• Kao vjernici možemo nekoga uputiti na zapovijedi i naše shvaćanje grijeha, ali ga ne možemo optužiti za grijeh.
KAKO ZNATI KOLIKO SMO (BEZ)GREŠNI? Kada grijeh nije grijeh?
''Zatim klekne i viknu jakim glasom: 'Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!' Kad to reče: usnu. '' (Dj 7, 60)
U postmodernom vremenu u kojem se nalazimo svjedočimo gubljenju osjećaja za grijeh i krivnju. Čovjeku je dopušteno činiti grijeh tj. pogreške jer mu one pomažu da sazrije i postane zrela i odgovorna osoba, a krivnje zbog počinjenih čina i propusta potrebno se što prije riješiti.
Zaista, ljudski je griješiti i teško bismo povjerovali nekome tko bi tvrdio da nikad nije počinio grijeh. Sveto Pismo to potvrđuje: ''Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama'' (1 Iv 1,8). Čuli smo i za onu drugu istinu koja kaže da su svi ljudi grešnici, a ipak, suvremen čovjek živi kao da nije nikad počinio grijeha. Mi koji smo učili deset Božjih zapovijedi i koje svećenici iz nedjelje u nedjelju pozivaju na obraćenje zbog počinjenih grijeha, znamo kako je grijeh stvaran i kako ga se je teško riješiti te kako nije lako živjeti s grijehom i osjećajem krivnje na duši. Kako onda naši susjedi i prijatelji koji ne odlaze u crkvu žive tako bezbrižno i opušteno, unatoč silnih grijeha koje su počinili, a nikad ispovjedili?
Savjest - Božji glas
Istina je još jedna. Samo vjernik može počiniti grijeh. Samo onaj tko je svjestan svojeg grijeha morat će za njega polagati račun. Ne vjerujem da će Bog nekoga optužiti za grijeh za kojeg osoba nije ni znala da ga je počinila ili nije znala da je grijeh ono što čini. Bog preko ljudske savjesti pokušava ljudima reći što je dobro, a što zlo, no čovjek koji se ogluši na taj glas može biti kriv jedino za utišavanje glasa savjesti, a ne za čin koji je potom učinio.
Nitko od ljudi nema pravo reći ni za jednog čovjeka da je grešnik jer nitko ne poznaje savjest drugoga. Ako čovjek, npr. ubije drugog čovjeka, što se često događa pod krinkom radnje zvane abortus, on je učinio objektivno zlo i teška posljedica tog čina ostaje, ali ako osoba koja je dopustila i odlučila se na taj čin, isti ne smatra kao grijeh, teško će ju netko uvjeriti da je sagriješio. Ako ja mislim da sam ukravši 100 kuna učinio dobro djelo za sebe ili drugoga, ne mogu to ispovjediti jer mi to nije grijeh. Zašto? Zato jer ne osjećam krivnju, zato jer nedostaje svijest o počinjenom grijehu. Kako mogu ispovjediti kao grijeh ono što ne vidim kao grijeh ili ako, kao ateist, ne vjerujem u grijeh? Ako ne vjerujem u grijeh onda sam zaista bezgrešan.
Kod pitanja grijeha potrebno je biti individualan, ali i iskren. Budući da ne možemo za nikoga tvrditi da je grešnik jer se svaki i bilo kakav čin uvijek gleda kroz ogledalo vlastite savjesti pojedinca, ne možemo znati je li ikad počinjen i jedan grijeh na zemlji? To se ipak može znati ako ponizno priznamo, svatko za sebe i samo za sebe, grijehe koje je počinio. Svatko od nas je svjestan svojeg grijeha, ali samo svojeg grijeha, a ničijeg drugog. Kao vjernici možemo nekoga uputiti na zapovijedi i naše shvaćanje grijeha, ali ga ne možemo optužiti za grijeh. Možemo ga i dužnost nam je pozvati ga na odgovornost, ali ne možemo suditi njegovoj savjesti.
