KOMENTAR NAKON POSJETA KARDINALA BOZANIĆA JASENOVCU Krivica i odgovornost drugih - grijeh bez grešnika
Poruka žaljenja zbog sudjelovanja katolika u ustaškim zločinima u izrečenoj formulaciji u Jasenovcu je nesporno hrabar čin i značajan iskorak. Teološki ostaje u granicama tradicionalnog naučavanja koje ni papa Ivan Pavao II. nije nadilazio.
Oprečne ocjene posjeta zagrebačkog nadbiskupa kardinala Bozanića spomen-području Jasenovcu očituju koliko je taj događaj složen. Nadbiskup je u svome govoru izrekao nekoliko apsolutno novih misli: njegova izjava da osjeća bol zbog toga što su u zločinima sudjelovali članovi Katoličke crkve i pripadnici hrvatskoga naroda, odjekivala je (barem meni) kao najava da će se započeti analiza držanja Katoličke crkve i njezine hijerarhije naspram ustaškog režima i Nezavisne Države Hrvatske, analiza bez obrambenih zadrški i bez obračunavanja krivice Kraljevine Jugoslavije, ustaštva i naposljetku komunističkih partizana.
Obećavajući naglasak ostao je kao natuknica koja mi nameće pitanje: je li nadbiskup bio svjestan značenja svojih riječi i poučaka koje je valjalo iz njih izvući, ili je u strahu od vlastite hrabrosti zastao na tek započetom putu, prepustivši komentatorima da njegove riječi domišljaju i protumače.
Broj komentara i interpretacija nadbiskupovih riječi u homiliji u Jasenovcu je impresivan, a zajednički nazivnik im je: dobro je da se zagrebački nadbiskup konačno odvažio na posjet Jasenovcu, jer dosadašnja obrazloženja zašto ne ide ionako nisu bila niti uvjerljiva niti umjesna. Značaj posjeta, pak, nije odvojiv od poruka koje je odaslao iz Jasenovca. Moglo bi se zapitati zašto je u Staroj Gradiški spomenuo samo svećenike zatočene od komunista, iako je tvrđa Stara Gradiška bila najveći ženski logor i najveći tranzitni logor na putu za Jasenovac ili pak za odlazak bez povratka u Njemačku. Zašto su učinjeni protokolarni propusti, težina kojih nadilazi protokolarnost, zašto…?
Još jedan “zašto“. Nadbiskupa boli zbog sudjelovanja katolika i pripadnika hrvatskoga naroda u zločinima? Crkvu boli zbog grijeha njezinih pripadnica i pripadnika? Zašto nadbiskup misli da su katolici griješili (jesu, o tome uopće nema dvojbe), a Katolička crkva nije te da je izašla iz razdoblja NDH čistoga obraza, i da historiografski nalazi opovrgavaju sve paušalne ocjene o suodgovornosti Katoličke crkve za zločine ustaškoga režima?
Crkva kao savršena, nepogrešiva zajednica?
Velik je korak do crkvenog priznavanja da su katolici zatajili kad je povijest od njih zahtijevala jasno svjedočanstvo. Prvi put je papa Ivan Pavao II. učinio taj povijesni iskorak u njegovoj molbi za oprost na Čistu Srijedu 2000. godine. Velika novost – Papa moli svijet za oprost – odjekivala je toliko snažno da su komentatori mahom ignorirali stilističku formulaciju, ne sluteći da se iza dobro odvagnutih riječi krije povratak teološkoj prevladanoj paradigmi: povratak teologiji Crkve kao societas perfecta, kao “savršene“ (čitaj: nepogrešive) zajednice sui generis, koja se manifestira neovisna o svojim grešnim članovima. Papa Ivan Pavao II. molio je oprost kao poglavar institucije koja traži oprost zbog grijeha svojih članova, a koji svojim grijesima ne mogu naškoditi toj instituciji.
Kardinal Bozanić iz te iste pozicije priznaje bol zbog grešnih članova, zamjenski, iz dobre volje, zbog dobrohotnosti i velikodušnosti. Sekularna javnost sluti da u takvu svjedočanstvu nešto bitno nedostaje – priznanje vlastite grešnosti, priznanje da je Crkva grešna u svojim članovima, i da svaki grešni član predstavlja grešnu Crkvu. Priznavanje da je Crkva kao institucija i kao zajednica svojih članova bila duboko utkana u državnu zajednice u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, i da je ona podjednako kao institucija i kao skup vjernika i vjernica bila sastavnim djelom hrvatskog društva od 1941. do 1945. godine potvrđuju povijesni izvori. Dapače, Katolička je crkva željela biti sastavnim dijelom tog ratnog, rasističkog, totalitarističkog društva. Sama Katolička crkva željela je imati meritornu ulogu, dopustila je da postaje državnom Crkvom i prihvatila je taj status.
