|
 |
| • Kršćanstvo je nastalo u određenom okruženju koje je imalo utjecaj na njegov razvoj. Ipak, bez duhovne dimenzije nikad ne bi postalo; od ''religije robova i slabih'', pokretač društvenih promjena zapadnog svijeta. |
|
|
|
DRUŠTVENO I DUHOVNO OKRUŽENJE:
Svijet prvih kršćana
Kršćanstvo nastaje u društvenom okružju koje nije bilo poticajno za razvoje te religije. Ipak je tijekom vremena izraslo u pokretačku snagu zapadnog svijeta. Društveno je i duhovno okružje bitno za razumijevanje Novog zavjeta, zato iznosim neke od temeljnih činjenica.
Društveno okružje
U vrijeme Novog zavjeta cijeli uljuđeni 'zapadni' svijet bio pod dominacijom poganskog Rima. Trinaest se careva preklapalo s vremenom novozavjetnih kršćana; August, Tiberije, Kaligula, Klaudije, Neron, Galba, Oto, Vitelije, Vespazijan, Tit, Domicijan, Nerva i Trajan. Neki su od njih imali loš, u smislu progona, drugi neutralan utjecaj na kršćanstvo.
Rimska je vlast bila spoj neovisnih gradova, država i teritorija - koji su bili podložni središnjoj upravi. Neki su postali dobrovoljno dio ustroja, drugi zbog interesa, a ostali pod prisilom. Sustav je rastao, ovisno o ekspanziji i konačno postao poznat pod imenom ''Rimski sustav provincija''. Provincije su bile dio rimske uprave, otpočinjale su na način da je nakon osvajanja general koji je vodio bitku postao vladar osvojene zemlje, a razvijale se zavisno od niza čimbenika. Sve su nove provincije postale dio ''generalskog carskog sustava'', u Novomu zavjetu spomenute su; Španjolska, Galija, Ilirik, Makedonija, Ahaja, Azija, Pont, Bitinija, Galacija, Kapadocija, Cilika, Sirija, Judeja, Cipar, Pamfilija i Licija.
Rimsko je carstvo tog vremena bilo u razdoblju relativnog mira na svojim granicama, zahvaljujući Rimskom miru (Pax romana) od 27. godine pr. Kr. do 180. po. Kr. To je vrijeme društvene stabilnosti, dobre prohodnosti i povezanosti, zbog odličnog sustava cesta. Te su činjenice pogodovale, između ostalog, napredovanju i razvitku kršćanstva. Rimljani su bili tolerantni prema različitim religijskim sustavima. Dok se religija nije bavila politikom ili prijetila vlasti bila je dopuštena. Ispočetka su tolerirali kršćanstvo jer su mislili da je židovska sekta. Prvi progoni kršćana započeli su od Židova, o čemu svjedoče Djela apostolska. Poneki su od tih progona bili uvjetovani zavišću, jer su mnogi prihvaćali kršćanstvo, drugi zbog toga što su vjerovali da bogohule vjerujući u Isusa za Boga.
Prvi veliki progon ipak je počeo od Rimljana pod Neronom i trajao je četiri godine. Drugi su rimski carevi također progonili kršćane; Domicijan, Trajan, Hadrijan, Antonije Pio, Marko Aurelije... Progon se nije odvijao samo u Rimu, nego i u ostalim dijelovima carstva: u Galiji, Egiptu, Palestini, Maloj Aziji. Ponekad je progon započinjao jer se mislilo da kršćani čine kriminalne i amoralne radnje, ipak mnogi od tih progona uvjetovani su zavišću, predrasudama ili jednostavno netrpeljivošću. Progoni nisu bili svugdje i cijelo vrijeme. Važno je primijetiti da progoni nisu zaustavili širenje kršćanstva, nego naprotiv, u tom je smislu znakovita Tertulijanova izreka; ''Krv mučenika - sjeme učenika!''.
Rimsku su aristokraciju činile, uglavnom, senatorske obitelji, koje su često bile u sukobima s drugim senatorskim obiteljima, zbog prevlasti, moći i političkog utjecaja. Zemljoposjednici su imali najjači ekonomski i politički utjecaj, oni su kontrolirali zemlju jer se bogatstvo temeljilo na količini zemlje koja se posjedovala. Srednji je stalež bio gotovo uništen zbog ratova. Većina je postala ovisna o državi jer nisu mogli preživjeti konkurenciju besplatnog rada robova, a oni su činili velik dio populacije Carstva. Dovedeni su iz osvojenih zemalja te služili kao besplatni radnici svojih gospodara. Mnogi su od njih bili obrazovani i radili kao učitelji. Rimljani su obrazovali djecu u domovima i obično su prva znanja stjecali od robova, nakon toga su išli u privatne škole. Nastava je uključivala čitanje, pisanje i aritmetiku, kasnije su učili grčku i latinsku poeziju. Znanje se usvajalo učenjem napamet, a vrednovalo sposobnošću reproduciranja naučenog, kreativnost se općenito nije cijenila, ali retorika jest, zbog toga je bila jedan od važnih predmeta naukovanja. Mnogi od njih su putovali na grčka sveučilišta smještena u Ateni, Rodosu, Tarzusu ili Aleksandriji. Neki su uzimali privatne poduke putujućih filozofa. Znanje nije bilo dostupno svima i samo je mali dio imao privilegiju obrazovanja.
Općenito govoreći, puk je bio brojan, život za većinu bijedan, nehuman i loš. Moralni standardi nisu bili na visokom nivou, a ljudski život nije bio cijenjen, ubojstva su bila česta i bez pravičnog suđenja. Razvod je bilo lako dobiti, pobačaji i nehumani odnosi prema ženama, djeci i nemoćnima bili su prošireni i svakodnevica života.