Grijeh je kada čovjek učini zlo koje je mogao izbjeći, tj. ne učiniti. Tako kaže definicija grijeha, a Katekizam Katoličke crkve, još strože, opisuje kao grijeh svako kršenje Božjih i crkvenih zapovijedi. No ta definicija grijeha odnosi se na sve ljude generalno dok se grijeh svakog pojedinca konačno mjeri osobnom savješću.
Što je teški grijeh?
Težinu grijeha određuje objektivna težina počinjenog čina (grešno misliti nema tešku posljedicu dok oduzimanje nečijeg života ostavlja teške posljedice), stupanj spoznaje (u kojoj mjeri svoj zao čin shvaćamo kao grijeh) te stupanj slobode u izboru. Ako i jedan od ovih faktora nedostaje, počinjeni čin ne može se uzeti kao grijeh tj. kao teški grijeh, a budući da suvremeni čovjek uglavnom nije svjestan svojih grijeha, oni mu se ne mogu uzeti kao takvi. Ono što preostaje, a to je zapravo komplicirana i odgovorna zadaća, u prvom redu vjernika, je pokušati osvijestiti suvremenog čovjeka na moralnu, tj. grešnu narav njegovih čina.
Filozof Jean-Jacques Rousseau dao nam je misao: ''Čovjek se rađa slobodan, ali je uvijek i svagdje u okovima'', kojom želi reći da čovjek nije potpuno slobodan u svojim postupcima, ni približno koliko su Adam i Eva, bez povijesti, kulture, zapovijedi, ograničenja, bili slobodni za vrijeme svog života u Rajskom vrtu. Danas je čovjek uvelike uvjetovan svojom okolinom - gotovo automatiziran, a jasna granica između onoga što je dobro i zlo ne postoji. Ponekad nije moguće odlučiti između dobra i zla već smo prisiljeni birati između većeg i manjeg zla. Kako bi počinio grijeh, čovjek se na grijeh mora odlučiti u svojoj slobodi. Ako nije slobodan odabrati, grijeha nema. Onda je on samo posrednik preko kojega se zlo koje ne može uvjetovati, ostvaruje. Razum nam govori da, iako ne potpuno slobodni, nismo nikad niti potpuno uvjetovani i zato je kod odabira grijeha potrebno biti vrlo razborit i iskoristiti svu slobodu koja nam se pruža kako bi zlo izbjegli ili ublažili.
Isus oprašta Mariji Magdaleni (prizor iz filma The Passion of the Christ)
Kad bismo bili slobodniji nego jesmo, manje bismo griješili, no upravo zato što smo uvelike uvjetovani u našim postupcima i izborima, težina grijeha koje činimo je manja. To čak i službeni propisi Crkve uzimaju u obzir pa npr. samozadovoljavanje od 16 do 25 godine ne određuju kao teški nered jer je u to vrijeme čovjek fizički hormonalno uvjetovan i teže mu se oduprijeti tom činu. Ili ako čovjek, drugi primjer, zbog posla nije u mogućnosti ići na nedjeljnu svetu misu, taj nedolazak neće biti veliki grijeh budući da čovjek nije slobodan doći. I zato se slažem s filozofom kad kaže da, iako rođeni u slobodi djece Božje po otkupiteljskom djelovanju Isusa Krista, u ovom svijetu nismo nikada potpuno slobodni.
Čovjek nije odmah zao zato što je učinio nešto zlo
Ovo razmišljanje nas može dovesti i do odgovora na pitanje zašto čovjek radi zlo i čini grijeh? Jer čovjek kad čini zlo, ne čini zlo kako bi činio zlo i zato jer želi zlo, već jer ima određeni razlog za svoje djelovanje. Čovjek nije odmah zao zato što je učinio nešto zlo, isto kao što nije dobar zato što je učinio jedno dobro djelo. Ne treba osuditi čovjeka zbog zlih djela koje je počinio, već osuditi upravo ta zla djela. Vjerujem kako svatko tko svjesno čini zlo, kao svrhu vidi nešto dobro: krade novac kako bi zaradio, a zaraditi je dobro. Laže kako bi spasio svog prijatelja ili kako bi ostao nekažnjen, a spasiti prijatelja ili ostati nekažnjen je u sebi dobro.
