• Crkva bi kratkom rečenicom lako mogla sebe smatrati jedinom svetom, šatorom svetaca, duhovnjaka i pozitivaca, a sve ostale koji se nađu izvan njenih okvira jednostavno prozvati prokletima.
REVOLUCIJA DRUGOG VATIKANSKOG KONCILA - STVAR PROŠLOSTI ILI SADAŠNJOSTI? Odustaje li Crkva od dijaloga sa svijetom?
Vraćajući se s dogovora o pisanju bloga s vjerskim predznakom na portalu Jutarnji.hr, misli su mi bile zauzete pitanjima o prvom tekstu, svojevrsnom uvodniku u blog. Inače me takva pitanja u kontekstu Crkve uvijek bacaju u drugu polovicu 20. stoljeća, u Vatikan. Tamo se početkom šezdesetih dogodilo čudo - Drugi vatikanski koncil! Stara, pomalo šepava Crkva, čak u mnogim dijelovima i bez kršćanskih korijena, preobrazila je svoje lice zahvaljujući ponajprije papi Dobrom, Ivanu XXIII.
Tražeći odgovarajuću temu za uvodnik bloga, našao sam je u neobično bitnom i - mogao bih ga nazvati - revolucionarnom koncilskom dokumentu Gaudium et spes, koji govori o Crkvi u suvremenom svijetu.
Koliko god danas to nekima može biti i neobično, Katolička crkva se odvažila još šezdesetih godina prošlog stoljeća ući u dijalog sa suvremenim svijetom. Legitimno je pitanje treba li Crkvi uopće takav oblik dijaloga. Ona bi se lagodno mogla uljuljati u svoje ograničene zemaljske prostore, računajući uvijek s nekolicinom vjernika koji od nje ne traže promjene, ne traže hod s vremenom u kojem živimo, razvoj nove misli i novih oblika komuniciranja. Crkva bi kratkom rečenicom lako mogla sebe smatrati jedinom svetom, šatorom svetaca, duhovnjaka i pozitivaca, a sve ostale koji se nađu izvan njenih okvira jednostavno prozvati prokletima.
Ipak, papa Ivan XXIII. i koncilski oci tada su dobro znali da bi to značilo sve osim evanđeoske, kršćanske egzistencije Crkve u svijetu. Zasigurno ohrabreni Evanđeljem, oni su se ipak upustili u znatno zahtjevniji projekt dijalogiziranja sa svijetom.
Štoviše, u spomenutoj pastoralnoj konstituciji, koja na hrvatskom jeziku znakovito i optimistički glasi Radost i nada, koncilski oci zapisali su sljedeće: da bi Crkva mogla izvršavati svoju zadaću (da spasi, a ne da sudi; da služi, a ne a joj drugi služe), dužnost joj je da u svako vrijeme ispituje znakove vremena i tumači ih u svjetlu Evanđelja. Tako će moći odgovoriti na vječna ljudska pitanja o smislu sadašnjeg i budućeg života i o njihovu međusobnom odnosu. Treba dakle upoznati i shvatiti svijet u kojem živimo, njegova očekivanja, težnje i često dramatičan značaj - piše Drugi vatikanski koncil.
Drugi vatikanski koncil
U ovih nekoliko rečenica vidim putokaz za Crkvu koja egzistira i u suvremenom društvu na početku trećeg tisućljeća, a istovremeno vidim koliko se na tom području nedovoljno čini danas. Koncil se sve više gubi u magli. Dijalog kao da sve više predstavlja nemoguću misiju za Crkvu, koja se prečesto vraća u prošlost i uzgaja mentalitet koji ju je obilježavao prije Koncila.
Riječ urednika Visi li kršćanstvo na križu? Vjernicima, katolicima kao da je obavezno ponijeti u crkvu ozbiljan izraz lica, a dubina duhovnosti kod pojedinaca mjeri se sposobnošću da lice izobliče u religijskom grču...
Riječ urednika Moramo li se u korizmi odricati? Ako se posti i moli bez unutarnje preobrazbe i obraćenja, lako se dolazi do negativnog konteksta molitve i pokore, kojima je cilj pokazati se ljudima, na što upozorava i sam Isus Krist...
