• Kada vlada duh, nema napretka čovječanstva i civilizacije, a kada vlada tijelo, napredak nema smisla.
KRŠĆANSKA VIZIJA ŽIVOTA: Božanski duh i ljudsko tijelo
Da, oni koji žive po tijelu, teže za onim što je tjelesno; a koji po Duhu, za onim što je duhovno: težnja je tijela smrt, a težnja Duha život i mir. (Rim 8, 5-6)
Svi mi, stvorenja koja se zovemo ljudi, stvoreni smo na sliku Božju izgubljenu čovjekovim grijehom, no samo kršćani imaju iskustvo da je ono što je grijehom narušeno, po otkupljenju postalo očišćeno. Adam, prvi čovjek, bio je slika Krista koji je imao doći i koji potpuno otkriva čovjeka vraćajući mu sličnost Bogu izgubljenu zbog grijeha. A taj novi čovjek čiju ulogu mi danas živimo, objavljen i ostvaren u Isusu Kristu, nije ni Bog ni anđeo, a niti životinja, iako ponešto od svega toga, već utjelovljeni Božji duh s perspektivom postajanja produhovljenog tijela na drugom svijetu. On je osoba, tj. jedinstvo materijalnog i duhovnog u jednom biću.
Čovjek je nešto 200 posto
Bog je prvog čovjeka stvorio samostalno, koristeći kao materijal prah zemaljski i udahnjujući u njega svoj Božji dah, no svaki drugi čovjek nastao je malo drugačije. Rađanje ljudi je proces u kojem sudjeluju čovjek i Bog. Svatko od nas plod je suradnje u kojoj blagoslovljena ljudska ljubav stvara novi život. Bog u svako novo biće udahnjuje svoj dah života dok mi ljudi oblikujemo tijelo novih ljudi. Tako svatko od nas posjeduje ljudsko tijelo i božanski duh.
Čovjek nije samo materijalno i duhovno biće već je materijalno i duhovno biće istovremeno i nedjeljivo i upravo zbog toga je posebno. Kada čovjeka zahvate razni vanjski čimbenici, oni ne utječu samo na tijelo već i na duh čovjeka jer sve što utječe na čovjeka utječe na cijelu njegovu osobu - na obje dimenzije. Kao krajnji primjer možemo navesti već spomenuti grijeh koji vodi u smrt i njegovo tijelo i duh iako možda samo tijelo, kao što to opisuje Pavao u Poslanici Rimljanima, čini grijeh protiv volje duha i zato je od presudne važnosti, iako je vrlo teško utvrditi prioritete unutar svake konkretne osobe. Ako prednost dodijelimo tjelesnom, smanjujemo prednost duhovnome, a kad je u čovjeku jedno više važno od drugoga, on gubi svoju ravnotežu. Svako davanje prioriteta jednome, obezvrjeđuje drugu dimenziju i to je neprihvatljivo iz perspektive kršćanske vizije života.
Potrebno je s jednakim poštovanjem i brigom pristupiti našem tijelu i našem duhu, ne tako da 50% vremena odvojimo za tijelo, a drugih 50% za naš duh, već svakome odvojiti 100% kako bi sklad bio potpun. Potrebno je ujediniti tijelo i duh, ali ne zaboraviti na dinamiku između toga dvojega, pa treba pronaći i dobru ravnotežu kako bi 200% koje čovjek posjeduje potpuno ostvarili. Ova matematika je viša od one logičke koju smo učili u školi.
Duh i tijelo suradnici
Potrebno je dakle, živjeti našu duhovnost i na tjelesnoj razini, a isto tako našu tjelesnost i na duhovni način imajući jasno pred očima dinamiku tijela i duha. Jedino tako živjet ćemo kao pravi ljudi i ostvariti se u punini koja je za nas predviđena. Duh čovjeka mora voditi računa o ljudskim potrebama čovjeka za rekreacijom, zabavom, znanjem, sportom itd.., dok tijelo mora na vidjelo donijeti unutarnje kretanje duha, njegove težnje, nadanja i vjerovanja. Problem je očit, a dobro ga je poznavao i apostol Pavao kad govori o unutarnjoj borbi tijela i duha ''Jer što hoću to ne činim, nego što mrzim to činim''. Tijelo i duh imaju različite težnje i izgleda kako ih je nemoguće ujediniti u zajedničku misiju razvijanja čovjeka kao takvog.
