|
 |
| • Odgovoriti na pitanje svrhe života, a ne uplićući direktno teologiju u pitanje, ne čini mi se nimalo lako. Je li moj cilj realizirati moje potencijale, ostvariti se na najbolji mogući način, naći (izmisliti) svrhu života, biti dobar s drugima? |
|
|
|
TRI PITANJA:
Tko sam, zašto živim i što nakon smrti?
''Pisano je: 'Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih.'' (Mt 4, 4)
Na početku ovogodišnje korizme u bogosloviji smo imali kratku duhovnu obnovu s naslovom 'Od čega živi čovjek?'. Na početku obnove čuli smo tekst pjesme njemačke grupe Soma koja razmatra pitanja od čega i zašto čovjek živi, otkuda dolazi i kamo ide. Ta pjesma potaknula me na ovo razmišljanje koje je svojevrsni plod ovih jednodnevnih duhovnih vježbi.
Od čega živi čovjek? Je li mu dovoljno dati kruha i igara da bude zadovoljan, kao što su zadovoljno živjeli naši praoci Rimljani? Ili mu jednostavno treba dati mogućnost da konzumira što god mu se prohtije, kako predlaže naše postmodernističko konzumističko društvo? Možda mu je za život dovoljno, kao što kaže moja baka, dobro jesti, dobro piti, dobro raditi i dobro spavati? Ima i ljudi koji žive samo od glazbe, televizije, sporta…
No, je li to sve čovjeku dovoljno za život? Za što živi čovjek? Samo za posao, samo za karijeru, samo za novac? Živi li čovjek samo za sebe, bez obveze prema drugima? Živi li samo za zabavu, vikende, slobodno vrijeme, izlaske, seks? Je li to smisao života? Postoji li išta na ovom svijet što može dati opravdani razlog i svrhu čovjekovom životu? Kako je nastao čovjek? Je li čovjekov život samo slučajnost, jedna sretna ostvarena mogućnost među milijardama koji nisu imali sreće roditi se? Ili je čovjekov život određen sudbinom nastao prema točno postavljenim i naprijed uređenim pravilima? Je li čovjekov život samo igra prirode, biće rođeno iz evolucije? Kamo ide čovjek? Svi ljudi umiru, no je li čovjek rođen samo da bi umro i da bi od njega ostao tek prah? Ostaje li stvarno samo prah i pepeo od čovjeka nakon njegove smrti? Zar je moguće da sav čovjekov trud i nastojanje, sve njegove sreće i žalosti, sav njegov život idu prema tamnom tunelu iz kojeg nema izlaza?
Na sva ova pitanja nudi se lijep odgovor. Od čega živi čovjek? Od ljubavi. Za što živi čovjek? Za ljubav. Kako je nastao čovjek? Iz ljubavi. Kamo ide čovjek? Prema vječnoj ljubavi. Već ovdje mogao bih prekinuti tekst, budući je odgovor na postavljena pitanja pronađen. No postavljena pitanja, pa čak i dani odgovori, nadovezuju se na druga pitanja: temeljna pitanja svakog čovjeka na koja se u potpunosti ni ne može odgovoriti: Tko je čovjek? Zašto čovjek živi? Što dolazi nakon smrti?
Korizma je vrijeme, kada oslobođeni stvari koje nas ometaju ostajemo sami sa sobom, jer kad se čovjek odrekne onog što ga ometa, zabavlja ili kako hoćete, on ostaje sam sa sobom, onakav kakav je i nije. Korizma je, stoga, vrijeme kad se, odbacivši nakratko naše ovisnosti, možemo uputiti u pustinju našeg bića i potražiti svoje odgovore na ova tri pitanja.
Tko je čovjek?
Tko je čovjek? Tko sam ja? Pitati se o svom identitetu znači pitati se otkuda dolazim, otkuda dolazim ne samo ja nego i druga stvorenja, životinje, biljke. Pitati se otkuda dolazim znači pitati otkuda dolazi život kao takav. Najmjerodavniji odgovor vjerojatno se može naći u Vjerovanju koje opisuje Svemogućeg Boga Oca kao stvoritelja neba i zemlje. Bog je stvorio život, stvorio je biljke, životinje i ljude, stvorio je mene. Kao Božje djelo ja nisam nikakav slučaj koji se dogodio, niti prirodni slijed razmnožavanja. Moje je postojanje bilo u Božjem planu i ja nisam ništa manje nego Božji sin. U tom smislu, cijeli je svijet Božje dijete kojemu Bog nije samo dao život nego ga kroz njegov život vodi.
Vjerovati da nas je Bog stvorio tek djelomično odgovara na pitanje tko je čovjek? Kako si čovjek može prisvojiti Boga za Oca, a istovremeno znati da ljudi prosječno žive 70 godina, da je nastao od majmuna…?
