• Čini li nam se da ukoliko, iako različitih religija i svjetonazora, ljudi promiču iste vrijednosti, da je svejedno kojoj vjeri čovjek pripada? 'Tajno oružje' kršćana je u osobi Isusa Krista, koji je redefinirao pogled na svijet.
KRŠĆANSTVO UTEMELJENO NA ISUSU KRISTU: Isus iz Nazareta
''Ako se samo u ovome životu uzdamo u Krista, najbjedniji smo od svih ljudi.'' (1 Kor 15, 19)
Kršćani nisu jedini ljudi na svijetu koji propovijedaju solidarnost, slobodu i odgovornost prema bližnjima. Mnogi drugi, koji nisu kršćani, šire ljubav, vjeru i nadu kao principe života, promiču vrijednosti mira, obitelji, života, trude se oko morala i smislenog života… Što dakle tome svemu mogu nadodati kršćani? Ne čini li se onda, ako, iako različitih religija i svjetonazora, ljudi promiču iste vrijednosti, da je svejedno kojoj vjeri čovjek pripada?
'Tajno oružje' kršćana je upravo čovjek imenom Isus koji je Krist, koji je redefinirao pogled na svijet, na Boga, na čovjeka, na vrijednosti, postavivši se čak i prema općim vrijednostima (ljubav, mir, sloboda, obitelj) problematički, odnosno gledajući smisao svega kroz nešto što se zove kraljevstvo Božje. Potrebno je vratiti Isusa u središte naše vjere jer upravo je on ono specifično za kršćane. Kršćanski identitet ne stvara se vjerom u Boga već vjerom da je Isus iz Nazareta promijenio pogled na stvarnost i da je taj Isus zaista Krist.
O Isusu su ispisane mnoge knjige i rečeno je mnogo toga kroz film i medije, povijesna istraživanja, duhovna iskustva. On je poznat kao čovjek u pravom smislu riječi, prorok, Sin Božji, sin čovječji, Krist - što znači Mesija, no zanimljivo je kako nitko nije uspio reći sve što se može reći o njemu niti će se to ikad uspjeti. Pri završetku studija teologije kojeg završavam s ovom studentskom godinom, evo i mog malog doprinosa mislima o Isusu iz Nazareta.
Kršćanstvo je osnovano na događaju Isusa Krista. Izraz Isus Krist sažima, kako govori W. Kasper, cijelu kršćansku vjeru. U činjenici da se Bog u Kristu utjelovio, sadržana je novost kršćanstva koja objavljuje drugačijeg Boga od već postojećeg poimanja božanskog, tj. Boga koji nije svemoguć već snažan koliko je snažan čovjek, koji nije odijeljen od svijeta već bližnji svakom ljudskom biću. Bog koji nije ograničen u nikojem smislu, došao je na svijet i živio kao čovjek. Ta poruka iskazuje konačnu Božju objavu i bez nje, kršćanska vjera kao takva ne bi postojala.
Isusov život
Isus je Krist – to je činjenica vjere i karakterizira one koji se zovu kršćani, no Isus iz Nazareta bio je povijesna osoba, rođen oko 6. god. pr. Kr. i umro vjerojatno godine 30., točnije 7. travnja iste godine, kako piše J.-R. Busto Saiz. O njegovu životu govore 4 Evanđelja, cijeli Novi Zavjet te nekoliko povijesnih spisa. Prije početka javnog propovijedanja, moguće je da je bio učenik svog rođaka Ivana Krstitelja, a nakon što ga ovaj krsti, odlazi u pustinju na 40 dana gdje otkriva i shvaća svoje poslanje. Vrativši se među ljude počeo je propovijedati kraljevstvo Božje.
Isus je bio Sin Božji i to je odrastajući sve više razumijevaju pa se i pred provokacijama Židova, koji su pitali o njegovu autoritetu, izjašnjavao kao Sin Božji. Gledao je Boga kao svog Oca, a povrh toga, podučavao je svoje učenike, 'kršćane' i sve ljude da zovu Boga svojim Ocem. Osim naučavanja i čuda koja je činio, Isus se je približio siromašnima. Siromašni su baštinici kraljevstva Božjeg i Isus se obraćao upravo njima, onima kojima je nešto potrebno. Siromašni imaju prioritet kod Isusa. Čineći tako suprotstavio se uvjerenju kako je bogatstvo znak blagoslova, a siromaštvo prokletstva te otkrio novo razumijevanje čovjeka kao bića potrebe. Čovjek koji ima sve što mu je potrebno živi u krizi egzistencije jer ga upravo samodostatnost zatvara pred drugima.