Čini se kao da danas svi rade na tjelesnom dok jedino Crkva i pojedinci tu i tamo vode brigu oko čovjekova duha. Naša se civilizacija posvetila i predala isključivo materijalnom i tjelesnom težeći za materijalnim blagostanjem i ugodi tijela, a Crkva koja želi naglasiti važnost i duhovnog u čovjeku i sama je pod utjecajem civilizacije u kojoj živi te ponekad ima poteškoća - kao što svijet ne zna kako u svoj stil života ubaciti duhovnu dimenziju čovjeka - dodijeliti čovjekovu tijelu njegovu ulogu i protumačiti njegov smisao. Između tijela i duha stvara se jaz, umjesto da isti zajedno napreduju stvarajući dostojanstvenu ljudsku civilizaciju koju je nemoguće ostvariti ako, kao što bi neki duhovnjaci htjeli, gledajući na tijelo kao negativnost umrtvljujemo svoje tijelo i susprežemo se od svega tjelesnog ili ako, kao suvremeni ateisti koji gledaju na tijelo kao apsolutno dobro, polažemo sav svoj napor u brigu oko tijela. Kada vlada duh, nema napretka čovječanstva i civilizacije, a kada vlada tijelo, napredak nema smisla.
U našoj kršćanskoj tradiciji, putem savršenstva često se smatra život posvećen molitvi i kontemplaciji, tj. bijeg od svijeta dok bi, po mom mišljenju, daleko savršeniji put bio život u kojem je molitva dobro usklađena s angažmanom u svijetu. Jasno da prema takvoj religiji svijet koji se odrekao svoje duhovnosti ne gaji nikakve simpatije, no s druge strane niti takva religija, treba priznati, ne simpatizira vanjski svijet.
Kao primjer, možemo spomenuti zašto su monasi istoka počeli trenirati borilačke vještine. Govori se da su ti redovnici svakodnevno dugotrajno meditirali, ali nakon nekog vremena više jednostavno nisu mogli izdržati te su se vještinama počeli baviti upravo kako bi si olakšali duhovni život, kako bi živjeli u harmoniji duha i tijela. Ne treba sad svatko prakticirati borilačke vještine, ali na svoj način brinuti se za svoje tijelo, vrlo je bitno. Ako stvarno vjerujemo u uskrsnuće tijela zajedno s uskrsnućem duše, neće li biti logično da se kao što se čovjek brine oko svoje savjesti, duha i duše, pobrine i za svoje tijelo. U toj svijesti bit će nam jasno da se redovnicima ne pristoji samo moliti i meditirati već i, a zašto ne, zabaviti se posjetom kazališta, čitati stripove, komentirati političke prilike, voziti lijep auto, uživati u dobrom vinu…
Oslobođeni od zakona, smrti i grijeha
Pavao spominje, iako to nije smisao njegova naučavanja i može biti pogrešno tumačeno na štetu dostojanstva koje tijelo posjeduje, da je tijelo element koji čovjeka vuče u grijeh i smrt te izgovara vapaj s kojim bi se mnogi mogli poistovjetiti: ''Tko će me izbaviti od ovoga smrti podložnoga tijela?''. Grijeh, naime, kojeg čini tijelo, za posljedicu vodi sa sobom i duh u smrt. Grijeh je uređen zakonom, tj. već nam je unaprijed dan zakon čije se kršenje može opisati kao grijeh protiv zakona i taj grijeh vodi cijelog čovjeka u smrt. Ako prihvatimo premisu da je svaki čovjek grešnik i dodamo je onoj da grijeh vodi u smrt, možemo zaključiti samo koliko je ljudski rod jadan te plakati nad njegovom zlom kobi. Nametnut nam je zakon, robovi smo grijeha, osuđeni na smrt.