Ja sam prolazno biće na ovom svijetu, to je iskustvo koje ima svaki čovjek. Korizma nas podsjeća da je čovjek pepeo i da će se u njega, kako je došao, i vratiti. Današnji čovjek uzdignute glave propovijeda sebe kao Boga u nastajanju, uspoređujući se gotovo s utjelovljenim Sinom Božjim umjesto da ponizno i pošteno prizna svoju neznatnost - tek tada moći će prihvatiti sinovstvo Božje. Čovjek je po biološkoj podjeli životinja, ali i više od životinje. Čovjek se smije i plače, ima smisao za humor, ali i za tragediju, posjeduje sposobnost razumijevanja i shvaćanja stvarnosti.
Nadalje, čovjek je društveno biće, sposobno povezati se s drugom osobom. Već ga je Aristotel opisao kao političko biće. Čovjek je vjerojatno jedina životinja koja se zna zahvaliti i biti zahvalna. I još nešto čovjek može više od drugih bića, može vjerovati, zadržati nadu u onoga koji stoji iznad njega, iznad stvarnosti koja ga okružuje; ima sposobnost uzdati se u nedokazivo, u Boga. Tko je, dakle, čovjek? Imajući kao pretke istovremeno i Boga i vjerojatno majmune, stvoren sličan Bogu i od zemlje u kojoj je rođen, čovjek je jedna velika mogućnost. Upravo zato što čovjek nije unaprijed određen ni kao Bog, niti kao životinja, može se razvijati smjerom kojeg odabere, može sam odlučiti tko želi biti.
Zašto čovjek živi?
Zašto čovjek živi? Ovo pitanje pita koji je smisao života. Koja je moja svrha na ovom svijetu? Za život nam je potreban 'kruh' i može se činiti kako je svrha života zaraditi svoj dnevni kruh. No osim hrane, čovjeku je potreban i smisao, a kojeg može pronaći u raznim stvarima.
Čovjek ne živi samo od kruha. Ali što to znači? Znanstveno gledajući, kad bi čovjek jeo samo kruh preživio bi najviše šest mjeseci, a ako bi si dozvolio i konzumiranje vode, živio bi oko 2 godine. Ako, kad kažemo kruh, mislimo na hranu i na druge materijalne stvari, onda reći da ne živimo samo od kruha znači potvrditi da postoje i druge vrijednosti, možda čak i vrednije od materijalnih dobara. Kad se Isus u pustinji odrekao kruha, odrekao se svega materijalnog, a opet je preživio jer ga je krijepio Duh Sveti. Iz njegovog posta može se zaključiti kako čovjeku kruh nije dovoljan da bi preživio, ali kako mu, ako živi s Bogom, ništa drugo osim Božje blizine nije potrebno.
Posjetio sam nedavno jedan forum na internetu na kojem je netko postavio pitanje zašto živimo. Odgovori su bili raznovrsni: živimo da bi umrijeli; ja živim za jednu stvar koja se zove golf; živimo za sve što možemo u životu ostvariti; živimo kako bismo se popravili i usavršili; živimo kako bi ostvarili svoje snove; živimo kako bi štovali Boga; smisao života je prosvjetljenje; živimo da bi se probudili, jeli, radili i spavali; živimo jer postoji neka svrha svih naših života; živimo kako bi sudjelovali u Božjem planu spasenja; čovjek može odabrati koja je svrha njegovog života… Zanimljivo, nisam pročitao da je itko napisao kako je smisao života novac, iako mi se čini kao da danas svi žive upravo kako bi ga što više zaradili. Osim za novac, čovjek živi za karijeru, za slavu, za uspjeh, za zdravlje i drugo.
Odgovoriti na pitanje svrhe života, a ne uplićući direktno teologiju u pitanje, ne čini mi se nimalo lako. Je li moj cilj realizirati moje potencijale, ostvariti se na najbolji mogući način, naći (izmisliti) svrhu života, biti dobar s drugima? Pitam se zapravo, što je stvarno vrijedno u životu, što vrijedi raditi i što je stvarno bitno? Engleska spisateljica koja je pisala pod pseudonimom George Eliot ostavila je izreku: "Za što živimo, ako ne kako bi jedan drugome olakšali život?" Kratko zaključujem: čovjek živi za sebe, ali ne samo za sebe, nego u prvom redu živi za ljude kojima je poslan, živi za cijeli svijet, a živi i za Boga, svog stvoritelja.
Što dolazi nakon smrti?
Što dolazi nakon smrti? Pitanje o smrti i onome što eventualno stoji nakon nje, pitanje je o cilju našeg života. Što se događa sa mnom poslije, kad me više nema? Gdje su svi ljudi koji su prije mene umrijeli?
Kao kršćani, vjerujemo u vječni život, vjerujemo kako je Krist pobijedio smrt i rezervirao nam mjesto u raju. No mišljenja su podijeljena. Jedni smatraju kako nakon smrti započinjemo 'novi' život, a drugi kako nakon smrti nema ničega, kako je to jednostavno kraj. Smrt jest kraj i kao što u životu živimo, tako u smrti umiremo. Što je dakle nakon smrti, ništa ili sve (život u punini)? Čini mi se kako bih filozofiranjem mogao objasniti kako si sve i ništa ne proturječe, i kako nakon smrti ipak nečega ima. Ne mogu reći točno što, ali svejedno svima želim ugodan vječan život nakon smrti. |
