|
 |
| • Zdenko Tomislav Tenšek nije živio u ružičastoj nestvarnoj Crkvi, već je bio čovjek realnosti. Kritički je sagledavao stvarnost i s optimizmom gledao na budućnost. |
|
|
|
IN MEMORIAM:
Zdenko Tomislav Tenšek - čovjek otvorenog duha
Ovih dana mnoge je rastužila vijest da je dr. fra Zdenko Tomislav Tenšek iznenada napustio ovaj svijet. Teško je u nekoliko riječi opisati taj gubitak, no želio bih ipak pokušati sažeti ono kako je živio i što nam je kao svojevrsnu oporuku ostavio taj franjevac, svećenik i teolog.
Zdenko Tomislav Tenšek bio je prije svega čovjek. Kada danas netko umre jedna od najvećih pohvala koju možete reći za pokojnika je upravo sazdana u toj riječi - čovjek. Ta sveta riječ uvijek je podrazumijevala i kvalitete i mane, no prije svega ona danas označava nekog koji je tijekom života upravo rastao u čovječnosti, koja bez obzira na mane koje svaki čovjek na sebi nosi, objedinjuje kvalitete kao što su miroljubivost, poštenje, dobrota, velikodušnost i tako redom. Takav je bio Zdenko Tomislav Tenšek; dobar, blag, pošten, miroljubiv, velikodušan, srdačan, nasmijan, optimističan...
Svećenik, redovnik i profesor
U crkvenim okvirima Tenšek je bio svećenik te redovnik kapucin. To ga je još više potaknulo da gradi svoju dobrotu i da svaku osobu prihvaća po uzoru na Isusa Krista. Slušao je, vodio dijalog, odgovarao na pitanja, dijelio sakramente te bio duhovni vođa mnogima.
Zdenko Tomislav preminuo je i kao dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, na kojemu je kroz minule godine bio profesor, prije svega patristike, a onda i srodnih kolegija. Upravo je taj njegov posao, kojeg je s ljubavlju vršio, omogućio da ga osobno upoznam. Upisavši seminar o Drugom vatikanskom koncilu, kojega je on vodio, upoznao sam ga ne samo kao profesora već i kao prijatelja s kojim sam znao razgovarati i izvan fakulteta.
Često se interesirao za portal Križ života, poticao na rad i veselio se svakoj novoj inicijativi i projektu. Kako osobno, tako i kroz profesorsku službu na fakultetu, posebno je poticao upravo rad i projekte vjernika laika.
Čovjek Drugog vatikanskog koncila
Zdenko Tomislav Tenšek s posebnom je radošću govorio o Drugom vatikanskom koncilu. Osim na mislima duhovnih, patrističkih otaca, Tenšek je svoj rad i svoje misli temeljio na duhu Koncila koji je Crkvi omogućio novi, obnovljeni i suvremeni smjer.
Povodom obilježavanja 40. obljetnice završetka Drugog vatikanskog koncila, 2005. godine, Tenšek nije imao straha uputiti kritiku na račun Crkve, a sve s željom i ciljem da ona postane vjerodostojnija, humanija i što sličnija temeljima na kojima je sazdana - Isusu Kristu. Tenšek je tada naglasio: "Posebno nam je poraditi na unutarcrkvenom dijalogu, na otvaranju prostora laicima, na uključivanju laika u crkvene strukture i službe. Previše je još uvijek klerikalnog duha u nama, kako na samim klericima tako i na laicima. Crkva u našoj društvenoj stvarnosti nije više u skučenom prostoru djelovanja. Ali bojim se da živimo u skučenom prostoru duha".
Tenšek nije živio u ružičastoj nestvarnoj Crkvi, već je bio čovjek realnosti. Realno je gledao na crkvenu stvarnost, nije želio ugoditi svakom uhu, već je bio onaj koji je u vlastitim propitkivanjima i znanstvenom radu pokušavao kritički sagledati stvarnost, ali i optimizmom gledati na budućnosti. Želio je dati doprinos nekom novom receptu za rad, kako bi se nadvladao, kako sam kaže, klerikalni duh, odnosno skučeni prostor duha. Rješenje je vidio u unutarcrkvenom dijalogu te u otvorenosti duha. Tenšek ističe: "Ako je povratak izvorima ključ svake obnove, onda je povratak žaru Koncila ključ duhovne obnove Crkve u ovo naše vrijeme. Ta unutarnja sloboda i otvorenost duha preduvjet je istinskog međureligijskog dijaloga i dijaloga sa svijetom".
Tenšek je u dijalogu gledao budućnost Crkve, čija lađa plovi u moru sekularizma. Dijalog ekumenskog karaktera mu je pak bio posebno na duši te je želio da kršćani, razjedinjeni stoljećima, ponovno ostvare zajedništvo kao braća i sestre u Isusu Kristu. Zbog svega toga Tenšeka možemo prozvati čovjekom dijaloga i otvorenog duha.
In memoriam
Prijateljevanje sa Zdenkom Tomislavom Tenšekom za mene je, kao i za mnoge druge, naglo prekinuto. Nenadana vijest o njegovoj smrti potresla je mnoge koji su ga voljeli. No njegove riječi i njegovi brojni tekstovi ostat će trajno nadahnuće mnogima.
Početkom ljeta ove godine susreo sam ga posljednji put. Zdenko Tomislav je otvorio staklo na svom automobilu te me srdačno pozdravio, baš kao i svaki puta. Taj naš posljednji susret završio je njegovim riječima: "Vidimo se!", a ja se danas konačno opraštam s njim riječima: "Vidimo se u vječnosti!". |
