|
 |
| • Umjetnost i teologija dodiruju se na granicama transcendencije. Teologija polazi od objavljene istine, a umjetnost od nadahnutog impulsa i na granici apsolutnog, istaknuo je Šuljić. |
|
|
|
DIJALOG TEOLOGIJE I UMJETNOSTI U KLOVIĆEVIM DVORIMA
O budućnosti umjetnosti na Pepelnici umjetnika
''Budućnost umjetnosti?!'' bila je tema 8. pepelnice umjetnika koja je u srijedu 6. veljače održana u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu. Sugovornici u raspravi bili su književnik Miljenko Jergović, skladatelj Ruben Radica, pjesnik i teolog Anton Šuljić te moderator rasprave i pokretač inicijative dijaloga teologije i umjetnosti ''Pepelnica umjetnika'' dominikanac Frano Prcela.
Ravnateljica Galerije Vesna Kusin u pozdravu je podsjetila na početke ove manifestacije, tj. razgovor slikara Dimitrija Popovića i teologa dr. Ivana Šaška. Slijedile su rasprave o odnosima umjetnosti i teologije od slikarstva, arhitekture, glazbe, karikature te je predstavljen velik broj uglednih i poznatih umjetnika. Kusin je istaknula kako su ove rasprave pratile izložbe koje su bile okvir temama razgovora.
Prcela je u uvodu podsjetio kako je Pepelnica prema kršćanskom shvaćanju dan osobitog sjećanja čovjekove prolaznosti i čovjekova života u vremenu. No, to za kršćanina ujedno znači njegov poziv u izgradnji svijeta u kojem živimo. Dakle, naše nadovezivanje na Božje stvarateljsko djelo.
Osvrnuvši se na Pepelnicu umjetnika, kazao je da je to projekt koji želi uspostaviti zajedništvo koje će poštivati autonomnost umjetničkog izričaja kao i teološkog tumačenja. Osvrnuvši se na ovogodišnju temu, istaknuo je kako je ona odabrana jer nedostaje dramatična radoznalost promišljanja budućnosti umjetnosti kao takve, i ništa manje čežnja za jednim novim teološkim govorom.
U razgovoru su dotaknuta pitanja poput: što je danas referentna točka umjetnosti, dočim je teologija u trajnom hendikepu racionaliziranja neizrecivoga, u kojem se to možebitnom krugu "vrte" umjetnici; zašto je danas teološki govor na ovim prostorima previše zabrinut za druge, a premalo govori iz sebe. Također se govorilo o tome kako je umjetnost od samih svojih početaka bila u službi rituala, a poslije u službi religije, a zašto je pak danas percepcija takva kao da nam se najbolja umjetnost nalazi u muzejima, antikvarijatima. Te naposljetku, kako danas, kao umjetnik i teolog, otkazati poslušnost vanjskom svijetu, i gdje počiva i uopće što je danas snaga umjetničkoga izričaja.
Odgovarajući na pitanje gdje bi suvremeni književnik trebao tražiti svoje uporište i utočište za svoje stvaranje, koja bi danas mogla biti društvena uloga književnosti, a samim time bila bi budućnost književnosti, Jergović je istaknuo kako bi se na ovo pitanje moglo odgovoriti na više načina. Oprezno u duhu vremena, da etika nije u izravnom suodnosu sa sadržajnom zbiljom umjetničkog djela, te na drugi način da je etički moment sadržan u onome što umjetničko djelo jest.
Neka pretpostavljena budućnost umjetnosti teksta, tj. narativnih umjetnosti je prema Jergoviću u prekoncipiranju i povratku nečemu što bi se moglo nazvati jednostavnost. U tom smislu, podsjetio je na pjesme Nikole Šopa koje odišu nevjerojatnom jednostavnošću. Ono što nas danas potresa kad čitamo Šopa je upravo ta jednostavnost, koja na nevjerojatan način odgovara duhu našeg vremena.
Upućujući pitanje Antonu Šuljiću u kontekstu budućnosti umjetnosti, što je budućnost religije, Prcela je istaknuo kako moderan čovjek po svom ponašanju baš ne upućuje na istosličnost s Bogom. Neki pri tom naglašavaju čovjekovu slobodu, a neki njegovu autonomnost, slika čovjeka se promijenila, a često vjernik jedva da ima svoju sliku o Bogu.
Šuljić je istaknuo kako je to pitanje svih pitanja. Za kršćansku teologiju referentno pitanje o budućnosti nije nešto bezlično, nego je to nada koja je nosiva, koja je to čemu se smijemo nadati, odnosno komu se smijemo nadati. U tom smislu možemo govoriti da budućnost postoji i za teologiju, i za vjeru, i za umjetnost. I da ta promijenjena slika o čovjeku i promijenjena slika ako jest o Bogu, prolazi kroz vrijeme, ona nosi pečat svoga vremena, ali povijest nam daje dovoljno dokaza da ma kako se mijenjala filozofija, duh vremena u čovjeku uvijek je ostala ta budućnost. To je usporedio s budućnošću svetoga.
Šuljić je kazao kako budućnost svetoga zapravo ne postoji jer ono je već tu, i od nje sve polazi. Umjetnost i teologija dodiruju se na granicama transcendencije. Teologija polazi od objavljene istine, a umjetnost od nadahnutog impulsa i na granici apsolutnog, istaknuo je Šuljić.
Glazbenik Radica je s više praktičnih primjera predstavio kako se glazbena umjetnost nalazi u paradoksu. Posebno se osvrnuo na prisutnost profanoga u sakralnoj glazbi.
Zaključujući razgovor, Prcela je istaknuo kako cilj rasprave nije bio doći do zaključka. Svaki dijalog, pa tako i ovaj je otvorena priča. Kad bismo je zatvorili onda bismo htjeli prekrstiti s umjetnošću i stvarnošću s kojom živimo, zaključio je Prcela. |
