodice zvanoj Pohvala.
Kutlumuš (Koutloumousslou) - Grčki manastir. Poznat po ikoni Bogorodice zvanoj Akatistna.
Pantokrator (Pantokratoros) - Grčki manastir. Poznat po ikoni Bogorodice zvanoj Starica - Gerontisa.
Ksiropotam (Xiropotamou) - Grčki manastir. Poznat po relikvijima sv. Križa.
Zograf (Zografou) - Danas bugarski manastir, iako je u početku bio grčki. Poznat po ikoni Sv. Georgija.
Dohijar (Dochiarou) - Grčki manastir. Poznat po ikoni Bogorodice zvanoj Brzoposlušnica-Gorgoepikos.
Karakal (Karakallou) - Grčki manastir. Poznat po jakim obrambenim kulama i tipičnom izgledu utvrde.
Filotej (Filotheou) - Grčki manastir. Poznat po ikoni Bogorodice zvanoj Slatkocjelivateljska - Glikofilusa.
Simonpetar (Simonos Petras) - Grčki manastir. Jedan od najatraktivnijih svetogorskih manastira, zbog specifičnog položaja i osebujne arhitekture.
Sv. Pavao (Hagios Pavlos) - Grčki manastir, iako u početku bio slavenski.
Stavronikita (Stavronikitas) - Grčki manastir. Najmanji po veličini na Atosu.
Ksenofont (Xenofontos) - Grčki manastir. Poznat po ikoni Bogorodice zvanoj Putovoditeljica - Hodogitria.
Grigorijat (Ossiou Grigoriou) - Grčki manastir. Jedan od najljepših i najskladnijih manastirskih kompleksa na Svetoj gori.
Esfigmen (Esfigmenou) - Grčki manastir. U dugogodišnjem raskolu i sukobu s carigradskim patrijarhatom zbog ekumenizma.
Rusik ili Pantalejmon (Hagios Panteleimonas) - Ruski manastir. Jedan od najvećih manastira na Atosu. Poznat po tipičnoj ruskoj aritekturi.
Konstamonit (Konstamonitou) - Grčki manastir. Poznat po ikoni Bogorodice zvanoj Znamenje.
Zabrana ulaska ženama. Diskriminacija ili sv. zakon vrijedan poštovanja?
Jadna od najvećih specifičnosti Atosa je svakako stroga zabrana ulaska ženama na teritorij ove monaške republike. Prema većini povjesničara zabrana datira još iz 1060. godine, a ozakonjena na temelju članka iz povelje ili hrisovulje bizantskoga cara Konstantina Monomaha. Tim člankom ili tzv. avatonom carske hrisovulje na teritorij Atosa zabranjuje se pristup ne samo ženama, već čak i djeci, svim ''golobradim'' osobama, kao i svim ženkama životinjskih vrsta.
Zadnjih godina iz Europskog parlamenta u Strasbourgu postoji inicijativa da se ukine ta ''sporna'' zabrana, ali se vodstvo monaške republike Atosa, carigradski patrijarhat, kao i Grčka država, žestoko protive toj inicijativi i zalažu da ta drevna zabrana ostane vrijediti i dalje. Na prošlogodišnju odluku Europskog parlamenta da se uzme u razmatranje taj sporni članak, grčki parlament je uzvratio pismom predsjedništvu Europskog parlamenta u kome ga podsjećaju da je specijalni status Sv. Gore Atosa potvrđen prilikom ulaska Grčke u Evropsku uniju i da se više nikako ne može dovesti u pitanje, kao i da Europski parlament nije nadležan da uvodi ili ukida bilo koje propise na Atosu. Ukazujući da je statut Sv. Gore Atosa u koji spada i zabrana pristupa ženama, bio uključen u sve dosadašnje europske sporazume, predstavnik grčke vlade Hristos Protopapas ocijenio je stoga da je ta prošlogodišnja rasprava u Europskom parlamentu potpuno besmislena.
Znači, zabrana ulaska ženama na Atos ostaje i dalje na snazi. Nekima će to biti i dalje predmet diskriminacije, a onima koji se drže drevne svetogorske predaje i tradicije, sveto pravilo vrijedno poštovanja.
Kako posjetiti Svetu Goru Atos?
Za sve one koji se odluče posjetiti Atos vrijede stroga pravila kojih se moraju pridržavati da bi uspjeli ući na teritorij ove jedinstvene monaške republike. Procedura za ulazak nije nimalo jednostavna, pogotovo stoga jer dnevno na Atos može ući samo 100 osoba, od kojih je 90 pravoslavnih, a samo 10 nepravoslavnih. Najbolje se stoga nekoliko mjeseci prije putovanja javiti u predstavništvo Sv. Gore ili hodočasnički ured u Solunu u ulicu Via Egnatia 109 i zatražiti odobrenje za ulazak. Zahtjev se može podnijeti telefonski ili faxom. Broj telefona je ++302310252578, a faxa ++302310222424.