Poslanje Isusa Krista je bilo izvršavanje plana Božjeg koji je spasenje svijeta. Tu misiju Isus je izvršio predajući se smrti. Ta smrt čini se kontradiktornom dobrom Ocu kojeg je sam Isus propovijedao, ili u najmanju ruku apstraktnom. Zar je zaista bila potrebna muka i smrt Isusova kako bi se izvršilo oproštenje grijeha i postiglo spasenje? Zar se Isus nije mogao jednostavno nasmiješiti i na taj način svima oprostiti sve njihove grijehe koji priječe ulazak u nebo? Zašto je Isus trebao biti ubijen?
Povijesno gledajući, nakon što je istjerao trgovce iz hrama, Isus se Židovima toliko zamjerio da su nakon toga tražili priliku kako bi ga uhvatili i ubili. Svojom gestom u hramu, Isus se nije suprotstavio toliko židovskoj tradiciji koliko 'pogrešnoj' vjerskoj praksi. Vrhovni svećenik Kajfa želio ga je spriječiti u djelovanju jer je naviještao da je kraljevstvo Božje blizu, a budući da je Isus bio nezaustavljiv, trebao je umrijeti. Između mogućnosti da prizna Isusa kao iščekivanog Mesiju i obrati se ili da ga optuži kao lažnog proroka koji se naziva Sinom Božjim, Kajfa je odabrao ovo posljednje. Isus je kriv jer u Božje ime lažno propovijeda da Bog voli sve ljude, a posebno grešnike. Kad propovijeda da su svi ljudi jednaki, također je u zabludi. Kao lažni prorok, prema zakonu, Isus je trebao umrijeti. Da je bio malo mirniji ili spreman na kompromis, Isus se mogao obraniti, no svojim ponašanjem zaslužio je smrt.
Zanimljivo je da se Isus nije pokušao obraniti ili pobjeći osudi. Mogao je jednostavno otići iz Jeruzalema i izbjeći smrt na križu, no nije to učinio zbog poslušnosti Očevoj volji. Svojim životom Isus pokazuje kako prihvatiti Boga za voditelja na svom putu života ne znači samo radosnu ljepotu blizine Božje ljubavi već je i opasno po život.
Uskrsnuće od mrtvih
Smisao Isusove smrti ne može se razumjeti ako se promatra samo smrt. Isus je uskrsnuo. To je pravo središte naše vjere. Uskrsnuće nije povijesna činjenica. Povjesničar može zabilježiti kako je Isusov grob pronađen prazan, no to ne znači puno. Isus se objavljuje kao uskrsnuli Gospodin onima koji su ga slijedili za vrijeme života. Pitanje o smislu Isusove smrti zaključuje se uskrsnućem koje svjedoči da Bog nije ostavio Isusa kraljevstvu smrti već ga je upravo preko smrti doveo do uskrsnuća. Bog je ostao vjeran i u smrti, što nameče logičan zaključak da se onaj tko se uzda u Boga ne uzda u prazno.
Govoreći da je Isus uskrsnuo želi se reći da on živi, da nije mrtav već živi s Bogom i više ne umire. Njegova smrt se, svejedno, ne briše, njegov se život na Zemlji ne briše, pa čak i rane na njegovu tijelu ostaju vidljive. Isus živi zajedno u svemu onom što je proživio i što je postao. I mi kao vjernici, vjerujući u uskrsnuće tijela, vjerujemo kako ćemo živjeti s Bogom našim cijelim bićem, a ne samo naša duša, samo jedan dio nas. U misteriju smrti i uskrsnuća Isus nas je spasio. Smisao života je živjeti po Isusovu primjeru, a sva pitanja: tko smo, zašto živimo, i druga svoj odgovor mogu pronaći u uskrsnulom Isusu. Smisao života je živjeti, umrijeti i uskrsnuti poput Isusa i upravo je to naše spasenje. Na toj vjeri i nastojanju realiziranja tog plana stavljajući se u odnose ljubavi s Bogom i bližnjima, temelji se Crkva.
Pravi Bog i pravi čovjek
Crkva živi vjeru u Isusa Krista, jednakog s Bogom i pravog čovjeka. On, kao što prenosi himan iz Poslanice Filipljanima 2, 6-11, jednak Bogu, lišio se svog božanstva i postao jednak ljudima kako bi preko smrti sve spasio. Isus Krist je pravi Bog i pravi čovjek, realizirajući u cijelosti ljudsku i božansku narav. Dovoljno je pročitati Novi zavjet kako bi se takvo što moglo zaključiti. Kad, npr. Filip u Ivanovom evanđelju traži od Isusa da im pokaže Oca, Isus mu odgovara: "Toliko sam vremena s vama (…) i ti me, Filipe, nisi upoznao? Tko je vidio mene, vidio je i Oca". Isus istovremeno objavljuje Oca i, kao čovjek, pokazuje sliku Boga u čovjeku. On nije jednostavno pravi čovjek već čovjek u savršenom smislu riječi, a mi smo pravi ljudi u mjeri u kojoj ostvarujemo u nama tu sliku Božju.