Stvari nisu crno-bijele i jednostavne kako bi se moglo misliti jer čak i netko tko čini zlo može u stvarnosti biti dobra osoba. Zamislimo kao primjer nerealnu situaciju u kojoj netko stoji pokraj tuđeg stabla jabuka gladan i bez novaca. Ako on kaže ''iako sam gladan i siromašan, neću ukrasti jabuku jer je to grijeh'', na kraju će umrijeti od gladi, a ako je ukrade učiniti će zlo koje se zove krađa, ali i dobro što će se nahraniti. Ukrast će je, dakle, ne zato što je zao čovjek, već zato jer je gladan. Mislim da nitko ne krade jabuku zato što želi počiniti zlo i ne kaže ''ukrasti jabuku je zlo i ja ću ju zato ukrasti, iako imam u torbi još ljepšu jabuku''. Ako se negdje i nađe čovjek koji će činiti zle stvari samo zato što su zle, razlog njegovog zlog djelovanja ne treba tražiti u njemu kao zloj osobi nego u razlozima zbog kojih čini stvari tako kako čini.
Jedan grijeh se može počiniti iz tisuću motiva, svatko od nas ima svoje motive. Došao sam gotovo do stava da nitko nije i ne čini zlo zato jer želi biti zao već iz nekog drugog razloga. Kako onda gledati na počinjeno zlo djelo? Reći: nije ti oprošteno to što si ukrao jabuku zato što je ukrasti jabuku protiv zakona, ili reći: oprošteno ti je to što si ukrao jabuku zato što si bio gladan? Ni jedno od toga ne vrijedi univerzalno: niti slijepo braniti zapovijedi ne imajući razumijevanja za čovjeka, niti uvažiti i opravdati sve razloge za neki zao čin. Treba posjedovati dobar osjećaj za zakon i za čovjeka, s naglaskom na čovjeka, jer čovjek je važniji od zakona, a ljubav prema bližnjemu treba voditi svaki zakon.
Jesmo li sagriješili ili ne?
Grijeh je, dakle, više od kršenja teoloških i crkvenih propisa. Grijeh je čin kojim se svjesno oglušujemo na poziv činiti dobro koje kao takvo shvaćamo. Grijeh je, jednostavno, djelovanje protiv naše savjesti i vjerujem da nam naša savjest bolje od ikakvih zapovijedi može reći jesmo li sagriješili ili nismo. A crkvene zapovijedi će ipak još dugo vrijediti kao putokaz i generalna načela koja po savjesti treba poštivati.
Jesmo, svi smo mi grešnici i zato ne bi bilo loše umjesto ispričavanja i opravdavanja svojih grijeha reći Gospodinu: Isuse, smiluj se meni grešniku! - jer ''ako priznamo grijehe svoje, vjeran je on i pravedan: otpustit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde'' (1 Iv 1,9).
Među nama Postoji li vrag ili smo opsjednuti njime? I dok jedne hvata strah, a druge uzbuđenje, susrećemo se sa raznim razmišljanjima, od onih da đavao, kao i Superman, ne postoji do onih da je đavao u svakome od nas ili da nas vreba iza svakog ugla...
Među nama Služi li tehnika čovjeku ili čovjek tehnici? Ogromne tehničke mogućnosti trebale su čovjeku pomoći da zagospodari prirodom, no ta tehnika zapravo je zavladala čovjekom budući da se on povukao i prepustio vodstvu tehnike...