Ne bih željela reći da je bio posrijedi pravi, svjesni “deal“ crkvene podrške državi za ne baš beznačajnu državnu (financijsku) potporu Crkvi. Slavko Kvaternik računao je ili špekulirao je od prvoga trenutka s tom moralnom potporom Crkve uspostavi hrvatske države, proglasivši osnivanje Nezavisne Države Hrvatske kao “pendant“, “Uskrsnuću našega Gospodina“. To nije bila tek stilska figura i metafora rođena iz ushićenosti svečanim trenutkom proglašenja nove države, nego program i najava državnoga tutorstva nad Crkvom (vidi Hrvatski Državni arhiv, Ministarstva pravosuđa i bogoštovlja, knjiga br. 4/1941, dokumenti br. 296/41, 297/41, 917, 920,326, 3477, 3532 (financiranje redovničkih zajednica), br. 5227 (financiranje nadbiskupije), br. 652/41 (financijska pomoć svećeničkom sjemeništu).
Hrvatska biskupska konferencija je bespogovorno prihvatila blagodati novog državnog vodstva, financijsku pomoć za sjemeništa, redovničke zajednice, crkvene izdatke; uključila se u razdiobu crkvenog imetka Srpske pravoslavne crkve kad je ona zakonski zabranjena; župe su se opskrbljivale crkvenim predmetima, štednim ulozima, zemljištima u vlasništvu pravoslavlja. Fond broj 218 Hrvatskog državnog arhiva, Ministarstvo pravosuđa i bogoštovlja – Odjel za bogoštovlje sadrži o tome dosjee (sign. 2/218, 1942., fasc. 1-12997, knj. 2, 1942. godine). Svećenici su bili uključeni u vojne formacije NDH; država je svoje odredbe dala proglasiti s propovjedaonica i župnici su to poslušno učinili. Katolička crkva bila je i djelom ratnog društva.
Uz službeno crkveno opravdanje da je Crkva, da su nadbiskup, biskupi, svećenstvo pozdravljali uspostavu samostalne hrvatske države (svečanom misom 4. svibnja 1941. uz Te Deum), ali ne i ustaški režim, treba imati na umu da je Nezavisna Država Hrvatska bila ustaški režim, da je postojala samo kao država tog totalitarnog režima čija se zločinačka narav nazirala već prvih dana nakon uspostave. Nadbiskup nije mogao zahvaljivati na uspostavi NDH, a da nije zahvalio onima koji su uspostavili tu državu, domaćim ustašama, uz asistenciju predstavnika nacističke Njemačke (SS-ovaca).
Obećavši podršku i doprinos hrvatskome društvu, Katolička je crkva obećala doprinos i podršku toj konkretnoj državi, čak i kad je osuđivala njihove zločine. Nije ih podržavala, no o tome jesu li osude bile toliko snažne, jasne i oštre, moglo bi se diskutirati: Nadbiskupski prosvjedi odnosili su se na “pretjerivanja“, “neprimjerene okrutnosti u deportacijama“, a uvijek uz načelnu prešutnu zadršku glede nevinosti žrtve odnosno glede potrebe kažnjavanja, čak i glede opravdanosti smrtne kazne (v. Jure Krišto, Katolička crkva i NDH 1941-1945, Zagreb, 1998, II.vs. str. 115 i 116.). Osuđivao je rasizam i hipertrofirani nacionalizam da bi u istom dahu optuživao nemoral židova i masona). Crkva naprosto “nije oduvijek“ pružala otpor tom režimu, jer njezini članovi i duhovni pastiri nisu “oduvijek“ bili na čistom. Pozdravljajući državu NDH, pozdravljala je ustaški režim, jer je hrvatska država od 1941. do 1945. postojala samo kao ustaški režim, neraskidivo povezan s državom. I Crkva nije bila zajednica izvan tog režima, nije postojala kao institucija mimo, izvan, iznad vjernika, jer Crkvu čine ljudi. Crkva nije zasebna zajednica koja bi mogla postojati bez ljudi.