Židovsko je kraljevstvo bilo okupirani dio Carstva. Imali su slobodu organiziranja društvenog sustava i religije, ali se zahtijevala podložnost rimskoj upravi, te su imali carske namjesnike - upravitelje. U vrijeme Isusova života to je bio Poncije Pilat. Najugledniji članovi židovskog društva, tog vremena, bili su vjerske vođe, rabini i kraljevska obitelj. Bilo je obiteljskih klanova pr. Makabejci i Hasmonejci. Među članovima Velikog vijeća bilo je vrlo bogatih ljudi kao što su Nikodej ili Josip iz Arimateje. Većina je bila siromašna, ali ropstvo nije bilo rašireno i većina je bila slobodna. Religije koje su imale pravo djelovanja bile su religio licita: dopuštena religija, a židovstvo je bila jedna od njih. Tijekom različitih vremenskih razdoblja na Židove je vršena helenizacija u cilju da se njihova kultura i religija približi grčko-rimskoj. Zbog monoteizma, političkog ustroja koji je bio temeljen na vjerskom, te prevladavajućoj praksi odvajanja od ostalih naroda, politeistički sustav nije pustio dublje korijene u društvu. Rimska kultura i način bogoslužja nije našao plodno tlo u Izraelu koji je čuvao Abrahamsko-Mojsijevu predaju i kraljevstvo kralja Davida. Očekivanje političkog Mesije dovelo je do konačne pobune koja je uzrokovala razaranje Jeruzalema 70. po. Kr. te egzodusa koji je trajao sve do 20. st.
Duhovno okružje
Ljudi prvog stoljeća bili su religiozni, uglavnom politeisti, praznovjerni te sljedbenici različitih poganskih kutova. Vrhunska su božanstva bili Jupiter, Mars i Kvirnius. Rimljani su prihvatili grčke bogove, te različite sustave vjerovanje ostalih naroda koje su osvajali te ih integrirali u sustav vjerovanja i načinili svoj Panteon. Bilo je i utjecaja raznih filozofija, religija, a mnogi su tražili spasenje i put u drugi život u grčkom misticizmu i bliskoistočnim kultovima.
Središte je i sjedište židovske religije bio Hram na svetom mjestu: Jeruzalemu. Različite religijske skupine; Farizeji, Saduceji, Eseni, Herodijanci, Zeloti stvarali su religijsko ozračje ali ipak su većinu ostavljali ravnodušnima.
Većina je naroda očekivala dolazak Mesije. Vjerovanje u dolazak pravednog, odabranog i nadahnutog vođe ujedinitelja temeljena je na nadi starozavjetnih proroka koji su naviještali njegov dolazak. Budući su bili pod okupacijom, očekivanje Božjeg spasenja i Otkupitelja bilo je veliko. Tijekom prvog stoljeća pojavljivale su se različite osobe za koje je narod vjerovao da su došli zbog izbavljenja. Jedan od značajnih bio je Ivan Krstitelj koji je svojim djelovanjem pripremao put za dolazak Krista.
Pojavom Gospodina Isusa Krista i njegovim propovijedanjem, duhovno ozračje u Izraelu počelo se značajno mijenjati. On je govorio ljudima jednostavnu, jasnu, upečatljivu i radosnu vijest - evanđelje, o spasenju Božjemu. Poučavao je blizinu Božje slave, te dolazak Kraljevstva pravde i pravednosti. Takva poruka bila je utjeha i veliki poticaj za mnoge. Pravilan odgovor ljudi na Kristovu poruku bio je; pokajanje, vjera i nasljedovanje Kristova nauka. I neobrazovana je osoba s lakoćom shvaćala poruke Isusova nauka. Čest je oblik poučavanja bio u parabolama, tj. usporedbama iz različitih životnih situacija ili primjera života. Isus je kroz usporedbe objašnjavao otajstva Kraljevstva Božjega. Pripovijedao je koristeći mudre izreke, poeziju itd. Tijekom pripovijedanja uglavnom se osvrtao na nauk Staroga zavjeta te pojašnjavajući i objašnjavajući iznosio svoj.
Velika zapovijed: "Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane - do svršetka svijeta." (Mt 28, 18-20), koju je dao svojim učenicima, sadržavala je uputu i utjehu. Naloženo im je da pripovijedaju spasenje svim ljudima, čine njegove učenike, a utjeha se sastojala u tomu što im je obećao da će biti s njima do svršetka svijeta. Ta zapovijed je usmjerena ne samo prvim učenicima, nego je poticaj za kršćane svih vremena.
Prije nego je uzašao na nebo, Krist poručuje učenicima; "Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti. Nego, primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje. " (Dj 1, 7-8). U narednim poglavljima Djela apostolskih uočavamo opis nastanka i širenja kršćanske zajednice. Bog je činio znakove, čuda i ozdravljenja kao potvrdu propovijedanja Isusova nauka, apostola i sljedbenika. Učenici su počeli propovijedati kad su primili obećanje, u drugom poglavlju Djela apostolskih opisano je ispunjenje. Sveti Duh je sišao na njih na spektakularan način i ispunio ih silom. Preplašeni sljedbenici, ohrabreni i ojačani počeli su propovijedati Krista koji je pribijen na križ i uskrsnuo u Jeruzalemu. Poznavali su Isusovu poruku i životopis, ali su tek tada počeli govoriti u Njegovo ime sa osjećajem sigurnosti i snage.
Kršćanstvo je nastalo u određenom, društvenom okruženju koje je imalo utjecaj na njegov razvoj, ali je proces išao u suprotnom smjeru. Ipak, bez duhovne dimenzije nikad ne bi postalo; od "religije robova i slabih", pokretač društvenih promjena zapadnog svijeta. |