Kad se od istog ureda dobije odobrenje za ulazak, dan prije datuma je dozvoljen ulaz, treba se u ovom uredu dobiti pismena preddozvola za ulazak, s kojom se onda ide u grad Uranopolis i Jerisos. Ovi gradovi su nekih 100 km udaljeni od Soluna i najbolje je ići autobusom, a vožnja traje oko 3 sata. Iz ovih mjesta se brodom kreće na samu Sv. Goru. Pred sami polazak broda u tamošnjem hodočasničkom uredu dobiva se konačno i zadnja ''specijalna'' dozvola za boravak na Atosu ili tzv. Diamonitirion, koja se plaća 35 eura. Diamonitirion se dobiva obično za 4 dana boravka, ali ako tražite može se ostati i dulje.
Manastir Simonpetar - jedan od najzanimljivijih svetogorskih manastira zbog specifičnog položaja i aritekture.
Kad se uđe na sami Atos može se boraviti u bilo kojem od 20 svetogorskih manastira. Boravak je potpuno besplatan, uključujući i spavanje i hranu. Svaki posjetitelj čim dođe u manastir treba potražiti posebnu sobu za goste zvanu arhondariki, koju ima svaki manastir i gdje će uvijek biti tradicionalno počašćen s kavom, rahat lokumom i rakijom od monaha zaduženog za goste. To posebno zaduženje za prijem gostiju obavljaju obično mlađi monasi, koji dobro govore više jezika, tako da se bez problema može sporazumjeti na nekom od važnijih europskih jezika. Nakon dobrodošlice monah odvodi gosta u sobu za spavanje i daje mu na uvid raspored bogoslužja i obreda, kao i vrijeme doručka i ručka. Time je protokol prijema završen.
Tijekom boravka u manastiru može se provoditi vrijeme po vlastitom nahođenju, s tim da se u manastir u kojem želite prenoćiti mora doći prije zalaska sunca, jer se tada zatvaraju vrata. U protivnom, ako se zakasni, nije više moguć ulazak u manastir. Potrebno je napomenuti da je računanje vremena na Atosu po bizantskom pravilu, a službeni kalendar je julijanski. Zanimljivo je da je ručak vrlo rano, već oko 6 ujutro, a večera je oko 3 poslijepodne. Sve skupa su dnevno dva obroka i to vrlo skromna, izuzev za blagdane. Meso se nikad ne jede, osim ribe. Treba spomenuti i to da je snimanje kamerom strogo zabranjeno, ali je fotoaparat dozvoljen. Međutim, treba biti pažljiv i sa slikanjem, pogotovo prilikom obreda i ako se želi slikati monahe. Nikada to ne treba raditi bez dozvole, jer u protivnom mogu uslijediti vrlo neugodne reakcije monaha.
Kako je napomenuto, većina svetogorskih monaha ima prilično neprijateljski ili barem rezerviran stav prema ekumenizmu i dijalogu s drugim religijama, a napose s Katoličkom crkvom, pa je najbolje s njima u razgovoru uopće ne doticati tu "problematičnu" tematiku. Međutim, unatoč tome, prema svim dobronamjernim posjetiteljima, bez obzira na pripadnost, monasi su uglavnom susretljivi.
Svi koji posjete Sv. Goru Atos imat će jedan poseban osjećaj povratka u vrijeme drevnog Bizanta, na što podsjeća sve, počevši od dnevnog računanja vremena i kalendara, službenih zastava i ikonografije, statuta i pravilnika, drevnih i mističnih obreda, izgleda i odjeće monaha, osebujne arhitekture manastira i crkava i bezbroj drugih primjera življenja, što je uistinu jedinstveni doživljaj i iskustvo. Sveta Gora Atos se zato i smatra jedinom preostalom ali i dalje živom ikonom nekadašnjeg Bizantskog carstva i vremena.
12.10.2007
piše: Karlo Herceg foto: Karlo Herceg e-mail: jerusalem@net.hr
Kršćanski svijet Značenje i sadržaj Velikog petka Obredi Velikog petka odišu dostojanstvenošću i pobožnošću. Taj dan je možda najbolja prilika da se vjernik kršćanin zagleda u Kristovo lice i razmisli koliko je zapravo velika Božja ljubav...
Kršćanski svijet Veliki četvrtak i posljednja večera Veliki četvrtak je spomendan Isusove posljednje večere, ustanovljenja svete mise i svećeničkog reda. Danas Crkva ulazi u sveto trodnevlje, u sjećanje, komunikaciju kroz liturgiju i molitvu...