Isus ne objavljuje moćnog i silnog Boga, već naprotiv, poniznog i siromašnog. Mogao se predstaviti spektakularnim čudima i na taj se način dokazati kao pravi Sin Božji. Ipak, Bog u Isusu Kristu to ne čini ili, ako se želi tako razumjeti, ne može to učiniti. Svemogući Bog je postao nemoćan, vječni Bog postao je smrtan čovjek. To je Bog u Isusu Kristu. Ne treba čovjek eliminirati čovjekovu bol kroz povijest, već čovjek, kroz povijest, treba činiti kako bi izbjegao i olakšao muku Bogu, objašnjava teolog J. J. Gonzales Faus. Tu se treba prisjetiti Mt 25, 40: "Meni ste učinili koliko ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće". U Isusu Bog se otkriva kao onaj kome se pomaže pomažući bližnjima s ljubavlju. Bog nije moćan radi jačine nego zato jer voli i voli bezuvjetno i besplatno sve: dobre i zle. Svaki naš odnos prema ljudima je odnos prema Bogu i tko kaže da voli Boga, a ne pokazuje tu ljubav prema drugim ljudima, lažac je. Ne može se uspostaviti direktna veza s Bogom, ali kroz svaki naš odnos s drugim ljudima i stvorenim stvarima, ostvaruje se prava veza.
Spašeni u Kristu
Kršćani vjeruju kako je Isus svojom spasiteljskom misijom svim ljudima 'rezervirao' mjesto u raju, nebu, kraljevstvu Božjem. Pobijedivši smrt, Isus nam daje nadu u novi život oslobodivši nas od grijeha koji priječi život. No to onda znači kako nas je Krist spasio za onaj nebeski život i zaista, mnogi smatraju kako se vjeruje u Krista kako bi se postiglo spasenje nakon smrti, no što je onda s ovim životom? Tko će nas spasiti sada kad nam je potrebna pomoć? Spasenje koje Isus donosi ne odnosi se samo na onaj drugi život u kojeg polažemo naše nade već i na ovaj život, na ostvarenje onog za što smo stvoreni. Postići smisao života nije lako, a upravo u Kristu on se može prepoznati i ostvariti.
Konačan odgovor je lagan i glasi ljubav: biti spašen znači iskusiti ljubav Božju i odgovoriti na nju živeći je u zajedništvu s bližnjima. Bog spašava svijet šaljući preko Krista Duha Svetog koji je ljubav Božja. Spašeni kroz ljubav, oslobođeni smo grijeha koji je ušao u svijet. Spasenje na posljednjem danu povijesti neće se provesti preko vage koja će izvagati naša dobra i loša djela, budući da smo već sada oslobođeni našeg grijeha. Isus iz Nazareta već je zaslužio naše spasenje. Drugim riječima: ne spašavamo se našim djelima već radimo ono što nam Božja ljubav nalaže jer smo već spašeni. To znači da kraj našeg života nije kraj našeg življenja. Božja ljubav nije ograničena na ovaj život već je vječna, a kako može biti vječna ako mi umremo? Kako možemo odgovoriti na tu ljubav ako nas više nema? Ako nas Bog voli, voli nas zauvijek, u ovom životu i u zajedništvu s njim u njegovom kraljevstvu.
Misterij Josipova sina i Davidova potomka Isusa iz Nazareta, kojeg vjera kršćana još nije u potpunosti aktualizirala i shvatila, pravo je središte povijesti, teologije i svakog pojedinog života. Pred Isusom nema razlike između kršćana, budista, židova, već u tome kako se je ostvarila ljubav prema Bogu i bližnjima. Isus je svojim primjerom ostavio primjer za nasljedovanje koji vodi, doduše, do smrti, ali i preko nje, do proslavljenog života kod Isusova Oca koji je i naš Otac, a Isus, može se reći, naš stariji brat.
Isus svjedoči kako se u Boga vrijedi pouzdati, a ovaj tekst želi reći kako vrijedi svoje nade položiti u Isusu Kristu. Tako i Petar u svojoj poslanici kad pripovijeda o zgodi s Isusom na gori piše: "Uistinu, nismo vam navijestili moć i dolazak našega Gospodina Isusa Krista držeći se lukavo izmišljene bajke, nego jer smo bili očevici njegova (božanskog) veličanstva".
Među nama Postoji li vrag ili smo opsjednuti njime? I dok jedne hvata strah, a druge uzbuđenje, susrećemo se sa raznim razmišljanjima, od onih da đavao, kao i Superman, ne postoji do onih da je đavao u svakome od nas ili da nas vreba iza svakog ugla...
Među nama Služi li tehnika čovjeku ili čovjek tehnici? Ogromne tehničke mogućnosti trebale su čovjeku pomoći da zagospodari prirodom, no ta tehnika zapravo je zavladala čovjekom budući da se on povukao i prepustio vodstvu tehnike...