Čovjek je po grijehu prodan smrti, posljednjoj neprijateljici ljudi, no kršćanin bi trebao živjeti svijest da je otkupljen i oslobođen od smrti i grijeha. Isus Krist, koji ga je svojom žrtvom na križu otkupio i oslobodio svojom milošću od svake vrste ropstva cijelim svojim bićem, stoji na strani života. Kad se susreće s bolesnicima i patnicima, čak i preminulima, on ulijeva život. Isus zrači život, a ne smrt; pred njim smrt i patnja bježe, a rađa se novi život.
Kad bismo bili svjesni Isusovog otkupljenja od smrti, zakona i grijeha, živjeli bi u novoj svijesti kršćanina koji razumije smisao života i ostvarenje spasenja. Tu svijest treba ugraditi u naš život, a to nije lako. Potrebno je moliti, učiti, razvijati se duhovno i intelektualno jer nije jednostavno razumjeti da smo otkupljeni od grijeha, a svaki dan činimo grijeh, da smo otkupljeni od zakona, a svaki dan nam se nameće, da smo otkupljeni od smrti, a nitko joj ne može izbjeći.
Produhovljeno tijelo
Tijelo teži za tjelesnim što vodi u smrt dok duh teži za duhovnim koje vodi u život, a čovjek je razapet između obje dimenzije i bez mogućnosti da se oslobodi ijedne. Na ovom svijetu, čovjek je po naravi, tj. kao utjelovljeni duh podložniji tijelu. Antički grčki filozof Platon objašnjavao je tu situaciju naučavajući da je duh u tijelu zarobljen i da ga se želi osloboditi, ne shvaćajući u potpunosti nedjeljivost duha i tijela u čovjeku jer bez jednog od njih, čovjek više ne bi bio čovjek. Naša kršćanska svijest živi na svijesti da smo zahvaćeni Božjim duhom, tj. da je čovjek utjelovljeni Božji duh, a ne bilo kakva duhovna tvar. Čovjekovo materijalno tijelo nije prokletstvo. Ono je u kristološkoj perspektivi prebivalište samoga Boga.
Čovjek nije niti, kako je tvrdio Aristotel, jednostavan spoj materije i duha već je on živo biće, stvoreno i predodređeno za život. U novoj svijesti, po otkupiteljskom djelu Isusa Krista, shvaćamo kako smrt ne može zaključiti čovjekov život već će se on i nakon prijelaza na onaj svijet, nakon uskrsnuća nastaviti, no tada ljudsko biće više neće voditi tijelo već će glavnu riječ imati duh i on, čovjek, će biti produhovljeno tijelo, a to je moguće samo zahvaljujući Isusu Kristu koji nas je od zakona, grijeha i smrti koji priječe život, oslobodio i s kojim ćemo suukopani i uskrsnuti. Na temelju spomenutog vidimo pred nama dvije činjenice: utjelovljenje po kojem duh postaje tijelo i uskrsnuće po kojem tijelo postaje duh. Što nam je onda činiti? Otkrivati uvijek iznova činjenicu da je moje tijelo duh i da moj duh nije nevidljivi već vidljivi i prepoznatljivi utjelovljeni duh i da je moje tijelo proslavljeni duh. Polazeći od činjenice kako je tijelo izvor grijeha, smrti i zakona, pozvani samo otkriti i naviještati što za nas koji živimo u snazi duha sve rečeno znači.
''Neka je hvala Bogu po Isusu Kristu, Gospodinu našemu!'', kliče Pavao znajući da je zakonom uvjetovano, grijehom zarobljeno i smrti podložno tijelo oslobođeno za život u duhu u Domu Gospodnjem na nebesima.
Među nama Postoji li vrag ili smo opsjednuti njime? I dok jedne hvata strah, a druge uzbuđenje, susrećemo se sa raznim razmišljanjima, od onih da đavao, kao i Superman, ne postoji do onih da je đavao u svakome od nas ili da nas vreba iza svakog ugla...
Među nama Služi li tehnika čovjeku ili čovjek tehnici? Ogromne tehničke mogućnosti trebale su čovjeku pomoći da zagospodari prirodom, no ta tehnika zapravo je zavladala čovjekom budući da se on povukao i prepustio vodstvu tehnike...