Poruka iz Jasenovca, hrabar čin
Poruka žaljenja zbog sudjelovanja katolika u ustaškim zločinima u izrečenoj formulaciji u Jasenovcu je nesporno hrabar čin i značajan iskorak. Teološki ostaje u granicama tradicionalnog naučavanja koje ni papa Ivan Pavao II. nije nadilazio. Dapače, misaoni temelj, shvaćanje naravi Crkve, odnos institucije/hijerarhije i pastve, zajednice i pojedinaca su u velikom raskoraku s ekleziologijom Drugog vatikanskog sabora. Naravno da današnji zagrebački nadbiskup ne može i s pravom se ne osjeća pozvanim lomiti koplja nad cijelom generacijom koja je bila izložena neslućenim pritiscima i iskušenjima, ignorirajući žrtvu i bolja svjedočanstva malobrojnih. Nastojeći primjereno se ophoditi s krivicom prošlosti i učiti iz nje za sadašnjost, i crkvena hijerarhija se – ne drugačije nego običan vjernik – kreće uskim i trnovitim stazama. No, barem je to trebalo biti napomenuto u homiliji u Jasenovcu, u kojoj je nadbiskup ipak dao naslutiti ljudskost i osjećajnost.
Svjedočenje da crkvena hijerarhija, pastir i pastva žele zajednički nastaviti tim putem i zajednički odavati počast mrtvima u ime sadašnjosti i bolje budućnosti, znak je moralne hrabrosti i poznavanja povijesnih okolnosti, maleni ali značajni ostatak koji je nadbiskup ostao dužan žrtvama, preživjelima te današnjim kao i nadolazećim generacijama.
2.10.2009
piše: Anna Maria Gruenfelder
PODIJELI OVAJ ČLANAK S DRUGIMA
Komentari (0)
Redoslijed ispisa: od zadnjeg
Info box
Vaš komentar je predan. Nakon što redakcija pregleda Vaš komentar, on će biti naknadno objavljen ili neobjavljen u skladu s pravilima komentiranja tekstova na portalu Križ života.
Info box
Komentirati mogu samo registrirani korisnici. Registrirajte se ovdje i postanite i vi dio zajednice korisnika na Križu života!
U pozadini Ostavka nije hrvatska riječ? Vrhovna protestantska biskupica Njemačke Margot Kaessman, izabrana u listopadu 2009. godine na najviši položaj Evangeličke luteranske crkve Njemačke, dala je neopozivu ostavku...
U pozadini Kad veleizdaja postaje pravo i dužnost Jedna od posljednjih svjedokinja ustanka protiv nacističkog režima preminula je 4. siječnja ove godine: Freya Gräfin von Moltke, udovica pripadnika njemačkog otpora protiv nacizma...
U pozadini Europski križ s križevima Simboli su potrebni u multikulturalnim i multikonfesionalnim društvima jer osiguravaju i čuvaju prepoznatljivost, osobitost i identitete, piše Anna Maria Gruenfelder...
Zoom Iustita et pax o krizi i zaštiti vode Na sjednici Komisije Iustitia et pax Hrvatske biskupske konferencije, koja je u srijedu održana u Sisku pod predsjedanjem biskupa Košića, najavljena objava još jedne izjave o krizi...
Zoom Sramota Katoličke crkve i u Švicarskoj Kurska biskupija u Švicarskoj reagirala je priopćenjem na seksualna zlostavljanja maloljetnika koja je 70-tih godina prošlog stoljeća počinio svećenik Gregor Müller...
Zoom Prikrivanje pedofilije i u Njemačkoj Na temelju naših sadašnjih spoznaja, bilo je prikrivanja u svim biskupijama u Njemačkoj. Nažalost, u ovome trenutku s tim se moramo pomiriti, priznao je njemački biskup Stephan Ackermann...
Zoom Irski kardinal Brady: Stidim se! Gledajući prošlost, osjećam stid zbog toga što nisam bio na visini vrednota koje ispovijedam i u koje vjerujem, rekao je irski primas kojeg se povezuje s prikrivanje pedofilije u Crkvi…
Zoom Vatikan osnovao Komisiju o Međugorju Pri Kongregaciji za nauk vjere ustanovljena je Međunarodna komisija za Međugorje, a predsjednik Komisije je kardinal Camillo Ruini, priopćeno je iz Tiskovnog ureda Svete Stolice...
Dajana
NikolaH
NikolaH
Margoret
