|
 |
| • Čovjek nije stvoren da bude sam pa je i u celibatu potrebno živjeti u zajednici s drugim svećenicima i u poznanstvima s ljudima. |
|
 |
|
Zašto celibat? (2. dio)
Celibat. Što je to zapravo? Kad sam se već usudio pisati o celibatu, logično je da pokušam objasniti o čemu pričam.
Celibat, koji se s latinskog (caelibatus) prevodi kao beženstvo, nebračno stanje ili 'bečarstvo', označava bezbračnost osobe u zreloj dobi. Definicija govori kako je odluka o celibatu motivirana različitim razlozima: "izbjegavanjem bračnih tereta i odgovornosti, odricanjem radi nekih osobitih ciljeva (npr. radi posvemašnjeg posvećivanja nekom pozivu), teškoćama ekonomske naravi, nemogućnošću da se nađe bračni drug, nepovoljnim zdravstvenim stanjem".
Na poseban način, celibatski život karakterizira osobe posvećenog života, one koji obavljaju kakvu religijsku službu. U ranom kršćanstvu celibat nije bio obavezan, ali već u prvim stoljećima Crkve, suzdržavanje od ženidbe bila je posebna karizma. Celibat je bio ideal, iako nije bio propisan. Tek kasnije su redovnici (koji su već dragovoljno bili preuzeli obavezu celibata) utjecali da celibat bude obavezan za biskupe i redovnike, a svećenici se mogu eventualno ženiti prije primanja svećeničkog reda. 1139. odlukom Lateranskog koncila celibat je postao obaveza za sve klerike. Ideja o ukidanju celibata na II. vatikanskom koncilu je bila argumentirana nedostatkom svećenika i predlagao se fakultativni celibat, a koncil je zadržao uredbu općeg celibata ostavljajući mogućnost da oženjeni ljudi postanu đakoni. Celibat je još jednom potvrđen 1967. papinskom enciklikom 'Sacerdotalis coelibatus'.
Celibat danas živi u Katoličkoj crkvi, ali svjedočimo određenim problemima. Svake se godine na svijetu oženi između 500 i 1000 svećenika, a podaci Vocatija, udruge svećenika koji su se zbog ženidbe razredili, govori da se između 1965. i 1995. u svijetu oženilo 180 tisuća svećenika, a takav trend ne pokazuje znakove slabljenja. Mnoge druge statistike, koje bih (neke) mogao navesti, usmjerene su, u određenom smislu, protiv celibata. No s druge strane, zar bi ukidanje celibata kao obveze, a da bi se povećao broj svećenika, bio dovoljan razlog da se celibat i ukine? Sigurno ne bi; jer se ne radi o - imati više ili manje svećenika, već o karizmi svećenika kao takvog koji u celibatu u ime Božje stoji pred narodom.
Razlozi u prilog celibatu
Evo nekoliko razloga u prilog celibatu. Isus Krist, kao primjer svakom čovjeku, na poseban je način primjer svećeniku koji, osobnije ga nasljedujući, i sam živi kao što je živio i Isus, u celibatu. Nova verzija priče, 'Da Vincijev kod' objašnjava da se i Isus ženio, ali samo će naivni prije povjerovati legendama nego kanonskom Evanđelju. Isus Krist nije ustanovio celibat, ali ga je živio i ako netko želi raditi u njegovoj službi, primit će celibat kao eshatološki znak jer u raju, niti će se tko ženiti, niti udavati. Celibat je s jedne strane 'trn u tijelu' o kojem govori apostol Pavao, ali s druge onaj dragocjeni biser za kojeg će čovjek prodati sve i kupiti ga.
U praktičnom životu celibat uvelike pomaže svećeniku. Svećenik je u današnjem vremenu u određenoj mjeri podlegao sekularizaciji i više ne posjeduje duhovnu karizmu koju je prije posjedovao. Siromaštvo više nije karizma koje se treba pridržavati, poniznost obećavaju jedino redovnici, a pomaganje najpotrebnijima posebno obećavaju sestre misionarke ljubavi. Svećenici župnici, po malo čemu se razlikuju od nekog uspješnog poslovnog čovjeka, a jedina razlika kao da je celibat. Opet ja netočno generaliziram, no ono što želim reći je da, kad svećenik ne bi morao živjeti celibat, pa gdje bi mu bio kraj? Već sada, ljudi govore: "Samo ti budi župnik, neće ti biti loše", a kako bi tek govorili da se svećenici smiju i ženiti.
Poznajem jednog čovjeka kome je umrla žena i sad se osjeća jako usamljeno, no tješi ga, rekao je, kad se sjeti da je i njegov župnik isto tako sam. Malo je smiješno kad neoženjeni svećenik, koji nema pojma kako je to živjeti u braku, uči mlade kako treba živjeti u braku, ali je zato jako dobro što svećenik u susretu sa neoženjenima može razumjeti njihovu samoću i probleme. Jer što je s onima koji nisu odabrali celibat nego im je on nametnut. Svećenici mogu birati hoće li se ženiti. Postoje, međutim, mnogi ljudi koji nisu uspjeli ili mogli pronaći svog partnera. Njima svećenik može biti dobar primjer i duhovnik, možda će ih čak uspjeti i utješiti, jer on razumije kako je to živjeti sam.
Celibat ne znači usamljenički život
Celibat, ne smijemo pogrešno shvatiti, on ne znači usamljenički život. Svećenik, kao i drugi ljudi, mora imati odnose, prijatelje. Živjeti samotnički ne znači živjeti celibat. Tako sam pročitao. Čovjek nije stvoren da bude sam pa je i u celibatu potrebno živjeti u zajednici s drugim svećenicima i u poznanstvima s ljudima. Svećenik celibatom ostavlja svoju potencijalnu (prirodnu) obitelj kako bi ušao u novu (duhovnu) obitelj koja ponekad zahtjeva još više brige. Svećenik celibatom gubi ono na što po prirodi ima pravo, ali zato, kao što Isus objašnjava, dobiva višestruko više i na kraju je, opet, njemu bolje. Idemo onda svi u svećenike i u časne sestre…
I za kraj, mom prijatelju, jedna Biblijska osnova u prilog celibatu iz Mt 19, 12: "Jer ima ljudi koji su od rođenja nesposobni za ženidbu; ima takvih koje su ljudi učinili nesposobnima; a ima i takvih koji se odriču ženidbe radi kraljevstva nebeskoga. Tko može shvatiti neka shvati!"
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - Prvi dio: Zašto celibat? |